Nakon izraženog rasta 2021., a naročito 2022., otkupne cijene pšenice i ostalih žitarica u 2023. godini doživjele su relativno velik pad. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna proizvođačka cijena merkantilne pšenice u 2023. godini približno je 40 % niža u odnosu na godinu prije. Prosječan urod pšenice u 2023. bio je 4,8 t/ha, dok je godinu prije iznosio 6 t/ha.
Bez obzira na manji urod i niže otkupne cijene, većina troškova proizvodnje se ne smanjuje ili čak raste. Među njima, proizvođači svjedoče i porastu cijena sjemena i sadnog materijala. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, cijene sjemena i sadnog materijala od 2015. do 2023. godine porasle su za 54 %. To je najviši porast među „dobrima i uslugama za tekuću proizvodnju“, kako se u nacionalnoj statistici naziva energija, gnojivo, sredstva za zaštitu bilja, stočna hrana, održavanje oprema i sve ono što se ulaže u poljoprivrednu proizvodnju. Iako je u 2023. prosječna cijena sjemena ozime pšenice (C2) ostala gotovo nepromijenjena u odnosu na 2022., prosječna cijena kilograma tog sjemena porasla je od 2020. do 2023. za čak 40 %.
Smanjenje ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju
U takvim uvjetima događa se ono što je općenito loše za poljoprivredu – proizvođači počinju smanjivati ulaganja u proizvodnju. Štedjeti se nerijetko počinje i na sjemenu. Prema važećem zakonskom okviru, u Hrvatskoj je dopuštena proizvodnja sjemena „za vlastitu uporabu“. Za takvo sjeme ustalio se i izraz „farmersko sjeme“. U uvjetima smanjenih ulaganja i štednje, za očekivati je da će uporaba takvog sjemena porasti. Činjenica jest da sjeme za vlastitu uporabu na vlastitom gospodarstvu može biti kvalitetno i imati zadovoljavajući ili čak visok proizvodni potencijal. Međutim, isto tako je činjenica da certificirano sjeme proizvedeno od strane sjemenskih kuća pruža jamstvo kakvoće, čistoće, klijavosti i zdravstvenog stanja.
Takvo sjeme osnova je uspješne proizvodnje. Korištenje sjemena za vlastitu uporabu izazvalo je prijepore kod donošenja novog Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja 2021. godine. U raspravama između pobornika slobodne uporabe i ograničavanja uporabe takvog sjemena česta tema bila je pšenica. Pšenica ima poseban status kod sjemena za vlastitu uporabu. Sjeme pšenice za vlastitu uporabu često se podcjenjivački naziva „tavanušom“. „Tavanuša“ nosi negativan predznak, kao sjeme pšenice uglavnom loše čistoće i upitne klijavosti. Najvažnije, „tavanuša“ se smatra i potencijalno zaražena bolestima koje se prenose sjemenom. Među takvim bolestima najvažnija je smrdljiva snijet ili „tilecija“ (Tilletia spp.), bolest o kojoj više ili manje zna većina domaćih proizvođača pšenice.
Je li smrdljiva snijet zaista bolest prošlosti?
Na smrdljivu snijet katkada se osvrće kao na „bolest prošlosti“, koja je u prošlim stoljećima bila neizbježan pratitelj proizvodnje pšenice. U tom smislu smrdljiva snijet bila bi slična nekim ljudskim ili životinjskim bolestima koje su napretkom medicine i veterine gotovo iskorijenjene ili se vrlo učinkovito kontroliraju, poput ospica, tuberkuloze ili bjesnoće. Smrdljiva snijet zbog svoje prirode gotovo se u potpunosti može kontrolirati tretiranjem sjemena. Zanimljivo je spomenuti da se prve, pionirske izravne mjere zaštite bilja povezuju upravo sa smrdljivom snijeti. Švicarski teolog i prirodoslovac Isaac-Bénédict Prévost 1807. godine utvrdio je da smrdljivu snijet pšenice uzrokuje gljiva Tilletia caries. Prévost je objavio kako se snijet može uspješno suzbijati tretmanom sjemena bakarnim sulfatom. Iako su njegova otkrića bila neprihvaćena od tadašnje znanstvene zajednice, Prévostovu praksu prihvatili su mnogi švicarski poljoprivrednici te svjedočili smanjenju pojave smrdljive snijeti.
Obvezno tretiranje sjemena pšenice fungicidima dovelo je do toga da je smrdljiva snijet praktično gotovo nestala s domaćih polja. U pravilu, što se sjeme manje tretira, veći je rizik od pojave smrdljive snijeti. Tijekom posljednjeg desetljeća smrdljiva snijet u Europi je ponovno u porastu. Smatra se kako je tome razlog širenje ekološkog (organskog) uzgoja pšenice, gdje se sjeme ne tretira kemijskim fungicidima.
U Hrvatskoj, slučajevi smrdljive snijeti često su povezani s uporabom zaraženog vlastitog sjemena. Proizvođači pšenice upravo bi zbog smrdljive snijeti trebali biti oprezni i savjesni pri uporabi vlastitog sjemena. Smrdljiva snijet pšenice je vrlo zanimljiva bolest. Spore uzročnika bolesti, gljiva Tilletia caries i T. laevis, žive na površini sjemena pšenice. Mogu živjeti i u tlu, no zaraza iz tla praktično je puno manje važna. Kad sjeme klije, kliju i spore gljive parazita. Gljiva ulazi u biljku koja raste, busa i vlata bez vidljivih simptoma. Parazit ostaje prikriven. U trenutku klasanja gljiva ulazi u zrno, razara ga i pretvara u masu tamnih, smeđih spora.
Kao gotovo savršeni paraziti, Tilletia caries ili T. laevis pretvaraju zrno (sjemenku) pšenice u svoje „sjeme“, odnosno u masu spora kojima se šire. Spore se stvaraju u vidu praha koji ispunjava zrno na kojem ovojnica ostaje čitava. Ako se zaraženo zrno pritisne, ono puca i prah iz njega izlazi. Prah spora se u žetvi, transportu i vršidbi rasipa po zdravom zrnu. Na takvom zrnu spore „čekaju“ sjetvu i novu zarazu. Ako se sije vlastito sjeme koje nije tretirano fungicidima, rizik od smrdljive snijeti raste. Zaražena pšenica koja se koristi za sjeme zaista se pogrdno može smatrati „tavanušom“, odnosno nekvalitetnim i neprikladnim sjemenom.
Teško uočljivi simptomi u polju
Klasove pšenice zaražene smrdljivom snijeti u polju je vrlo teško uočiti u masi zdravih klasova. Smrdljiva snijet rijetko zahvaća velik broj klasova te tako postaje donekle očigledna. Međutim, bolest ima jedno obilježje koje je čini vrlo problematičnom.
Spore smrdljive snijeti oslobađaju neugodan miris. Taj miris mogao bi se opisati kao „miris ribe“, a potječe od spoja koji se zove trimetilamin. Već i manje količine spora snijeti u zrnu mogu odavati miris. Prvi i zapravo vrlo pouzdani način kontrole sumnjivog zrna jest pomirisati ga. Nadalje, već i manje količine zaraženog zrna kontaminiraju brašno i prenose miris na njega. Tijesto dobiveno od kontaminiranog brašna poprima i tamniju boju, ovisno o tome koliko je bilo zagađenje sa smrdljivom snijeti. S neugodnim mirisom zaraženih zrna probleme mogu imati silosi, ako pohrane više takve pšenice.
Smrdljiva snijet u dobroj mjeri odgovara staroj narodnoj izreci „jedna šugava ovca sve stado ošugavi“. I u uvjetima kad je sjetva vlastitog sjemena dopuštena, na snazi su propisi kojima se smrdljiva snijet kontrolira. Cilj tih propisa je držanje pod kontrolom, sprječavanje pojave i širenja smrdljive snijeti. Prema novom Pravilniku o doradi sjemena s vlastitog gospodarstva iz 2023. godine, vlastito sjeme pšenice mora se laboratorijski testirati na smrdljivu snijet i nalaz mora biti negativan. Važno je istaknuti, te se odredbe ne primjenjuju na korisnike vlastitog sjemena koji imaju proizvodne površine pod pšenicom manje od 7 ha, kao i na one u ekološkoj proizvodnji.
Za sve, a naročito za manje proizvođače pšenice praktično je važnija Naredba o poduzimanju mjera za sprječavanje širenja i iskorjenjivanje smrdljive snijeti – Tilletia spp. Naredba je na snazi već deset godina. Naredba propisuje da ovlaštena osoba kontrolira merkantilnu pšenicu kod predaje u silose ili mlinove te u slučaju sumnje na smrdljivu snijet obavještava fitosanitarnog inspektora. Inspektor uzima uzorke i šalje ih u laboratorij na analizu. Ako se smrdljiva snijet laboratorijski potvrdi, zaraženi urod mora se zbrinuti, a inspektor nalaže zabranu sjetve pšenice na parceli s koje potječe urod do kraja godine i još dvije godine. Zbrinjavanje zaraženog uroda mora obaviti posjednik na način koji mu inspektor propiše.
Slučajevi takvih nalaza smrdljive snijeti prijavljuju se svake godine. Prema dosadašnjim iskustvima, nalazi smrdljive snijeti uglavnom su vezani uz manje proizvođače i manje proizvedene količine pšenice, što je i očekivano. Ako ga koriste, za očekivati je da veći proizvođači savjesno i stručno proizvedu kvalitetno vlastito sjeme pšenice za vlastitu uporabu, držeći se svih propisa. S druge strane, manji proizvođači često zanemare rizik, čemu pridonosi i prije opisana štednja te manja ulaganja u proizvodnju. Potrebno je imati u vidu da silosi i mlinovi sve češće provjeravaju prisutnost smrdljive snijeti pri predaji uroda. U slučaju službeno potvrđenog nalaza, posjednik ne može prodati urod, a ima i troškove zbrinjavanja te ostale troškove inspekcijskog postupka. Smrdljiva snijet kod takvih slučajeva dovodi do praktično potpunog gubitka u proizvodnji. Stoga, svakako je preporučljivo ne riskirati i koristiti neprovjereno vlastito sjeme pšenice koje odgovara opisu „tavanuše“. U „tavanuši“ se nerijetko skriva nevidljivi slijepi putnik koji na kraju sve uloženo u proizvodnju može učiniti uzaludnim.
Foto: dr. sc. Dario Ivić
