Hranidba domaćih životinja danas se teško može zamisliti bez silaže. Proizvođači su zbog nesigurnih vremenskih prilika za spremanje kvalitetnog sijena, naročito u prvim i najbujnijim otkosima, često puta prisiljeni silirati krmu s travnjaka, iako je spremanje sijena i dalje najčešća praksa konzerviranja krme s travnjaka u nas.
Postupak siliranja krme s travnjaka, jednostavno rečeno, jest kiseljenje svježe, kvarljive, zelene krme, koju ne možemo dugo čuvati, u kiselu masu kojom možemo hraniti domaće životinje kroz cijelu hranidbenu sezonu. Proces siliranja se odvija pomoću anaerobnih bakterija (uglavnom bakterija mliječno kiselinskog vrenja) koje normalno obitavaju na biljkama, a možemo ih dodati i aditivima. Ove bakterije kao hranu koriste biljne šećere (ugljikohidrate) i proizvode kiseline koja konzerviraju biljni materijal i tako nam omogućuju čuvanje i korištenje silaže na duže razdoblje. Siliranjem zelene krme hranidbena vrijednost izvorne biljne mase ne mijenja se puno. Degradacija hranjivih tvari pri siliranju je manja u odnosu na sijeno. Da bi silaža imala visoku hranidbenu vrijednost, ona mora biti pravilno spremljena i čuvana.
Proces siliranja počinje odmah nakon košnje travnjaka. U pokošenoj zelenoj krmi se odvija proces razgradnje organske tvari, pa tako i složenih šećera na jednostavnije, a oni su neophodni za nesmetano odvijanje mliječno kiselinskog vrenja.
Za efikasan rad bakterija mliječno kiselinskog vrenja potrebno je osigurati anaerobne uvjete.
U takvim se uvjetima bjelančevine razgrađuju do aminokiselina, a proces zakiseljavanja teče dok se pHvrijednost ne spusti na oko 4. Pri samom procesu potrošnje kisika i stvaranja anaerobnih uvjeta, pored mliječne, nastaje jedan dio octene kiseline, dok se maslačna kiselina stvara kao posljedica aktivnosti istoimenih bakterija unesenih s tlom i nije poželjna. Međutim, kad se pH vrijednost spusti na oko 4 mliječna kiselina postaje dominantna u siliranoj masi i silaža postaje stabilna.
Uvjeti za uspješno siliranje
Pogodnost biljaka za siliranje određuje se prije svega na osnovu tzv. šećernog minimuma, što znači da u biljkama mora biti dovoljno topljivih šećera za nesmetanu fermentaciju. Za proizvodnju dovoljne količine mliječne kiseline, silirana biljna masa treba sadržavati minimalno 3-3,5 % (po nekim istraživanjima iznad 10 %) šećera u suhoj tvari. Trave u pravilu sadrže dovoljno vodotopivih ugljikohidrata za uspješno siliranje (naročito talijanski i engleski ljulj) za razliku od mahunarka.
Količina šećera se preko dana povećava u biljci, dok je noću niža, tako da bi košnju travnjaka za siliranje trebalo obaviti u popodnevnim satima, vodeći računa da ostane dovoljno vremena za provenjavanje.
Bitan moment pri siliranju je i puferni kapacitet biljke, tj. prirodna sposobnost biljne mase da se odupre zakiseljavanju, što je nepoželjno u procesu siliranja. On zapravo predstavlja količinu mliječne kiseline koja je potrebna za postizanje kisele reakcije (pH=4). Postoje biljke kod kojih se u procesu degradacije, oslobađaju spojevi koji usporavaju snižavanje pH vrijednosti i zakiseljavanje sredine kao što su: dušični spojevi, organske kiseline, fosfati, sulfati, nitrati i kloridi. Trave imaju manju količinu ovih tvari, dok ih mahunarke imaju više, pa se zato teže siliraju.
U kojem stadiju razvoja kositi trave za siliranje?
Mlađe biljke imaju više topivih šećera te su pogodnije za siliranje. Međutim, istovremeno treba voditi računa i o sadržaju suhe tvari, što je od posebnog značaja za spremanje silaže. Ako se biljke kose u mlađim fazama rasta, zbog većeg sadržaja vode dolazi do gubitaka hranjivih tvari ocjeđivanjem silažnog soka. Za najkvalitetniju silažu višegodišnje trave treba kositi od kasnog vegetativnog stadija do trenutka kad je cvat zamotana u rukavcu zadnjeg lista (neposredno pred pojavu cvata na vidjelo).
Sadržaj vode značajno utiče na kakvoću siliranja. Optimalna količina vode pri kojoj nastupa razvoj bakterija mliječne kiseline je 70 % (30 % suhe tvari). Snižavanje količine vode u pokošenoj masi, tj., povećanjem količine suhe tvari postiže se provenjavanjem pokošene mase do 65-70 % vlage, pa čak i nešto niže. Što je vrijeme sunčanije i toplije treba manje vremena za provenjavanje. U slučaju jačeg provenjavanja dobijemo sušniji materijal koji se teže zbija i silira.
Provenjavanje se obavlja višekratnim rastresanjem pokošene biljne mase odmah poslije košnje. Posebnu pozornost treba posvetiti dužini sjeckanja, koja ovisi, kako o biljnoj vrsti, tako i o vrsti životinja za koju spremamo silažu. Duljina sjeckanja biljne mase za siliranje u horizontalne silose je obično 2-4 cm, a za valjkaste bale 6-12 cm radi lakšeg formiranja bala u bubnju preše, dobrog zbijanja, te sprječavanja deformacija bala i oštećenja plastične folije.
Pogodnost različitih trava za siliranje
Na farmama se silira široki spektar biljnih vrsta: kukuruz, mahunarke (većinom lucerna i crvena djetelina), cijele biljke žitarica, sirak, lisni i vršni dio šećerne repe itd. Trave su najčešći usjev za siliranje diljem svijeta, dok je u nas to kukuruz. Trave imaju nisku koncentraciju škroba, ali znatno viši udio proteina od žitarica i manje su pogodne za siliranje od kukuruza. No, općenito se lakše siliraju od mahunarki. Zbog većeg sadržaja ugljikohidrata najlakše se siliraju talijanski i engleski ljulj, a osrednje lako ostale trave poput: klupčaste oštrice, bezosate stoklase, mačjeg repka itd.
