Kad govorimo o poljoprivrednoj proizvodnji, ne poštivajući načela dobre poljoprivredne prakse tlu se narušava struktura i smanjuje plodnost. Dakle, potrebno je barem pokušati obnoviti tlo nakon sjetve kultura svim raspoloživim i ekološki prihvatljivim mjerama. Jedna od tih mjera koja će umanjiti negativne posljedice gospodarenja na plodnost tla jest sjetva međuusjeva.
Prednosti sjetve međuusjeva
Danas se poljoprivredna proizvodnja bazira na uskom plodoredu, visokim brojem prohoda i gotovo minimalnom upotrebom stajskog gnoja, a time, ne samo da narušavamo prirodnu plodnost sve zbijenijeg tla, već povećavamo broj sjemenki korova u tlu i štetnika, a nije zanemarivo ni širenje bolesti. Sjetvom međuusjeva između žetve glavnih kultura dobivamo još jedan usjev u drugom dijelu godine kojeg možemo koristi za hranidbu stoke ili zelenu gnojidbu, koja je izvrsna agrotehnička mjera. Na taj način, zaštit ćemo tlo od erozije i obogatiti ga organskim tvarima.
Kulture koje su namijenjene kao međuusjev uglavnom su brzog porasta s dobro razvijenim korijenovim sustavom. Imaju bujnu masu i vrlo razgranuto korijenje koje spriječava isparavanje vode iz tla kao i ispiranje preostalih hraniva u dublje slojeve tla. Također, popravljaju fizikalne, kemijske i biološke osobine tla , sprječavaju rast korova, te umanjuju razvoj bolesti i štetnika, prvenstveno nematoda, čuvaju i potiču mikrobiološku aktivnost u tlu.
Usjevi koji se koriste za zelenu gnojidbu dat će najbolje rezultate u smislu popravljana oštećenog tla. Treba imati na umu da se takvi usjevi zaoru kada biljka razvije dovoljnu zelenu masu, no ipak ne prelazeći fazu cvatnje jer se starija biljka u tlu sporije razgrađuje. Preporučljivo je usjev malčirati, pustiti da malo provene i tek onda zaorati. Zaoravanje bi se trebalo provesti 3 tjedna prije sjetve glavnog usjeva za postizanje najboljih rezultata.
Koje kulture izabrati?
Kulture koje nam mogu poslužiti u svrhu hranidbe stoke ili za zelenu gnojidbu širokog su odabira, a neke su čak i nepravedno zaboravljene.
Lupina
Lupina (Lupinus spp.) je jedna od kultura koja može pozitivno djelovati i kao glavna kultura i kao međuusjev za zelenu gnojidbu. Različite vrste lupina koriste se u prehrani ljudi ili za hranidbu stoke, iako nije dosegla tako veliku važnost kao ostale mahunarke. Kvaliteta lupine ogleda se iz visokog sadržaja bjelančevina u sjemenu (32 – 53 %), a osim toga i vrlo kvalitetne zelene mase. Lupine se mogu sijati kao glavni i naknadni usjev, te za proizvodnju kvalitetne krme.
Značaj lupina nije samo u visokom sadržaju bjelančevina u sjemenu, već i u velikoj količini dušika koju vežu kvržice s bakterijama, a nalaze se na korijenu. Pomoću tih bakterija (Rhisobium sp.) lupina može obogatiti tlo s 200 kg/ha, pa čak i do 300 kg/ha dušika. Kako lupina ima dobro razvijen korijenov sustav, drenira tlo i usvaja teže topiva hraniva, te tako popravlja fizikalna, kemijska i biološka svojstva tla.
Zbog navedenih pozitivnih svojstava, lupina je izvrsna kultura za zelenu gnojidbu, a ujedno tlo ne ostaje prazno do sljedeće glavne kulture, a sprječava gubitak vode, te ispiranje hraniva. Ako ju sijemo na gušći sklop brzo će zatvoriti redove i tako smanjiti razvoj korova. Obično se sije do 200 kg sjemena po hektaru. Lupina je nepravedno zapostavljena kultura, međutim, zbog ekološke poljoprivrede ponovno pronalazi svoje mjesto na oranicama.
Inkarnatka
Inkarnatka (Trifolium incarnatum), jednogodišnja je krmna mahunarka. Brzog je porasta, pa daje visoke prinose zelene krme, te je vrlo efikasna u popravljanju teksture i strukture tla. Svojim mogućnostima višestrukog načina iskorištavanja počela je zauzimati značajno mjesto, ne samo kao krmna kultura, već i kao siderat.
Brzi porast inkarnatke očituje se u visokim prinosima zelene mase, stoga se najčešće koristi kao zelena stočna hrana ili sijeno, rjeđe kao silaža. Visoko je vrijedna krma i ne zaostaje mnogo za ostalim krmnim kulturama. Pogodna je kao postrni usjev, no može se sijati i kao naknadni, poslije ozimih smjesa.
Dakle, može se sijati u ljetno-jesenskom roku. Vrlo je pogodna za uzgoj u sustavu jednogodišnjih krmnih kultura. Kada se uzgaja kao međuusjev, može se sijati u proljeće, krajem ožujka i početkom travnja ili kao postrni usjev, krajem kolovoza i početkom rujna s 30 kg sjemena po hektaru. Kad se upotrebljava za zelenu gnojidbu utječe na obogaćivanje tla dušikom i organskom tvari, povećava njegovu biološku aktivnost, promjene u teksturi i strukturi tla i vodozračnim odnosima u tlu. Preporučuje se na siromašnijim tlima u voćnjacima i vinogradima. Tlo nakon nje ostaje čisto od korova i ono postaje rastresitije
Rauola ili uljana rotkva
Rauola (Raphanus sativus L. var. oleiformis Pers), izvrsno je rješenje za očuvanje strukture tla i sprječavanje ispiranja hraniva. Svojim vretenastim korijenom, koji prodire u tlo 30-40 cm dubine, drugim kulturama izvlači nepristupačna hraniva i ugrađuje ih u svoju biomasu. Na taj ih način kao „usjev hvatač“ čuva od ispiranja u dublje slojeve i podzemne vode. Njezinom razgradnjom hranive tvari ponovo postaju dostupne proljetnim kulturama. Na mjestu razgrađene mase u tlu ostaju brojni rezervoari za vodu i zrak, a gdje ima vode i zraka tu su i životni uvjeti za mikrofloru i faunu tla, pa tlo postaje rahlo i lakše za obradu.
Rauola djeluje na pedohigijenu, gušeći korove. Poznat je i njezin utjecaj na nematode. Rauola je skromna biljka i ne traži posebnu njegu. U nicanju i ranoj fazi jedino joj buhač može načiniti štetu. Na dobro pripremljeno tlo sije se 15-20 kg sjemena/ha. Posije li se rjeđe, bit će robusnija. Nakon sjetve na dubinu od 1-2 cm, tlo je poželjno povaljati. Kao i sve biljke, rauola će povećanom masom reagirati na gnojidbu dušikom. Zaoravanje slijedi prije mrazeva ili neposredno poslije, kad je masa najbujnija.
Treba napomenuti da bi se košnja ove biljke trebala obavljati prije osjemenjivanja i dozrijevanja sjemena, jer bi rauola u tom slučaju mogla biti kulturni korov.
Facelija
Facelija (Phacelia tanacetifolia) je jednogodišnja zeljasta biljka porijeklom iz Sjeverne Amerike. Početkom 19. stoljeća introducirana je u Europu kao ukrasna i medonosna biljka. U kontinentalnom dijelu hrvatske uspješno se uzgaja kao glavna jara kultura, ali i kao postrni usjev. Iako se u Americi uzgaja kao ozima kultura, jer dosta dobro podnosi niske temperature (do -8 °C ), naši klimatski uvjeti ne bi joj bili pogodni, mogla bi prezimjeti jedino i iznimno u toplim zimama.
Najčešće se sije krajem ožujka do svibnja, a ako je vrijeme vlažno i u lipnju. Najbolje ju je posijati tijekom travnja, jer tada ima dovoljno vlage u tlu. Uzgaja se za različite namjene kao što je proizvodnja zelene krme, silaže, sijena, za zelenu gnojidbu, te je vrlo zanimljiva i pčelama zbog visokog prinosa nektara. Facelija nema velikih zahtjeva u proizvodnji i podnosi gotovo sve tipove tala. Za sjetvu se obično koristi 5 – 10 kg/ha sjemena, ovisno o roku sjetve ili kvalitete predsjetvene pripreme tla ili načina same sjetve. Pri uzgoju facelije za sideraciju sije se od 10 – 15 kg/ha sjemena. Kod facelije je važno napomenuti da je klijanje sjemena inhibirano sunčevim svjetlom zbog čega ono ne smije ostati na površini (bitno kod sjetve rasipačem mineralnog gnojiva). U kasnijim rokovima sjetve treba tlo povaljati kako bi se osigurao bolji kontakt sjemena i tla.
Zbog svog dobrog korijenovog sustava gnojidba facelije kao postrnog usjeva se u pravilu ne provodi. Od svih značajki, njezina sposobnost obnavljanja tla se ipak najviše ističe. Tijekom svog vegetacijskog razdoblja može usvojiti i do 150 kg/ha dušika, što je i logično jer u vrlo kratkom vremenu formira veliku nadzemnu biljnu masu. Koristi se kao siderat, zbog visokog sadržaja dušika, a biljna masa se vrlo brzo razgrađuje u tlu i na taj način popravlja strukturu tla, ostavljajući iza sebe značajne količine organske tvari i vezanog dušika. Facelija je također i nematocidna biljka, pa je na taj način vrlo vrijedna i u očuvanju pedohigijene tla. Kako biljka ima brzi porast, najčešće zaguši korove te time ostavlja tlo čistim i od korova.