Globalna promjena klime na toplije ne donosi nam samo otapanje polarnih kapa, podizanje razine svjetskih mora i sve jače i jače nepogode, nego i sve dužu vegetacijsku “toplu” sezonu, koju možemo iskoristiti i za naše dobro.
Naime, iza žetve ozimih kultura (ozime pšenice, ozimog ječma…), koju tople temperature “guraju” sve ranije, čak i prije početka srpnja, a sve kasnije pojave prvih mrazeva, koji se “po novom (ne)normalnom” pojavljuju rijetko kad prije sredine studenog, naši kontinentalni krajevi imaju gotovo četiri mjeseca toplih dana, tijekom kojih se može probati dobiti i druga, tzv. “postrna žetva”. Ime je dobila jer se sije “u strnjak”, tj. u tlo koje je još prekriveno ostatcima slame prethodno spomenutih ozimina.
Makropokus postrne sjetve soje
Sjeme sorti brzorastućih usjeva, kao što su soja, suncokret, sirak, proso, pa čak i kukuruz dovoljno kratke vegetacije (tzv. “stodanci”, koji od sjetve do berbe trebaju sto dana temperatura iznad 10 °C), usiju se što brže u plitko obrađeno tlo, te na taj način može iskoristiti vlagu u tlu preostala od prethodne ozimine, a ostatci od žetve i mlade biljke nakon nicanja dodatno sprječavaju direktno sunce da isuši vodu iz tla.
Naravno, ako je moguće, poželjno je ovako uspostavljen postrni usjev opskrbiti vodom, bilo kišom iz ljetnih oluja, koje mogu biti itekako izražene, bilo navodnjavanjem. Na taj način možemo dobiti urod koji po prinosu ne zaostaje za istim tim biljkama koje smo posijali početkom proljeća, a koje su uglavnom duže vegetacije, najčešće zato što, po novome, njima više šteti suša početkom ljeta (kad uglavnom ulaze u oplodnju, pa im previsoke temperature i suh zrak početkom ljeta isuše polen i tučak cvijeta, u slučaju kukuruza svilu) pa ne mogu postići onu visinu uroda koju bi imale bez tih suša. Zvuči pomalo paradoksalno, no, kao i kod ljudi, ako visokog čovjeka slabo hraniš i pojiš, neće moći “potegnuti” kao sitniji čovjek koji se najeo i napio kako treba.
Za provjeru „teorije u praksi“, na površinama poljoprivrednika Stjepana Zorića blizu Erduta, u neposrednoj blizini Dunava, ove godine je postavljen makropokus postrne sjetve soje, a u suradnji, praćenju i savjetima sudjeluju združeno prof. dr. sc. Bojan Stipešević (Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek, FAZOS) i dr. sc. Marko Josipović (Poljoprivredni institut Osijek). Budući da je kroz mjeru 4.1.1. Zorić uspio dobiti sredstva za opremu za navodnjavanje, te nakon postavljanja iste 10. srpnja 2023. na tablu s koje je neposredno prije požnjevena durum pšenica, već 15. srpnja 2023. godine pristupilo se izvedbi makropokusa.
Parcelu od cca 20 – ak hektara u dugogodišnjem ekološkom nadzoru (dakle, više od desetak godina bez uporabe zaštitnih sredstava i mineralnih dušičnih gnojiva), zasijalo se s tri različite sorte soje najkraće moguće dužine vegetacije (Aurelina, Achillea i Lissabon, sve u najranijoj, 000 grupi zriobe), uz uporabu tri različite sijaćice tvrtki John Deere, Agromens i Vaderstad, sve tri prilagođene za sjetvu u težim uvjetima. Veći dio površina se navodnjavao vodnim obrocima u obliku kišenja u skladu sa savjetima dr. sc. Josipovića, a manji dio ne (tzv. “kontrola”), da bi se mogao vidjeti utjecaj navodnjavanja na rast, razvoj i prinos soje.
Bit će objavljene preporuke
Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek preuzeo je na sebe praćenje parametara rasta i razvoja soje, uključiv svojstva tla (zbijenost, poroznost, poljski vodni kapacitet), uspješnost nicanja, brojnost sklopa, te će biti prisutan u trenutku žetve, ne bi li se zabilježili urod po hektaru, vlažnost zrna, hektolitarska i apsolutna masa, te ostali “kombajnski” parametri (čistoća, lom, količina proteina). Na osnovu svih prikupljenih rezultata bit će objavljene preporuke za dobru poljoprivrednu praksu postrne sjetve soje s navodnjavanjem. Uz ove parametre, također će se uzeti i ostatci nadzemnog dijela usjeva (uglavnom, stabljike) i korijena, te analizirati na koncentraciju dušika u tim ostatcima, da bi se vidjelo točno koliko koji tretmani utječu na ostavljanje organskog dušika sljedećem usjevu.
Također, biomasa postrno uzgojene soje bit će evaluirana od strane prof. dr. sc. Davora Kralika (predavača “Obnovljivih izvora energije” na FAZOSu) i kao potencijalna sirovina za dobivanje bioplina, kao i uporabna vrijednost ostataka iz fermentacije, tzv. biodigestata, za dobivanje organskog gnojiva, čime se dodatno može oplemeniti svaka poljoprivredna površina siromašna humusom.
Za samu struku jest najvažnije da se pokušava dobiti druga žetva u istoj sezoni (a soja je idealna jer plodoredno ostavlja iza sebe puno organskog dušika!), a gdje se koristi moment globalnog zatopljenja za produženu vegetacijsku sezonu, te navodnjavanje kao “lijek” za nedostatak prirodnih oborina u ovo doba godine (pojačano još globalnim zatopljenjem).
Nadalje, budući da je voda crpljena iz rijeke Dunav, te primijenjena na površinu koja je pod ekološkim uzgojnim režimom, sva ocjedna voda s ovih polja je praktički čišća nego što ju se izuzelo iz Dunava, jer u njoj nema niti ostataka mobilnih mineralnih dušičnih gnojiva, niti ostataka pesticida, budući da se isti ne koriste već godinama na ovoj parceli, a “ekološko” tlo je bogato mikroorganizmima koji iz “prljave” vode uklone gotovo sve nečistoće.
Stoga, uzevši navedeno u obzir, rezultati ovogodišnjeg uzgoja ekološki uzgajane i navodnjavane postrne soje trebale bi poslužiti i planerima naše poljoprivredne proizvodnje u novim, “zatopljenim” uvjetima, te reevaluirati ovakve primjere koje ne bi trebalo gledati samo kao potrošače u vodnom gospodarstvu, nego kao one s dodatnom funkcijom unaprjeđenja životne sredine, te ne da im ne bi trebalo naplatiti vodu za navodnjavanje, nego bi društvo trebalo osmisliti način za nagrađivanje istih (osim kroz besplatnu vodu, naravno). Također, ovakvo promišljanje i nova paradigma “zatopljenje poljoprivrede” napokon bi dovela do toga da više ne bude da: Tri rijeke teku oko Slavonije, a nitko ni kantu da zagrabi i navodni svoja polja!, nego da imamo i tu dodatnu, postrnu žetvu kao nešto sasvim uobičajeno, na, po slobodnoj procjeni, oko stotinjak tisuća hektara oko naših rijeka godišnje, a po “cijenu” čišće vode koju predajemo u “napaćeni” okoliš.
Foto: Bojan Stipešević
