Ježevi su sisavci iz reda Eulipotyphla i porodice Erinaceidae čiji je gornji dio tijela u potpunosti prekriven bodljama. Na svijetu živi oko 18 vrsti ježeva koji su svrstani u 5 rodova na osnovu duljine ušiju i izgleda lubanje te oblika i uzorka bodlji.
Iako su sve vrste zaštićene, nijedna vrsta ježa nije znatno ugrožena osim kapskog ježa. Europski tamnopsi (ili zapadnoeuropski) jež je najpoznatija i najistraživanija vrsta ježa, iako je najpopularniji kućni ljubimac četveroprsti ili afrički patuljasti jež. Utjecaj ljudi na europske ježeve je sve značajniji zbog sve češćih susreta i međusobnog doticaja u gradovima, predgrađima, vrtovima i parkovima u kojima se ježevi skri-vaju od grabežljivaca, pronalaze sklonište i izvore hrane. Mnogi ljudi ostavljaju hranu za svoje bodljikave posjetitelje u vrtove ili parkove, što dodatno narušava prirodnu ravnotežu te povećava i produžuje aktivnost tijekom zime te odgađa hibernaciju (zimski san), ali također potiče agresiju i međusobno natjecanje za hranu.
Osim u parkovima i vrtovima, ljudi dolaze u izravni kontakt s divljim ježevima prilikom prometnih nezgoda, namjernog uzimanja u svoje domove, skrbi za bolesne životinje, vraćanja u divljinu i/ili u centre za spašavanje i rehabilitaciju životinja.
Nestanak i uništavanje prirodnih staništa dovodi do izolacije malih populacija ježeva i uzrokuje nisku genetsku raznolikost. Najviše divljih ježeva strada u prometu, slijedi onečišćenje okoliša te različita trovanja (npr. sredstvima za uništavanje glodavaca ili sredstvima protiv puževa, itd.) i drugi nepovoljni čimbenici koji su posljedica negativnog utjecaja čovjeka na populaciju ježeva i povećanu smrtnost.
Ježevi mogu kontaminirati okoliš, no na koji način?
Okoliš u kojem borave ljudi i njihovi kućni ljubimci (psi i mačke), ježevi mogu kontaminirati svojim izmetom i drugim izlučevinama. Psi i mačke tada mogu poslužiti kao mehanički prijenosnici određenih bolesti. Sve veći značaj imaju i afrički patuljasti ježevi koji se sve češće uzgajaju i drže kao egzotični kućni ljubimci. Zoonoze (grč. zoon (ζζζζ)-životinja ili živo biće; osis- pojam stanja ili bolesti) su zarazne virusne, bakterijske, gljivične ili parazitske bolesti koje se sa životinja prenose na ljude. Kako bi se smanjio rizik od zoonoza, tj. od zaraznih i invazivnih bolesti koje ježevi mogu prenijeti na ljude (i obrnuto), potrebno je svakodnevno provoditi preventivne mjere tijekom doticaja s tim životinjama.
Od bakterijskih bolesti afrički patuljasti ježevi mogu prenositi salmonelu serotipa tilene, a europski ježevi vrste Salmonella enteritidis i S. typhimurium. Ježevi mogu biti potencijalni kliconoše leptospiroze, bakterijske bolesti čiji se uzročnik nakon nekoliko dana zavuče u bubrege te se izlučuje mokraćom kao i u ostalih životinja (npr. glodavaca). Domaće i divlje životinje, pa tako i ježevi, mogu biti rezervoari i/ili potencijalni prijenosnici uzročnika Q-groznice. Ljudi se mogu zaraziti izravnim dodirom sa zaraženim životinjama ili njihovim izlučevinama (mokraća, izmet, mlijeko i plodna (Anaplasma phagocytophilum), ali i preko krpelja koji mogu biti prenosnici bolesti. Europski ježevi su važna poveznica za preživljavanje i prijenos raznih bolesti koje prenose krpelji u gradskim i prigradskim područjima na ljude koji se mogu zaraziti tijekom šetnje, boravka ili rekreacije u parkovima i vrtovima.
Dokazano je da ježevi mogu poslužiti kao prijenosnici sve češće lajmske groznice (uzročnik Borrelia burgdorferi), drugih uzročnika borelijoze, anaplazmoze te raznih drugih bakterija i krvnih parazita. Od gljivičnih bolesti koje se mogu prenijeti s ježeva na čovjeka najčešći je lišaj uzrokovan dermatofitom Trichphyton erinacei. Kožne promjene u vidu upale sa svrbežom, crvenilom i osipom javljaju se na zapešću i rukama kao i na drugim područjima izravnog kontakta s ježom, a prijenos gljivica s afričkog patuljastog ježa na čovjeka se može dogoditi nakon samo nekoliko minuta izravnog dodira. Osim bakterija, gljivica i parazita ježevi mogu prenijeti uzročnike različitih virusnih bolesti na ljude. Uzročnike upale mozga (Arboviruse) mogu prenositi krpelji s ježa. Iz brojnih drugih vrsta ježeva izolirani su paramiksovirusi (skupina Morbillivirusa).
Afrički patuljasti jež koji je uginuo dva tjedna nakon zaražavanja s kliničkim znakovima pareze stražnjih nogu bio je zaražen sa humanim herpesvirusom-1. Europski i afrički patuljasti jež su osjetljivi na virus slinavke i šapa te mogu igrati ulogu u širenju ove bolesti i zaraziti stoku. Oboljeli ježevi razvijaju tipične mjehuriće (vezikularne lezije) na jeziku, njušci i stopalima slične onima u papkara.
Kako spriječiti prijenos uzročnika zaraznih i parazitarnih bolesti s ježeva na ljude i obrnuto?
Potrebno je izbjegavati izravan dodir s ježevima iz divljine ili kućnim ljubimcima, dodir s okolinom i predmetima oneči-šćenim izmetom i drugim izlučevinama ježeva te obvezno pravilno i temeljito pranje ruku nakon svake manipulacije s tim životinjama. Bolesne i na bolest sumnjive ježeve treba odmah odvojiti i potražiti stručnu veterinarsku pomoć.
