Gospodarski list već više od 183 godine prati sve što je vezano uz hrvatsku poljoprivredu, ali i život na selu, te zapisuje i čuva naše običaje i tradiciju. Pokladno jahanje jedan je od lijepih običaja iz prošlih vremena koje je potrebno očuvati. Ponosni konji, još ponosniji jahači, lijep prizor za svakog. Kad bismo promatrali konja kao prijevozno sredstvo, svakome je jasno kako konj nema što tražiti u natjecanju s automobilom, vlakom, avionom. Konji i nisu na pokladnom jahanju da budu brzi i učinkoviti, nego da budu ponosni, lijepi i da podsjete na tradiciju.
Poklade, fašnik, maškare ili karneval poganski je običaj nastao u predkršćansko vrijeme. Obilježavali su ga raskalašene, razuzdane povorke maskiranih muškaraca i žena. Imalo je za cilj otjerati zimu, zloduhe i demone od obiteljskih kuća, ljudi i stoke. Prihvaćanjem kršćanstva neki su se predkršćanski događaji zadržali u narodu. Tako je Crkva, ponekad nevoljko, prihvatila i datume svojih blagdana (poput Uskrsa) prilagodila poganskim običajima te su se tako poklade, maškare ili karneval kalendarski smjestile u vrijeme između Bogojavljanja (5. siječnja) i korizme, a svoj vrhunac dostižu u dane prije Pepelnice (Čiste srijede). Ovaj se običaj zadržao u mnogim našim krajevima gdje je nerijetko postao i turistička atrakcija.
Graničari stari
Neizmjerna ljubav konja i ljudi Istočne Hrvatske datira još iz vremena Vojne krajine. Tada su Austro-Ugarski vladari, s ciljem čuvanja granice na Savi, ponosnim graničarima osiguravali prijeko potrebne konje za njihove postrojbe te uz njih i potrebitu hranu, skladišta, ograđene livade te staje. U to su vrijeme ove plemenite životinje obitavale u skoro svakoj kući u selu. Vrlo su se rijetko koristile kao radne životinje.
Priče koje su se prenosile “s koljena na koljeno” kazivale su kako su časnici graničnih vojnih postrojbi u vrijeme poklada uređivali svoje konje te obilazili pogranična sela gdje su ih domaćini častili jelom i pićem. Ovaj su običaj vrlo brzo prihvatili i mladi vojnici koji su po selima tražili djevojke za udaju. Kako je to bilo vrijeme poklada, u nekim su se krajevima jahači prerušavali u turske vojnike ili su bili maskirani u neke strašne maske te jahali kroz sela uz puno vriske, buke te uz prigodne pjesme (pokladnice) mještani su ih dočekivali uz tradicionalna jela i pića.
Pohoditi neku kuću te se u njoj počastiti bivala je velika čast za domaćina. Ovaj običaj pokladnog jahanja ili jašenja, kako su ih šokci nazivali, vrlo brzo se iz pograničnih krajeva uz Savu proširio i na cijeli dio Istočne Hrvatske. Na žalost, iza ovih početaka pokladnog jahanja vrlo je malo pisanih tragova. Tako se sva saznanja vežu uz priče koje su se usmeno prenosile.
Bolje da umre selo nego tradicija
Početkom 20. stoljeća ova se lijepa tradicija gotovo potpuno izgubila. Industrijalizacija je uzela svoj “danak u konjima”. Dolazi do drastičnog opadanja populacije konja i samo su ih rijetki zaljubljenici imali u svojim stajama. Nakon Domovinskog rata, zahvaljujući mnogim zaljubljenicima u konje i tradiciju, pokladno jahanje doživjelo je svoju drugu mladost. Mnogi su entuzijasti i zaljubljenici u ove prelijepe životinje oživjeli ovu lijepu tradiciju. Danas se pokladna jašenja održavaju u više od četrdeset gradova i sela diljem Slavonije i Baranje, pa i u Sinjskim Brnazama. Na nekima od njih sudjeluje i više od stotinu jahača i poneki vozač.
Pokladna jahanja uglavnom počinju već iza Nove godine i svoju kulminaciju dostižu zadnja tri dana prije Pepelnice. U ona stara vremena u pokladnom su jahanju bili samo muškarci. Kako se ljubav prema konjima prenosila kroz generacije u novije vrijeme u ovim je povorkama sve više i djevojaka. Za sudjelovati u ovoj tradicionalnoj povorci nije dovoljno imati konja i dobru volju. Trebalo se držati i pravila koje nalaže tradicija, pa tako jahači i konji za pokladno jašenje moraju biti prikladno uređeni.
Jahači u povorci moraju biti odjeveni u tradicionalno zimsko “ruvo” koje čine rajthozne (hlače), rubina (košulja), špenzle (prsluk), kožuh ili reklija te čizme, na glavi se nosi šubara nerijetko ukrašena perjem fazana, a na odjeću se stavljaju ukrasi, najčešće dukati. Same pripreme mogu trajati danima jer jahači trebaju pripremiti svoje odore, urediti konje te se uskladiti s drugim jahačima u povorci.
Ponosni bivši ratnici
Konji se prije sudjelovanja u povorci trebaju oprati, očistiti im i namazati kopita (prema potrebi i ponovo potkovati) te ukrasiti. Oprema, sedlo i oglavine, moraju biti besprijekorno uredni. Konji u povorci obavezno moraju biti istrenirani. U stara vremena početaka pokladnog jašenja u njemu su sudjelovali časnici i vojnici. Njihovi su konji bili istrenirani i naviknuti na buku i gužvu koja se oko njih stvara. S vremenom su konji izgubili svoju ulogu pa samim time i obuku te su se za pokladna jašenja morali trenirati. Treneri konja, takozvani đambasi, i po nekoliko su mjeseci pripremali konje kako bi u povorci bili što ljepši i gizdaviji. Iako se u povorci ponekad biraju najljepši ili najbolji jahači, svakome je jahaču čast i ponos ako njegov konj svojim izgledom, ljepotom i smirenošću privlači pozornost.
Tijekom pokladng jahanja jahači obilaze unaprijed dogovorene postaje u selima gdje ih dočekuju domaćini s okrjepom i lokalnim delicijama. Glavne postaje često uključuju okupljališta kod crkvi ili kulturnih centara odakle povorka kreće naznačenim ulicama gdje se okupljaju mještani i posjetitelji. Nerijetko se zaustavljaju i pred kućama uglednika i istaknutih članova zajednice.
Kulturna i turistička vrijednost
Pokladna jašenja, osim očuvanja lijepe tradicije imaju i turističku i kulturnu vrijednost. Tako su u nekim krajevima pokladna jahanja iznimno posjećena i postaju prava turistička vrijednost. Velike zasluge za oživljavanje ove lijepe i nesvakidašnje manifestacije pripadaju konjogojskim udrugama. One svojim sudjelovanjem daju veliki doprinos revitalizaciji i promicanju ove lijepe tradicije. Tako se svake godine povećava broj mjesta koje sudjeluju u ovoj manifestaciji.
Ove su godine pokladna jašenja započela već u siječnju, prvo u Rešetarima, a zatim u drugim mjestima koje ćemo pobrojati: Slatnik Drenjski, Belišće-Bistrinci, Kršinci, Velika Kopanica, Stari Mikanovci, Gunja i Bebrinja. U veljači se pokladno jašilo u Vrbanji, Iloku, Župa Rajiću, Privlaki, Cerni, Kupini, Tordincima, Posavskim Podgajcima, Piškurevcima, Čepinu, Bošnjacima, Gradištu, Oprisavcima, Oriovcu, Vinovcima, Tenji, Sikirevcima, Županji, Širokom Polju, Donjim Andrijevcima, Štitaru i Donjem Novom Selu – Njemcima. Zadnja se manifestacija 4. ožujka održala u Otoku i Dražu, a prije toga u Komletincima, Ivanovcu, Branjin Vrhu, Gundincima, Ruštici, Lipovcu, Babinoj Gredi i Popovcu.
Jednoga je konja ludi Car proglasio senatorom, mnogi su postali poznati jer su prijateljevali s velikim vojskovođama, svoje su mjesto zauzeli među mjernim jedinicama (dok ih nije smijenio gospodin Watt), bili su ratnici i radnici, a danas su samo bijelci, riđani, dorati, vranci, šarci, sivci ili alati. Stoljećima su bili u suživotu s ljudima, radili i ratovali. Onda su odjednom postali nepotrebni i samo zahvaljujući istinskim zaljubljenicima u ove lijepe i ponosne životinje danas imamo prigodu gledati ih i uživati u njima. Bez njih nema ni svečanih mimohoda, ni parade ni grandioznih sprovoda. Oni su dio naše tradicije i baštine i dok je ljudi bit će i konja.
Pišu: prof. dr. sc. Mirjana Baban i Tihana Ristić, univ. mag. prim. educ.
