Jedina konstanta u svijetu je promjena. Svima nama dobro poznata fraza koja se već nebrojeno puta pokazala točnom kroz povijest. Pa, ako vrijedi za sve sfere života, normalno je da vrijedi i u poljoprivrednoj, točnije ratarskoj proizvodnji. Nikada u proizvodnji stvari nisu konstanta, a pogotovo u proizvodnji na otvorenom kao što je to slučaj u ratarskoj proizvodnji. U kojoj je svaka godina specifična, različita, posebna i teško ponovljiva.
Kroz sve ove godine svjedoci smo klimatskih promjena koje se događaju oko nas. O njima se konstantno govori, mnogo se o tome piše, a tu i tamo se nešto i napravi po tom pitanju u svijetu. Kako bilo da bilo, klimatske promjene su nešto s čime moramo naučiti živjeti. Ljeta postaju suša i vruća, temperature se penju svake godine do novih rekordnih razina, a broj dana bez kiše tijekom ljeta redovito prelazi brojku od 45 dana. No, i u takvim pomalo ekstremnim uvjetima, mora se živjeti, raditi i proizvoditi. Uz sve ine rizike s kojima se ratari moraju nositi, poput onih geopolitičkih ili makroekonomskih, sada se tu još gura taj rizik klimatskih promjena koji ima ozbiljnih utjecaja na prinos i samim time na ukupnu proizvodnju bilo jednog proizvođača, bilo države ili regije ili u konačnici svijeta.
Alternativa je propast
U trenucima kada se mijenja okolina oko nas, trebamo se i sami početi mijenjati i prilagođavati novonastalim uvjetima. Alternativa je propast i to postupna. Što to konkretno znači u ratarskoj proizvodnji? Doslovno treba početi propitikivati sve ono što su proizvođači radili do sada. Kada sijati i koji je to optimalni datum sjetve za svaku pojedinu kulturu? Jesu li hibridi i sjemena koja su ratari do jučer koristili optimalna za sjetvu u uvijetima ovih klimatskih promjena? Trebaju li mijenjati hibride i sjeme koje siju? Što je s prihranom? Koje formulacije koristiti? U kojem trenutku raditi prihranu?
Koja zaštitna sredstva koristiti? Treba li prilagođavati mehanizaciju? Treba li na samoj zemlji raditi nešto što se do sada nije radilo? Sve su to pitanja na koja svaki proizvođač mora sam za sebe naći odgovor. Kako? Metodom pokušaja i pogreške. Međutim prije svega toga, treba se educirati o novim proizvodima koji su mu na raspolaganju. Nova znanja koja su stečena u svijetu kroz mnoge pokuse sada treba pokušati primijeniti svaki proizvođač za sebe.
Ako će se proizvođači i dalje oslanjati isključivo na stara znanja i ustaljene prakse, njihov će reultat ovisiti isključivo o sreći u proizvodnji. Složit ćemo se svi, to nije put kojim nova generacija ratara treba i želi poći. Naravno da bi u tom kontekstu, svoj dio trebali odraditi i birokrati. Navodnjavanje je tema gotovo svake konferencije zadnjih barem desetak godina, ali realno, malo se toga pomaklo s mrtve točke na našim poljima. Izgradnja prijeko potrebnih kanala, održavanje postojećih, akumulacija jesenskih i/ili proljetnih visokih voda iz čega bi se tijekom ljeta punili prazni kanali, izgradnja tog famoznog kanala Sava – Dunav… sve su to projekti koji bi u ovim promjenjenim okolnostima pomogli u povećanju proizvodnje hrvatskih ratara. Možda ih jednog dana i doživimo.
Kako burze reagiraju na sušu?
S obzirom na to da suša pretpostavlja manju proizvodnju, burze očekivano reagiraju s rastom cijene na buduću očekivanu smanjenu ponudu. Međutim, burze će na takve vijesti reagirati prvenstveno ako se one odnose na sušu u nekim glavnim proizvodnim regijama svijeta. Prvenstveno pri tome mislim na SAD (kada je u pitanju kukuruz ili soja), zatim Rusiju (kada je u pitanju pšenica), Ukrajinu (kada je u pitanju kukuruz), Brazil (po pitanju proizvodnje soje i kukuruza), te u određenom dijelu Australija, Kanada i EU (kada je u pitanju proizvodnja pšenice).
Znakovito je da na globalnoj razini EU gubi u svemu tome značaj. To smo najbolje mogli vidjeti ove godine, kada je unatoč nepovoljnim vremenskim uvjetima (kašnjenje u sjetvi zbog previše oborina, kišno ljeto na Zapadu, suho ljeto na Istoku) i smanjenoj proizvodnji svih kultura, cijena na burzama nastavila padati jer su istovremeno uvjeti proizvodnje u SAD-u bili izvanredni. Ili kad je tijekom travnja cijena pšenice na burzama skočila tek kada se počelo govoriti o suši u Rusiji i potencijalnom značajnom padu proizvodnje u Rusiji, bez obzira što je prije toga u Francuskoj jesenska sjetva bila razočaravajuća, a ni uvjeti u proljetnoj sjetvi (previše oborina) nisu bili povoljni, što je smanjilo procjene uroda pšenice u Francuskoj.
Što nam to govori? Da za procjenu budućih trendova kretanja cijena na burzama nije dovoljno ratarima da pogledaju kroz prozor i ovisno o vremenu u svome dvorištu donesu zaključke. Nepovoljne lokalne vremenske promjene koje bi se primjerice dogodile samo u Slavoniji, ne bi imale baš nikakav utjecaj na kretanje cijene na burzama. Zato ratari moraju biti svjesni da je moguća proizvodna godina u kojoj će prinosi biti katastrofalni, a istovremeno će cijena biti povijesno niska. Kao što je nedavno bila godina u kojoj smo imali gotovo pa rekordne prinose i zasigurno rekordne cijene. Anomalija koja se ne događa često, ali koje moramo biti svjesni kao rizika.
Pa što je onda neposredna budućnost?
U samoj strukturi proizvodnje neće biti značajnijih promjena, premda možemo očekivati neke nove kulture da zauzmu određene površine. Više će biti da se svi u proizvodnom lancu moraju prilagođavati promjenama u okolini. Sjemenske kuće radit će na novim sortama sjemena i novim hibridima koji će biti još otporniji na sušu i pritom davati iznadprosječne prinose. Ratari će morati naučiti kako proizvesti još više na istoj površini. Paralelno, broj ratara će se konsolidirati.
Po godinama stari proizvođači, bez zainteresiranih nasljednika ili proizvođači s malim površinama s vremenom će biti prisiljeni odustati od proizvodnje jer neće biti konkurentni, kako znanjima i vještinama, tako i proizvodno i cjenovno. Na kraju će, uz naknadu, prepustiti upravljanje svojim površinama nekom drugom, tko će biti jači, veći i efikasniji. Proces koji se već toliko puta kroz povijest dogodio i koji će se dogoditi opet.
