Jesenska sjetva pšenice, kao uostalom i većina radova u polju ove godine, je manje-više gotova. Potencijalno na istoku Hrvatske još će tijekom prosinca na pojedinim lokacijama proizvođači biti u polju. Ostali mogu pospremiti svoje mehanizacije u garaže i uzeti predah od proizvodnih aktivnosti sve do siječnja i početka već tradicionalnih predavanja sjemenarskih i zaštitarskih kuća, nakon čega kreću aktivnosti u polju vezane uz proljetnu sjetvu.
Upravo sada, na kraju kalendarske godine, pravo je vrijeme da se sagledaju neke stvari koje su napravljene, napravi analiza što je bilo dobro, utvrdi što treba promijeniti i potencijalno poboljšati i kako stvari u budućnosti mogu biti ukupno bolje, u proizvodnom/prinosnom, ali i u troškovnom smislu.
Tržište sjemena
Izbor sjemena je jedna od tema koja se nameće sama po sebi, kad je sjetva pšenice u pitanju. Zadnjih nekoliko godina, tržište sjemena se dosta razvilo i promijenilo u odnosu na situaciju s početka prošlog desetljeća. Danas, uz tradicionalne domaće sjemenarske kuće, na tržištu egzistiraju i vodeće inozemne sjemenarske kuće, sa svojim najboljim sortama. Iza sjemena kao takvog stoji mnogo truda i ulaganja od strane sjemenarskih kuća, a napredak tehnologije pomaže im da kreiraju sorte koji će se najbolje prilagoditi promjenama klime kojima smo svjedoci. Pa ipak, unatoč svemu tome, postoji još uvijek jedan dio proizvođača koji se odlučuju na sjetvu tzv. tavanuše.
Veliki sustavi i ozbiljni proizvođači davno su napustili upotrebu tavanuše i okrenuli se isključivo sjetvi certificiranog sjemena.
Što je uopće tavanuša? To je izraz koji u poljoprivredi označava upotrebu merkantilnog zrna kao sjemena za sjetvu. Dakle, proizvođači umjesto da koriste dorađeno, kvalitetno, zdravo, certificirano i deklarirano sjeme u sjetvi, odlučuju se za sjetvu merkantilnog sjemena. Glavni razlog za to je želja da na taj način minimiziraju svoje troškove sjetve ne kupujući sjeme, već upotrebljavajući vlastito merkantilno zrno koje su s tom namjerom ostavili. Realno, to je dosta porazno za našu poljoprivredu i našu proizvodnju te nas kontinuirano vraća nekoliko koraka unatrag.
Upotreba tavanuše u sjetvi u pravilu raste nakon nepovoljnih godina za proizvođače, a upravo je takva bila prošla sezona za dobar dio malih proizvođača. Pretpostavljam da je većina proizvođača svjesna da takva sjetva u pravilu završava s manje prinosnom proizvodnjom i pojavom mnogih bolesti i zaraza, od kojih je najopasnija smrdljiva snijet. Dakle, zbog primarnog cilja da se na početku sjetve uštedi na kupnji sjemena, proizvođači riskiraju da na kraju proizvedu znatno manje robe na svojim hektarima, a u najgorem slučaju da ostanu bez ukupnog uroda i još k tome budu prisiljeni platiti troškove zbrinjavanja robe zaražene smrdljivom snijeti. Potencijalni trošak i gubitak može biti višerestruko veći od uštede na sjemenu. Najgore je što takvim svojim ponašanjem, mogu ugroziti i susjedne parcele, zasijane kvalitetnim sjemenom, zbog prijelaza gljivica i ostalih uzročnika bolesti na okolne površine.
Farmersko sjeme
Alternativna je opcija da proizvođači koriste tzv. farmersko sjeme, što je različito od tavanuše. Takvo sjeme proizvođači mogu proizvesti i koristiti isključivo za vlastite potrebe, uz obveznu doradu i plaćanje licenci. Takvo sjeme je dorađeno, zdravstveno ispravno i udovoljava većini parametara kvalitete sjemenske robe propisanih zakonom koje ostvaruje i certificirano sjeme. Međutim, takvo sjeme se nikada ne smije stavljati na tržište.
Prema dostupnim podacima, posebno je sjetva farmerskog sjemena ove godine izražena na istoku Hrvatske. Premda ne postoje javni podaci o tome, udio farmerskog sjemena je ove sezone znatno porastao u odnosu na višegodišnji prosjek, zbog čega se smanjio udio certificiranog sjemena u sjetvi pšenice.
U EU, upotreba tavanuše nije dozvoljena. Osim deklariranog i certificiranog sjemena, dozvoljena je još samo upotreba farmerskog sjemena. Postoji vrlo striktna kontrola proizvođača upravo kako bi se izbjega proizvodnja i sjetva tavanuše. Kazne za one koji se odluče sijati tavanušu su tolike da im to niti ne pada na pamet (primjerice trajni gubitak prava na poticaj). Rješenje je s jedne strane kontinuirana edukacija malih proizvođača, a s druge strane regulativa koja bi u potpunosti eliminirala mogućnost sjetve tavanuše.
To se treba postići kroz vezanje potpora uz kupnju certificiranog sjemena, baš kao što je to napravljeno kod ostalih kultura poput kukuruza i/ili sojinog zrna. Mjere koje dolaze iz Ministarstva poljoprivrede, gdje se rade izuzeća za proizvođače do 7 hektara korak su u pogrešnom smjeru. Sjetva tavanuše treba ostati samo kao loša uspomena na neka prošla vremena, a nikako dio modernog ratarstva kojemu težimo.
