Uspješna farma ovaca “QUEEN SHEEP”: Borba je tek počela! – INTERVJU

Na velikoj farmi ovaca „Queen sheep“ u općini Lokve u Gorskom kotaru, ispod NP Risnjak, uzgaja se pasmina ovaca romanovska, isključivo zbog janjadi, a trenutno se na farmi nalazi 480 grla.

Kako se nose za zatvorenim restoranima i globalnom krizom u  turizmu zbog pandemije koronavirusa te svakodnevnim izazovima u zahtjevnom stočarstvu u kraju koji je idelan za uzgoj ovaca, ali i jako zahtjevan te brojnim nedaćama u domaćoj poljoprivredi, razgovarali smo s informatičarom po struci i priučenim poljoprivrednikom Damirom Lencom, vlasnikom farme ,,Queen Sheep”. Za samo pet godina u Gorskom kotaru stvorili su on i supruga Ivanka veliku farmu janjadi koje planiraju i izvoziti.

• Kako se nosite sa krizom u ugostiteljstvu uvjetovanom pandemijom koronavirusa, odnosno kome prodajete janjad?
• Naša proizvodnja je koncipirana na način da možemo servisirati ugostiteljstvo. „Razvukli“ smo maksimalno janjenja na način da gotovo tijekom cijele godine možemo ponuditi janjad u veličinama koje ugostitelji traže. U trenutku kad su zatvoreni svi objekti, mi smo imali janjad staru mjesec dana, dva mjeseca, tri mjeseca, jedan dio se upravo janji, jedan dio će se janjiti tek u sljedećem mjesecu. Naravno da je nastao kaos, cijela koncepcija plasmana je nestala preko noći. Spasio nas je djelomično Uskrs, odradili smo posao s nekim mesarima, a djelomično smo angažirali sve prijatelje i poznate te uspjeli plasirati janjad koja je bila veća. Ostali su nam samo mali, određeni broj ženskih koje ćemo pretvoriti u matična stada, ali dolaze i novi. Mislimo da je „borba“ tek počela, smatra Damir Lenac.

Kome, kako i kad prodati janjce?

• Što očekujete od ovogodišnje turističke sezone zbog globalne krize izazvane pandemijom koronavirusa. Kakav je bio njezin početak za Uskrs? 
• Od turističke sezone ne očekujemo ništa dobro. Za nas turistička sezona u smislu ostvarenih noćenja ne znači baš ništa. Vrlo je teško moguće da ćemo ostvariti bilo kakav značajniji turistički prihod. Naime, bojimo se da glavni problem neće biti pandemija virusa, glavni problem će biti recesija koja je već ovdje, iako se u ovom trenutku relativno malo spominje. MMF ju već glasno najavljuje, a poučeni onom prošlom iz koje smo se tek nedavno izvukli, ova sada bi nas mogla baciti na tlo. Situacija u svim zemljama iz kojih očekujemo turiste je više-manje slična. Malo će se ljudi odlučiti na trošenje zaliha koje imaju i odlazak na neku skupu destinaciju, a moramo priznati da Hrvatska jest skuplja, tim više što postoji i opasnost po zdravlje. Osobno se bojim da će i sljedeće godine situacija biti samo malo bolja i to uz uvjet da se pandemija ne aktivira ponovno ove zime, jer se i gripa vraća svake zime usprkos cjepivima, zar ne? Kome ćemo, kako, kad i gdje prodavati janjce, u ovom trenutku nije jasno. Pokušat ćemo maksimalno odraditi posao s matičnim stadima za koje postoji veliki interes na Bliskom istoku, ako uspijemo ishodovati potrebne državne certifikate. To bi nam uvelike pomoglo da se popnemo „na zelenu granu“.

• Otkud ideja za pokretanje farme prije pet godina u Gorskom kotaru, gdje ste došli živjeti iz Opatije?
• Ideja je zapravo bila proizvodnja najbolje moguće zdrave hrane na lokaciji na kojoj smo živjeli. Činilo nam se je da će kvalitetne zdrave hrane u budućnosti nedostajati. Htjeli smo ostati na lokaciji na kojoj živimo već 20 godina i proizvesti hranu koja bi imala nekakve komparativne prednosti u odnosu na slične proizvode napravljene u drugim krajevima. S obzirom na podneblje, klimu, tlo, nadmorsku visinu, dostupne površine i ostale elemente, u obzir nije dolazilo ništa od ratarstva, povrtlarstva, pa ni voćarstva. Od stočarstva šanse su imale samo ovce ili koze. Kakve bismo komparativne prednosti imali s kravama, svinjama, kokošima, magarcima, konjima, ili sl.? Na kraju su nekako pobijedile ovce i to pasmina koja se ne muze.

Carska ovca

• Zašto na farmi nema vode i struje?

– Razlog je čisto tehničke prirode. Farma se nalazi u dolini Suha Rečina, iako je dolina  sve samo ne suha i stvarno ne znamo tko se našalio davši joj to ime. Dolina je na 800 metara nadmorske visine i okružena s planinskim vrhovima od kojih je najviši Risnjak visok 1.528 m, vrlo teško pristupačna jer zapravo postoji samo jedna prilazna cesta iz naselja do farme, a udaljenost je 2.2 km. Nema infrastrukture, dakle nema struje i nema vode, a donedavno je i sama cesta bila u jako lošem stanju. Kad padne snijeg nemoguće je danima uopće prići farmi. Kako u takvim uvjetima organizirati čuvanje ili odvoz ili preradu mlijeka? Mužnja naprosto nije bila opcija.

• Kako ste došli do carske pasmine ovaca romanovske, koje su njezine uzgojne karakteristike? 
• Kad smo se odlučili za ovce, odabrali smo romanovske. To je pasmina kojoj pogoduje planinska klima. Ovce su sive te imaju ispod runa sloj guste meke dlake tamno sive boje, janjad je crna. Ne vole toplo podneblje niti kamenito tlo, a nisu baš ni oduševljene velikom vlagom. U stručnoj literaturi našli smo da su nastale križanjem sibirske ovce i muflona, dakle poludivlje životinje, a tako se nekako i ponašaju. Međutim, po nama, najvažnija karakteristika je kakvoća mesa, kako janjadi tako i ovaca. Suprotno većini janjaca drugih pasmina njihova masnoća nije u dijelu između kože i mesa, već je u samom mesu, dakle govorimo o najjače „prošaranom“ mesu između svih poznatih vrsta. To je razlog posebno slatkog okusa, velike sočnosti i skoro potpunog izostanka karakterističnog jakog mirisa. Vrlo česti komentar koji dobivamo jeste da se „pečeno meso može konzumirati hladno“ što je do sada bila pohvala rezervirana samo za kvalitetne odojke.  S obzirom da je diverzifikacija pasmina janjadi kod nas bila potpuna nepoznanica, paralelno s početkom uzgoja krenuli smo i u marketinšku (edukativnu) kampanju. Puno truda i vremena je bilo potrebno i zasigurno ćemo još puno energije potrošiti u tom pravcu. Prvi rezultati se već pokazuju, ali daleki je put pred nama u tom pravcu. Potrebno je promijeniti percepciju javnosti i ugostitelja i pokazati im da postoje velike, čak mjerljive razlike između janjeta i ,,janjeta”. Naša kampanja je prvenstveno usmjerena na one najvažnije u tom lancu, a to su sami kuhari.

• Zašto farma nosi naziv ,,Queen Sheep”?
• Da bismo se na neki način razlikovali od kolega iz struke smatrali smo da je potrebno razviti svoj vlastiti brand. Iako kod nas već odavno postoje razne janjetine definirane prema geografskom porijeklu, smatrali smo da takva formulacija nije dobra za nas. Prije svega činjenica je da nitko ne pozna „goransku janjetinu“. Ali čak da nešto takvo i postoji, teško je reći što to zapravo znači. Mi smo se odlučili za potpuno personalizirani pristup i zaštitili smo (međunarodno) svoj brand pod nazivom „Queen Sheep“ te samim time pokazati našim klijentima da mi svojim imenom i prezimenom stojimo iza svoga proizvoda. Romanovske su se, naime, uzgajale za rusku carsku obitelj Romanov i od tuda joj i potiče ime, dakle zasigurno je „carska“, međutim ova pasmina ovaca zaslužuje i iz nekih drugih razloga naziv carska (kraljevska), pa kad još uzmete u obzir da je ovca imenica ženskoga roda od tuda i zaštićeno ime.

• Što nam možete kazati kako posluje farma ovaca namjenjena isključivo proizvodnji janjadi?
• Naravno da nismo stali samo na brandu ili vrsti, u današnje vrijeme na tržištu morate imati i dodatne argumente za borbu, tako da smo pokušali cijeli posao razraditi do kraja. Kao prvo, cijelo stado (trenutno broji 480 životinja) je u uzgoju u selekciji;  to zapravo znači da imamo 12 stada koja su 24/7 fizički odvojena jedna od drugih te nam omogućava da imamo vrlo precizne statističke podatke o svakoj životinji posebno, to nam omogućava da nemamo miješanja krvi (raspolažemo s 4 krvne linije u uzgoju), što nam pak omogućava da izdamo službeni rodovnik za svako proizvedeno janje te da prodajemo matična stada za daljnji uzgoj. Kolika količina administracije se krije iza navedenoga bolje da ne znate. Istina je da se Romanovske janje skoro dva puta godišnje (mi smo postigli janjenje svakih 7 mjeseci), istina jeste da u svakom janjenju možete očekivati nekoliko janjadi (mi smo postigli prosjek od nešto više od 2), međutim to je moguće samo ako imaju vrhunske uvjete. To podrazumijeva stalnu brigu o zdravlju stada, hranjenje vrhunskom hranom u optimalnoj količini i po točno tempiranim terminima, dovoljno veliki prostor za boravak, dovoljno svijetla, prozračnost, čistu vodu, boravak u zaštićenom prostoru za lošeg vremena, dovoljno rano odbijanje janjadi i čitav niz drugih elemenata. Jednom riječju: apsolutnu i stalnu posvećenost životinjama i poslu.

 Dobitna varijanta s ,, Fanon” hranom

• Kako rješavate pitanje stočne hrane za veliko stado na farmi?  
• Što zbog naše ideje o proizvodnji vrhunske zdrave hrane, što zbog Halal certifikata, hrana koju dajemo našim životinjama je morala biti GMO Free certificirana. U Hrvatskoj postoji samo jedna tvornica stočne hrane koja ima taj certifikat te je u tom smislu izbor bio jednostavan. Sreća je htjela da smo naišli na ljude koji su se zaista posvetili problemu hranjenja životinja na više načina te su usprkos činjenici da u svom portfelju imaju 27 vrsta hrane za ovce i janjad poslali svog nutricionista u suradnji s kojim smo razvili i tu 28 vrstu koja je upravo prilagođena Romanovskim ovcama u poluintenzivnom uzgoju u planinskom području. Riječ je tvrtki ,,Fanon” iz Petrijanca. U našem okruženju je nemoguće proizvesti potrebne žitarice, a kamoli očekivati laboratorijsku kontrolu sastava hrane, međutim ova varijanta se pokazala dobitnom i sve je u najboljem redu. Istina, trošak je višestruko veći radi samostalne proizvodnje, međutim u tom smislu nemamo alternativu. To i jeste jedan od razloga zašto naša janjad košta malo više od drugih. Osim hrane, ovce imaju na raspolaganju (i ljeti i zimi) sijena po volji. S obzirom da lokalno nemamo nikakvih značajnih površina koje bi se mogle kositi, sijeno samo za nas proizvode naši partneri u Ravnoj Gori (Obrt E&E). Suradnja, na obostrano zadovoljstvo, traje od samog početka naše proizvodnje. Osim navedenoga, životinjama dajemo još samo dva elementa: vodu iz planinskih izvora (djelomično i kišnica) te morsku sol.

• Može li domaća poljoprivreda više zapošljavati. Kako ste vi riješili taj problem na farmi?

• Domaća poljoprivreda sigurno ima prostora za nova zapošljavanja, ali tu postavku bi trebalo okrenuti naopako. Osiguravanjem uvjeta za napredak poljoprivrede, prije svega čineći da poljoprivreda bude isplativa djelatnost, pokrenuti će se poduzetnici koji će trebati dodatne djelatnike, što će posljedično stvoriti radna mjesta. Nažalost, čini mi se da ćemo tek tada biti u problemu jer naša domaća radna snaga nije zainteresirana za poljoprivredu (barem ne za ovu našu domaću). Ovce su životinje stada i koliko je nama poznato uzgajaju se uvijek kao stado. To podrazumijeva da ih nije moguće uzgajati na visoko tehnološkim farmama na način kako se uzgajaju muzne krave, svinje, kokoši ili sl. Ovce bi na taj način teško funkcionirale, a to pak znači da morate imati pastira. Oglasili smo se na našim zavodima za zapošljavanje prije nego je farma započela s radom. Jedini uvjet je bio da znaju ili žele raditi sa ovcama – biti pastiri. Naravno, javilo se malo ljudi, a niti jedan prijavljeni nije nikada čuvao nikakve životinje.

Pastire je teško naći

• Tko se svakodnevno brine o stadu? 
• Rješenje smo pronašli u Makedoniji na Šar planini. Tada se je pastire tamo još i moglo pronaći, ali danas je čak i to nemoguće: ljude koje smo tada zaposlili čuvamo kao ,,oko u glavi”. Ne znam što bismo bez njih, njihovog znanja, poznavanja ovaca i predanog rada. Zaposlili smo trojicu, od kojih je dvoje uvijek na farmi, a jedan kući na odmoru. Prilično sam siguran da je nedostatak pastira glavni razlog za polako, ali sigurno odumiranje uzgoja ovaca. Svi smo u mladosti imali priliku čuti od svojih roditelja: „uči, jer ako nećeš čuvati ćeš ovce“. Takvo što može izlanuti samo netko tko pojma nema o uzgoju ovaca. Takav stav i jeste doveo do situacije u kojoj se trenutno nalazi hrvatsko ovčarstvo.

• Koliko vam moderne tehnologije, prije svega internet, olakšavaju poslovanje?

• Internet je osnovno sredstvo za komunikaciju između pastira i njihovih obitelji, ali i naše glavno oružje za promociju onog čime se bavimo. Izradili smo prilično jednostavnu i nadamo se razumljivu WEB stranicu na tri jezika. Polučila je odlične rezultate. Čita se zaista u cijelom svijetu, a donijela nam je i jako puno upita i kontakata. Nekakve moderne tehnologije u uzgoju ovaca baš i nema, a farmu smo organizirali na način da trebamo zaista minimalnu količinu fizičkog rada. Od tehnologije imamo jedan mali i trošni utovarivač koji usprkos godini proizvodnje odradi većinu fizičkog posla. Struju proizvodimo u maloj solarnoj elektrani potpomognutoj sa vjetroturbinom i benzinskim agregatom. Sva trošila su prilagođena minimalnoj potrošnji i sustav je ljeti uglavnom samodostatan, a zimi agregat nadopunjava nedostatak sunca. Imamo i električnog pastira koji također radi na solarni pogon i on nam je (uz jednu šarplaninku) glavni čuvar farme. Suprotno uvriježenom razmišljanju, električni pastir ne služi da bi zadržao ovce u ograđenom prostoru, on služi da bi zadržao vukove, medvjede, čagljeve, risove i ostale predatore izvan ograđenog prostora. Ta nam tehnologija puno znači jer se nalazimo upravo usred njihove šume „kao na tanjuru“.