Nakon pšenice, ječam je žitarica koja se u Hrvatskoj sije na najvećim površinama. Interes za proizvodnju ječma u ovoj je sezoni veći nego u prošloj. Kao i kod svih žitarica, na prinos i kakvoću prinosa ječma velik utjecaj imaju vremenske prilike, ponajprije oborine, u ključnom proljetnom razdoblju.
Suvremena poljoprivreda ne oslanja se na nepredvidivost vremenskih prilika ili neprilika, već na ulaganje u proizvodnju. Zbog različitog ulaganja, prinosi ječma u Hrvatskoj vrlo su raznoliki, čak i tamo gdje su uvjeti za proizvodnju slični. Zaštita ječma od bolesti svakako doprinosi razlikama u prinosu i kakvoći prinosa ječma. Učinkovita kontrola bolesti na ječmu može dovesti i do većih pozitivnih učinaka na prinos nego kod pšenice. Ovisno o brojnim čimbenicima, taj učinak može se kretati od stotinu-dvije kilograma, do više od tri tone povećanja prinosa/ha. Bolesti ječma, kao i svih žitarica, radi jednostavnijeg razumijevanja, dijele se na bolesti sjemena, bolesti korijena i podnožja vlati, bolesti lista i bolesti klasa.
Zaraženo sjeme
Sjeme ječma može biti zaraženo s nekoliko opasnijih uzročnika bolesti koji u određenim uvjetima mogu uzrokovati veće štete.
Najpoznatiji parazit sjemena ječma je prašna snijet (Ustilago nuda). To je gljiva koja živi duboko u sjemenu te se širi unutar biljke kako ona raste. U fazama rasta, ništa se ne vidi. Nakon cvatnje, kad bi se trebalo početi razvijati zrno, gljiva prodire u klasiće i od njih stvara prašnu masu svojih spora – svoje „sjeme“.
Za razliku od smrdljive snijeti pšenice, prašna snijet ječma razara i sjemenu ovojnicu. Zaražene biljke lako se prepoznaju po klasnom vretenu koje je pretvoreno u smeđu, prašnu masu. Druga važna bolest koja se prenosi sjemenom ječma je prugavost (Pyrenophora graminea). Gljiva uzročnik bolesti živi unutar zaraženog sjemena, ne toliko duboko kao uzročnici snijeti, no slično raste s biljkom kako se ona razvija. Simptomi se javljaju na listovima. Listovi imaju uzdužne žute pruge koje kasnije poprime smeđu boju. Listovi se suše, a klasovi zaraženih biljaka obično su nerazvijeni ili šturi.
Važni paraziti koji se mogu prenositi sjemenom ječma su i Fusarium vrste. Bolesti koje uzrokuju ti paraziti nisu toliko evolucijski „napredne“ kao prethodno opisana snijet i prugavost. Fusarium vrste uzrokuju trulež sjemena, palež klice ili kasniju trulež korijena i podnožja vlati. Slične simptome može uzrokovati još jedna gljiva koja se prenosi sjemenom ječma, Bipolaris sorokinana. Taj parazit može uzrokovati i pjege na listovima u kasnijim fazama razvoja usjeva. Najučinkovitija zaštita od bolesti koje se prenose sjemenom ječma jest tretiranje sjemena fungicidima. Nekada su sve opisane bolesti uzrokovale velike gubitke u proizvodnji, no danas u zemljama s naprednom poljoprivredom to više nije slučaj. U slučaju kad se sjeme ne tretira, važno je da je zdravo i da se u vegetaciji nisu javile bolesti koje sjeme mogu zaraziti.
Najčešće bolesti su na listu
Najpoznatije bolesti ječma su one koje se javljaju na listovima. U praksi, upravo te bolesti najčešće uzrokuju gubitke u proizvodnji ječma. Među njima neke se danas javljaju rjeđe, sporadično i obično slabije. Druge se javljaju gotovo svake sezone, obično jače, u tolikoj mjeri da uzrokuju štete. Među dobro poznatim lisnim bolestima ječma za koje se danas može reći da su općenito manje važnosti su pepelnica (Blumeria graminis) i hrđa (Puccinia hordei). Pepelnica se lako prepoznaje po bjeličastim gustim nakupinama ili prevlakama koje se javljaju na listovima, stabljici, a katkada i klasu ječma.
Simptomi pepelnice na ječmu isti su kao i oni na pšenici, zobi, raži i općenito svim travama. Važno je istaknuti da su uzročnici pepelnice na žitaricama i travama visoko specijalizirane. Pepelnica na pšenici neće preći na ječam i obrnuto. Pepelnica najčešće postaje vidljiva u travnju. Za razvoj joj odgovaraju nešto niže temperature, visoka gustoća i vlažnost usjeva. Danas su jake zaraze ječma pepelnicom uglavnom rjeđe. Međutim, na nekim sortama, u nekim sezonama i u pojedinim područjima, pepelnica na ječmu može biti štetna. Slično vrijedi i za hrđu. Hrđa ječma lako se prepoznaje po pojavi sitnih pukotina na listu koje su ispunjene smeđim prahom. Vrlo jake zaraze hrđom ječma danas se relativno rijetko javljaju u Hrvatskoj te čine ekonomsku štetu samo na pojedinim parcelama u nekim sezonama.
Važne bolesti lista ječma koje se javljaju gotovo redovito su siva pjegavost (Rhynchosporium secalis), mrežasta pjegavost (Pyrenophora teres) i ramularijska pjegavost (Ramularia collo-cygni). U proteklih nekoliko sezona, usjeve ječma u Hrvatskoj slabije je zahvatila siva pjegavost, dok je pojava ramularijske pjegavosti bila najjača i najštetnija.
Siva pjegavost ili „rinhosporium“ zahvaća listove, rukavac te katkada i pljevice. Stvara vretenaste sive pjege s tamnim rubom. U slučaju jačih zaraza pjege se spajaju i list se suši. Mrežasta pjegavost je drugačija. Pjege koje uzrokuje su smeđe, izdužene i često „isprepletene“ vodoravnim crticama po čemu je bolest dobila ime. Takav tip simptoma je najčešći. Postoji i drugi soj P. teres koji uzrokuje okruglaste ili elipsoidne smeđe pjege okružene žutim rubom. Bilo koji tip simptoma da se javi, mrežasta pjegavost često dovodi do značajnih šteta u proizvodnji.
Mrežast pjegavost i siva pjegavost nerijetko se javljaju zajedno, a najbolje su vidljive u svibnju. Među sortama ječma obično su izražene razlike u osjetljivosti prema te dvije bolesti. Sorte osjetljive na mrežastu pjegavost manje su osjetljive na sivu pjegavost i obrnuto. Kišoviti i topliji travanj i svibanj najviše pridonose razvoju obje bolesti. Do pojave ramularijske pjegavosti, siva i mrežasta pjegavost smatrale su se praktično najvažnijim bolestima ječma u Hrvatskoj.
Ramularijska pjegavost (Ramularia collo-cygni) u Hrvatskoj je prvi puta utvrđena 2005. godine oko Nove Gradiške. Iako je ta bolest ječma opisana prije 130 godina, do kraja 1980-ih smatrala se praktično nevažnom. Od tada pa do danas, ramularijska pjegavost u velikom broju zemalja svijeta postala je velik problem u proizvodnji ječma. Jake epidemije su česte. Znanstvenici raspravljaju što je potaklo tu bolest da se toliko „razmaše“ i od gotovo nepoznate postane jedna od najvažnijih bolesti ječma.
Pretpostavlja se da je ramularijska pjegavost u prošlosti bila zamjenjivana za tzv. abiotsku ili fiziološku pjegavost te da se nije smatralo da tu pjegavost uzrokuje živi organizam. Osim toga, pretpostavlja se kako se i gljiva parazit promijenila, prilagodila i postala agresivnija. Postoje mišljenja i da su oplemenjivanjem ječma i stvaranjem novih, suvremenih kultivara nehotično „uklonjeni“ geni otpornosti na tu bolest.
Gljiva uzročnik ramularijske pjegavosti preživljava na biljnim ostacima s kojih vrši zarazu ozimih usjeva ječma. Tijekom jeseni i ranog proljeća sporo se razvija, da bi njen razvoj postao brz i intenzivan od klasanja do žetve. Ramularijskoj pjegavosti pogoduju topli, vrući dani, hladnije noći i obilje rose.
Bolest se javlja u vidu sitnih, okruglastih smeđih pjega, koje su isprva rijetke. Raspored pjega prati žile lista. Pjege se često vide na osju. Od svibnja do žetve, kad temperature porastu, pjege se mogu spajati u veće tamne nekroze dužine do jednog centimetra. Zaraženo lišće brzo se suši. Prijevremeno sušenje lista može „uzeti“ i do trećine prinosa, iako su prosječni gubici kod srednje jakih zaraza oko 10 %. Brzo sušenje lista posljedica je toksičnih tvari koje luči gljiva uzročnik bolesti. Većina sorata ječma koje se danas uzgajaju u Hrvatskoj osjetljive su na ramularijsku pjegavost.
Optimalno razdoblje primjene fungicida
Zaštita ječma od bolesti lista u konvencionalnoj ili integriranoj proizvodnji temelji se na primjeni fungicida u optimalnom razdoblju. Kao i kod svih žitarica, sredstva za zaštitu od bolesti ječma danas dostupna na tržištu osmišljena su tako da pokrivaju što veći „raspon“ različitih biljnih bolesti. Drugim riječima, da djeluju i na pepelnicu, hrđu, mrežastu, sivu i ramularijsku pjegavost, a katkada i na neke druge bolesti. Naravno, nisu sva sredstva učinkovita na sve bolesti. Neka sredstva izvrsno djeluju na pojedinu bolest, dok na drugu imaju slab učinak. Potrebno je pažljivo proučiti etiketu, odobrenje i namjenu sredstva.
Već duži niz godina, glavne aktivne tvari u zaštiti ječma od bolesti su tzv. strobilurini i triazoli. Posljednjih nekoliko godina na tržište su izašli fungicidi nove generacije koji sadrže vrlo učinkovite nove aktivne tvari ili nove kombinacije. Među njima, ističu se aktivne tvari koje imaju dobro djelovanje na ramularijsku i mrežastu pjegavost. To su, primjerice, benzovindiflupir (Elatus Plus®, Elatus Era®), mefentriflukonazol (Revystar®, Revycare®, Revytrex®), fluksapiroksad (Priaxor EC®, Imtrex XE®) ili spiroksamin (Deladro Forte®, Cayunis®).
Optimalno vrijeme primjene fungicida na ječmu najbolje se određuje prema praćenju pojave bolesti. Načelno, razdoblje za zaštitu od lisnih bolesti je od početka vlatanja do početka cvatnje. Već jednim tretiranjem može se postići solidan rezultat, no dva tretiranja obično donose bolje rezultate i često su ekonomski opravdana kroz povećanje prinosa.
Među bolestima klasa ječma važnom se može smatrati fuzarijski palež. To je ista bolest koja se javlja na pšenici, na kojoj obično uzrokuje veće gubitke. Fuzarijski palež uzrokuju gljive iz roda Fusarium. Simptomi na ječmu su jasno vidljivi u mliječnoj zriobi, kad se na zelenom klasu vide suhi klasići žuto-sivkaste boje. U takvim klasićima zrno je smežurano i šturo. Uzročnici bolesti stvaraju i mikotoksine, spojeve štetne za zdravlje ljudi i životinja. Jake pojave fuzarijskog paleža klasa javljaju se ako je u doba cvatnje kišovito vrijeme.
U protekle tri godine, zbog visokih temperatura i relativne suše u doba cvatnje, pojava fuzarijskohg paleža klasa na ječmu bila je uglavnom vrlo slaba. Sve nabrojene najvažnije bolesti ječma su gljivične bolesti. Od ostalih, ističe se jedna sasvim drugačija. To je virusna žuta patuljavost ječma. Bolest uzrokuje virus kojeg prenose lisne uši. Zaražene biljke uočavaju se u proljeće, u fazi busanja. Manje su, kržljave, sa žutim listovima. Slabije se razvijaju, daju manji klas s manjim ili šturim zrnima. Kod jakih pojava, u proljeće se na poljima ječma mogu vidjeti „oaze“ žutih, manjih biljaka. U Hrvatskoj se bolest javlja svake godine, no u vrlo različitom intenzitetu.
U proteklih desetak godina pojava žute patuljavosti ječma u Hrvatskoj bila je jaka u dvije sezone te su gubici u prinosu bili izraženi. Pojavi bolesti pogoduju tople jeseni s puno lisnih ušiju na žitaricama. Tolerantne sorte jedina su praktična mjera zaštite od žute patuljavosti. Suzbijanje lisnih ušiju insekticidima daje različite rezultate i nije mjera koja bi se redovno mogla preporučiti. Osim izravnih mjera tretiranja usjeva ječma sredstvima za zaštitu bilja, veliku ulogu u zaštiti od bolesti imaju druge mjere. Zdravo sjeme, plodored, tolerantne sorte, rokovi sjetve, optimalni sklop i druge agrotehničke mjere igraju veliku ulogu u pojavi bolesti. Štete od bolesti mogu se u velikoj mjeri spriječiti primjenom svih dostupnih mjera. To je pristup koji se naziva „integriranom zaštitom“ i koji je jedan od važnih preduvjeta uspješne, suvremene poljoprivredne proizvodnje.
