Jovan Karapandža jedini je poljoprivrednik u selu Mlaka Antinska te obrađuje 100 hektara zemlje. Još samo on u selu ima muzne krave te Vindiji dnevno isporučuje 700 litara mlijeka. Na svom OPG-u trenutno ima 70-ak svinja i 15 rasplodnih krmača, 40 muznih krava, s junicama i bikovima ukupno 70, te sedam konja lipicanske pasmine i dvije kobile.
Jovan je jedini poljoprivrednik u slavonskom selu u kojem se u 6 godina rodilo samo jedno dijete i sklopio samo jedan brak.
Svaki je dan nova borba
–OPG koji sam preuzeo kada sam napunio 18, danas je također punoljetan. Nije lako i s godinama ne postaje lakše. Uz ‘svakidašnju jadikovku’ nas poljoprivrednike pogađa i mnogo drugih, potpuno neplaniranih problema i situacija. Iznenadna tuča prošle mi je godine uništila gotovo 50 posto usjeva. Iako je sve osigurano, slaba je korist od toga, jer osiguravatelj prizna tek 7 ili maksimalno 10 posto. U vrijeme pandemije sve je stalo pa sam morao drastično smanjiti stado ovaca, od nekadašnjih 100, sada ih imam još samo 10. Nakon toga i svinjska je kuga uzela svoj danak. Tako se i broj svinja drastično smanjio, kaže nam Karapandža, dodajući kako je svaki novi dan nova borba.
Slavonska sela umiru u tišini
Još prije 6 godina ostao je jedini iz svoje generacije, jer svi su njegovi vršnjaci napustili selo i rasuli se po svijetu. Glasno je tada upozorio na dramatično stanje u Slavoniji, čija sela umiru u tišini. Zabrinut zbog odlaska mladosti, zbog napuštenih imanja i kuća iz čijih dimnjaka zimi više nema dima. 2018. godine poslao je snažnu poruku političarima, pitajući ih sve zajedno, bez obzira na stranačku pripadnost – „Možete li pogledati Slavoniji u oči?“
Nitko ga, po svemu sudeći, nije čuo. Ništa se konkretno nije poduzelo, niti šest godina kasnije, baš ništa se nije promijenilo na bolje. U selu, koje je nekada vrvjelo životom, u kom je svaka obitelj imala stoku i bavila se poljoprivredom, Jovan je danas jedini poljoprivrednik.
Samo se mlade potiče
–Nakon što sam 18 godina nositelj OPG-a, teško mogu ostvariti pravo na kakva sredstva iz fondova. Kako bih obnovio mehanizaciju, ja sam morao podići, srećom, povoljan kredit HAMAG-a s 0,1 posto kamate, te sam tim novcem kupio traktor John Deere i ostale potrebne strojeve, kaže nam simpatični Karapandža. On danas obrađuje 100 hektara slavonske zemlje na kojoj sije ječam, pšenicu, kukuruz, suncokret i soju.
Dobar dio zemlje je i pod djetelinom, zbog krava kaže, jer ni nakon što je pokucao na mnoga vrata, od općinskih, do onih u Ministarstvu, još uvijek nije došao do toliko potrebnih 17 hektara državnog pašnjaka, koji mu je pored kuće.
Počeo je od samo jedne kravice
Jovan je, još kao dječak, sa svojom bakom, ‘udario temelje’ današnjeg posla. Krenuli su, prisjeća se, skromno, sa samo jednom kravom, jednom krmačom i devet jutara zemlje. Kako je Jovan rastao, raslo je i gospodarstvo.
–Kad sam napunio 18, već sam imao 17 muznih krava i svoj OPG. U mom je selu nekada bilo više od 200 muznih krava, a 2018. još samo 50. Od toga su 43 moje. Bojim se da će ista sudbina, koja je uništila mljekare, uskoro pogoditi i vlasnike svinja. Danas u Mlaki Antinskoj muzne krave imam još samo ja. U čitavoj općini, koja obuhvaća četiri sela, imaju ih još samo tri obitelji, ne računajući farmu u Tordincima.
–Danas imam mljekovod, muzu se četiri krave odjednom te dnevno Vindiji isporučujem 700 litara mlijeka. Otkupna cijena, koja se na kratko podigla i gotovo dosegla 60 centi, sada konstantno pada te za litru iznosi tek oko 50 centi. Uz to, najavljena nam je i privatizacija laktofriza, što u mom slučaju znači da moram otkupiti tri laktofriza. Također moram preuzeti sve troškove njihova održavanja i popravaka, koje do sada nisam imao, žali se Jovan. Dodaje kako uz dvoje zaposlenih treba još radne snage, no nitko te poslove ne želi raditi.
Korona ga je koštala ovaca, kuga svinja, a tuča usjeva
–Lipicaneri su moja ogromna ljubav. To mi je valjda u genima, jer u Slavoniji se, od davnina, konj tretirao kao član obitelji. Sve dok sam ja živ i konji će, kao dio naše tradicije, živjeti na mom imanju. Prije tri godine imao sam peh. Jedna kobila je tada slomila nogu te su mi, po poznatom scenariju, veterinari odmah savjetovali da ju uspavam, tvrdeći da konj sa slomljenom nogom ne može preživjeti. No, ipak se našao jedan veterinar koji mi je odlučio pomoći.
–U ljekarnama sam kupovao zavoje te smo kobili oblagali nogu i tako dugih šest mjeseci, no uspjeli smo. Moja kobila je preživjela, noga joj je zarasla, doduše ukrivo i ostala je invalid, ali jedino što mi je važno jest da je i danas, tri godine nakon loma noge, živa. Ona je moj živi dokaz da ljubav uvijek pobjeđuje, priča nam poljoprivrednik velikog srca, koji obučen u narodnu nošnju, na okićenoj zaprezi, nerijetko vozi i mladence, širom Slavonije.
Želja mu je, kaže, da u selu u kom je proveo djetinjstvo i iz koga nikada ne planira odseliti i sam stvori obitelj. Kako njegove generacije tamo već godinama nema, pronaći suprugu čini se kao nemoguća misija, čak ni kroz popularnu TV emisiju „Ljubav je na selu“ na kojoj nije uspio naći srodnu dušu.
Samo jedno rođeno dijete u 6 godina
Osim u opstanak svog gospodarstva, energiju, vrijeme, ali i novac Jovan nesebično ulaže i u opstanak čitavog svog sela. Kako bi ih spasio od propadanja, novcem ušteđenim od prodaje mlijeka počeo je, prije nekoliko godina, kupovati napuštena imanja. Od tri, koliko ih je imao kada smo prije šest godina razgovarali, taj se broj do danas popeo na šest kuća, s desetak hektara zemlje. No, ma koliko se on, kao pojedinac, trudio da ga održi na životu, selo u kom je proveo djetinjstvo nezaustavljivo izumire. Od 2018. pa do danas u Mlaki Antinskoj samo je jedan par sklopio brak i rodilo se samo jedno dijete.
–Mali Luka, koji sada ima oko godinu i pol, najmlađi je stanovnik sela. Počasno mjesto najstarije stanovnice pripada 86-godišnjoj baki Danici. U 25 kuća danas živi samo 50-ak stanovnika, a najbrojnija obitelj su Đurići, pod istim krovom ih je desetero, iz tri generacije. U čitavom selu imamo samo jednog srednjoškolca i sedmero osnovnoškolaca, priča Jovan, prisjećajući se dana kada je selo bilo puno ljudi i života. Gotovo svi su se, kaže, bavili poljoprivredom, obrađivali su tada maksimum od 17 jutara zemlje, a već se od nekoliko krava moglo solidno živjeti.
Je li država opet zaboravila i selo i seljake?
–Poseban je ugođaj bio kada bi krenula žetva. Tada su kroz čitavo selo vozile nepregledne kolone traktora. Bili su to uglavnom Fergusoni 560, no ti su stari Fergusoni u samo jednoj sezoni prevukli više pšenice nego današnji, moćni traktori u tko zna koliko godina, prisjeća se 37-godišnjak. I njemu je, kao i ostalima koji se bave poljoprivredom, trenutno najveći problem neisplata poticaja, koji su inače stizali u svibnju, a ove ih godine još uvijek nema, pa se jedini poljoprivrednik iz Mlake Antinske pita – „Je li država opet zaboravila i selo i seljake?“ No, unatoč teškoćama, život na selu nikada ne bi mijenjao za onaj u gradu, jer uz mir koji selo pruža, tu je i bezbroj drugih prednosti – njegova zemlja mu je tržnica, ništa od hrane ne kupuje i kako kaže, u svojih trideset i kusur godina nikada u životu nije pojeo ni kupovno jaje.
Foto: izvor Facebook/Jovan Karapandža
