Hrvatskog posavca u narodu još zovu posavski konj, posavec i posavski bušak. Kao što mu ime govori, nastao je na području tijeka rijeke Save i njezinih pašnjačkih površina. Njegovo je uzgojno područje nekada bilo od Zagreba prema Županji, a danas je nizvodno od Zagreba do Nove Gradiške. Po svojoj brojnosti, danas je najznačajnija pasmina konja u našoj državi. Zahvaljujući svojim kvalitetnim osobinama, prihvatili su ga i brojni uzgajivači s područja Posavja u susjednoj Sloveniji.
Doselivši na ove prostore iz euroazijskih stepa, Hrvati su sa sobom doveli i svoje konje. Na ovim prostorima vjekovnih sudara civilizacijskih kultura Istoka i Zapada, velikih carstava te njihovih vojski, odnosno teškog europskoga ratnog konja s jedne strane i lako pokretljivog orijentalnog konja s druge, taj se konj morao prilagođavati novim uvjetima. Na toj je podlozi nasta la današnja gojidba Hrvatskog posavca. Narod ga je stvorio kao specifični tip konja pod utjecajem našeg podneblja i posavskih pašnjaka.
Godina 1991. značajna je za tu pasminu jer tada započinje sustavna provedba uzgojno-selekcijskog rada pregledom, odabirom te obilježavanjem i upisom grla u matične knjige. Prvi zahvati na umatičavanju konja provedeni su u dva navrata – 1978. i 1980. godine. U te dvije akcije obi lježena su bila ukupno 83 grla, i to u mjestima Sisačko-moslavačke županije u Tišini Kaptolskoj, Mahovu, Posavskom Jezeru, Ljubljanici te Martinskoj Vesi. Rad na umatičavanju zamire sve do 1991., kada započinje sustavni posao u tom dijelu našeg konjogojstva. Svoju inozemnu promociju pasmina doživljava u Friedrichshafenu u travnju 1998.
Odlike su Hrvatskog posavca ne odviše duga glava, suha, karakteristično široke nozdrve i izraženo bistre oči te male, stršeće uši. Vrat je čvrsto nasađen na greben, krataki lijepo oblikovan s gusto prelijevajućom grivom. Zbijenog je i čvrstog trupa, jednako izrađen u sva tri dijela. Sapi su raskoljene, češće strme s niže nasađenim repom bogate strune. Noge su razmjerno mršave, s kratkom cjevanicom, pravilnog sustava s kićicama obraslih kratko na kostriješenih dlačica. Od boja prevladava dorat, češće tamni nego svijetli. Javlja se i kao vranac, rjeđe kao sivac i alat. Šara boja nije poželjna u uzgoju.
Ranozrela je pasmina, čvrste konstitucije, dobra zdravlja i dugovječnosti. Posjeduje uravnotežen karakter, izraženu volju i upornost u radu. Skroman je i jednostavan u hranidbenim zahtjevima. Od ranog proljeća do kasne jeseni uzgaja se na posavskim pašnjacima, a zimi u staji uz sijeno s nekoliko klipova kukuruza.
