Nedavno je Državni zavod za statistiku objavio privremene podatke o ratarskoj proizvodnji u prošloj godini, kao i prve procjene jesenske sjetve. Osim navedenog, objavili su i podatke o domaćoj stočarskoj proizvodnji i uvozu mesa. Podaci su zabrinjavajući, jer trendovi koji se iskazuju nikako nisu dobri za budućnost domaće poljoprivrede.
Ako ćemo donositi zaključke na temelju samo ova dva izvještaja, domaća proizvodnja životinja se smanjuje. Raste ratarska proizvodnja i količine namijenjene za izvoz. Odnosno, smanjuje se proizvodnja dodatne vrijednosti u poljoprivredi, a povećava se proizvodnja primarne sirovine. Posljedično, viškove domaće primarne proizvodnje onda izvozimo, a prisiljeni smo uvoziti životinje i meso za domaću potrošnju. Ne baš vrlo mudro i pametno, ali nažalost naša realnost.
Što kažu brojke?
Početkom studenog 2025. g. imali smo 10,76 milijuna komada peradi. To je pad od 4,8 posto u odnosu na isto razdoblje godinu dana ranije. Da ne ostanemo samo na postotku, drastičnije zvuči podatak da je bilo 540 tisuća komada peradi manje. Ovaca je bilo ukupno 521 tisuća, što je 5,8 posto manje, odnosno 32 tisuće komada manje nego godinu ranije. I koza je bilo 2 tisuće komada manje odnosno sada ih ima 66 tisuća komada. Pada i broj goveda. Početkom studenog bilo je ukupno 418 tisuća grla, što je oko 4 tisuće ili 1 posto manje nego na isti dan pretprošle godine. Jedino broj svinja nije pao, njih ima 877 tisuća komada, odnosno 4 tisuće komada više, unatoč afričkoj svinjskoj kugi, koja nas je jako pogodila.
Ipak, da se ne razveselimo prerano, to je značajan pad u broju svinja, jer smo ih prije desetak godina imali oko 1,2 milijuna komada. Kad na taj pad domaće proizvodnje svinja dodamo činjenicu da je u istom razdoblju značajno porasla prosječna potrošnja svinjetine po stanovniku u Hrvatskoj, onda za zadovoljavanje domaće potrošnje jedino preostaje uvoz. Nažalost, mesa i žive stoke uvozimo sve više. Tako smo tijekom 2024. godine uvezli čak milijun komada svinja, goveda i ovaca, što je rekordna brojka. Svinje ponajviše iz Nizozemske, goveda ponajviše iz Rumunjske te ovce i koze ponajviše iz Rumunjske i Mađarske. Pored toga, rekordan je i uvoz svježeg mesa i Hrvatska je po tome najgora u Europskoj uniji. Stvorili smo i stvaramo opasnu ovisnost o stranom mesu. To je naša struktura mesa koju konzumiramo svakodnevno i tom sunovratu domaće proizvodnje ne nazire se kraj.
Okretanje prema ratarstvu
Čini se da poljoprivrednici odustaju od stočarske proizvodnje i okreću se puno jednostavnijoj proizvodnji, onoj ratarskoj. Umjesto da gradimo obrnuti trend, da poljoprivrednici na ratarsku proizvodnju nadograđuju onu stočarsku i/ili prerađivačku i na taj stvaraju dodatnu vrijednost i odmiču se od čiste primarne proizvodnje i burzovnih roba, kod nas je nažalost prisutan obrnuti trend. Tu još treba nadodati i poražavajući podatak da od oko 170 tisuća registriranih poljoprivrednih gospodarstava, njih tek 20 tisuća zaista nešto i proizvodi. Ostali uglavnom koriste potpore, a ne bave se proizvodnjom i na taj način opterećuju sustav i sve ostalo negativno što se veže na ovakvu konstataciju.
Prema zadnjim podacima, proizvodnja pšenice u Hrvatskoj lani je porasla za procijenjenih 28,8 posto u odnosu na godinu ranije, na 1,05 milijuna tona! To je najveća proizvodnja u ovom tisućljeću, a što će na kraju rezultirati samo većim količinama za izvoz.
Pozitivno u svemu je činjenica da smo započeli s proizvodnjom durum pšenice. Premda su to male površine i količine, otkupne cijene su više i to je sirovina za kojom interes imaju i domaći prerađivači i izvoznici. Za očekivati je da će se taj trend nastaviti u godinama pred nama i da će durum pšenica postati jedna od redovnih kultura na hrvatskim poljima, a proizvodnja bi mogla doseći i 100 tisuća tona u srednjem roku.
Proizvodnja ječma prošle je godine porasla 19,5 posto, na ukupno 356 tisuća tona, dok je proizvodnja suncokreta porasla za 13,3 posto na 205 tisuća tona. Porasla je konačno i proizvodnja uljane repice za 15,1 posto, ali je to i dalje mršavih 61 tisuća tona. Jedini podbačaj dogodio se kod kukuruza i soje i to zbog suše u lipnju koja je značajno smanjila prinose na tim kulturama. Tako je na kraju proizvodnja kukruuza prošle godine bila manja za 17,7 posto, ukupno 1,7 milijuna tona. Proizvodnja soje pala je za 55 tisuća tona, na ukupno procjenjenih 200 tisuća tona. Kod soje je, osim loših vremenskih prilika, to i posljedica manje zasijanih površina.
Šećerna repa je posebna priča. Tu je već duži niz godina negativan trend proizvodnje. Lani je proizvedeno 406 tisuća tona, čak 14 posto manje nego godinu prije. A što se tiče ove sezone, za sada su objavljeni privremeni podaci o jesenskoj sjetvi. Manje više bez promjene kod pšenice, zasijana na procjenjenih 159 tisuća hektara. Manje je zasijano ječma, čak 20 posto manje hektara, na ukupno 52 tisuće hektara. Za kraj, zasijano je više hektara uljane repice, ukupno 26 tisuće hektara. Posljedica je to boljih otkupnih cijena repice prošle godine, s kojima su proizvođači očito bili zadovoljni, pa su sada odlučili zasijati veće površine pod repicom. Isto je za očekivati u proljetnoj sjetvi kod suncokreta, nauštrb soje. Jedino će kukuruz biti manje-više konstantan po pitanju hektara.
Sve u svemu, smjer nam nije dobar
Cilj treba biti stvaranje veće vrijednosti u Hrvatskoj, samo je pitanje kako. Vidimo na primjeru farmi pilića i prerade u Sisačko-moslavačkoj županiji kako javnost reagira na potencijalne investicije koje bi upravo donijele taj potreban korak u pravom smjeru. Kako onda očekivati ostale investitore da se odluče za ulaganje? To više nije samo izazov za Ministarstvo poljoprivrede, već za Vladu Hrvatske. Svi, od državne vlasti, do lokalne samouprave, trebaju se založiti kako bi omogućili da postojeći i/ili novi investitori lakše realiziraju svoje projekte, naravno poštujući sve trenutno važeće standarde. Svaka godina koju propustimo u nečinjenju je poraz i znači manju konkurentnost u budućnosti.
