Prvo ovogodišnje selekcioniranje pastuha najbrojnije autohtone pasmine konja, hrvatskog hladnokrvnjaka, okupilo je nedavno u Popovači čak 120 konja. Maskota tradicionalnog ocjenjivanja ove je godine bio mladi pastuh Zekan iz Majskih Poljana i njegov vlasnik Tomislav Suknaić. Njih su dvojica zajedno preživjeli glinske potrese.
Predsjednik Središnjeg saveza udruga uzgajivača hrvatskog hladnokrvnjaka (SSUUHH) Miško Šklempe nije krio zadovoljstvo viđenim na smotri najboljih mladih pastuha. Kaže kako su hrvatski konji, kojih je sada ukupno oko 22.000 (pet puta više nego li prije 20 godina), konačno dobili zasluženo mjesto. Presudni su bili izdašni poticaji, koji iznose 396 eura po uzgojno valjanom grlu. Najviše je konja i dalje u Sisačko-moslavačkoj županiji.
Izvoznog tržišta ima još za duplo
Izvozno tržište konja čini 95 posto. Ohrabruje tržišni uspjeh hrvatskog hladnokrvnjaka, koji drži 4 % prestižnog talijanskog tržišta. Isto tako, izvoz s udjelom od 95 % nema nitko u našem posrnulom stočarstvu. On drži da se tu ne smije stati. Smatra kako ima još dosta prostora, odnosno izvoznog tržišta za barem dva puta toliko. Razlog je otkupna cijena koja je od 20 kuna po kilogramu konjetine veća nego li za bika, pojašnjava Šklempe. Dobro uhodan posao, kaže, nije uspjela zaustaviti ni pandemija Covida-19, koja je osjetno usporila druge poljoprivredne sektore.
-Broj hrvatskih hladnokrvnjaka je dosegao 8.200 konja. Od toga je 4000 rasplodnih kobila, te su prošle godine sve kobile ostale u uzgoju. Uz 1.350 članova Središnjeg saveza (SSUUHH-a), dobar pokazatelj rada je 200 mladih članova. Oni su se okrenuli tradiciji uzgoja konja na ruralnim područjima kao što je Lika, a u prosjeku imaju 10 do 20 grla, ističe Šklempe, prvi čovjek SSUUHH-a. On je zadovoljan što raste broj novih uzgajivača u Ličko-senjskoj i Primorsko-goranskoj županiji.
Poticaji su urodili plodom
Ocjenjivač Saveza Slaven Kolarić spominje da su se ocjenjivale tri kategorije, bez izbora najboljeg konja. Ocjenjivalo se opći dojam, kretanje u kasu i tijelo od glave do nogu. Tu se zaista imalo što vidjeti, jer su poticaji od 396 eura po grlu „urodili plodom“. Nakon što ga je bez problema izveo iz prikolice, Suknaić nije krio zadovoljstvo kako se Zekan lijepo oporavio od potresa. Oporavljao se kod njegovog prijatelja Željka Cagarića iz Grabošana kod Sunje, koji, kaže, zna s konjima jer ima u uzgoju 43 hrvatska posavca, još jedne autohtone pasmine konja
– Zekana sam malo prije prvih potresa u Glini kupio u Ogulinu, ne pitajući za cijenu, jer se radi o prekrasnom mladom konju. No, moj drugi ljubimac Rubin, nije bio te sreće. Samo je klonuo tri sata nakon što je izašao iz prikolice, nakon premještanja iz razrušenih Majskih Poljana. Kod mojih 18 kobila koje su se nedavno počele ždrijebiti, nažalost ima i uginuća. Iako je zasada teško reći je li to sve posljedica potresa ili neke bolesti, kaže Suknaić, koji je od dobrih ljudi dobio montažnu kuću pa sad lakše skrbi o konjima.
Među posjetiteljima izbora pastuha bila je i živa legenda uzgajivača hrvatskog hladnokrvnjaka, danas 85-ogodišnji Zvonko Pavlić iz Novoseleca kod Križa koji je sve do prije godinu dana imao 55 konja, a sada ih je ostalo još devet.
– To sam ostavio za kraj, pa dokle mene bude, bit će i konja, koje sam zavolio još u rodnoj Lici. Nekada su Talijani kupovali sve naše konje koji su bili debeli, a sada imamo i lijepu materijalnu podršku naše države, te je narodna tradicija sačuvana, kaže Pavlić. Pavlić inače slovi za najstarijeg uzgajivača konja u Lijepoj Našoj. Mladi bračni par Ankica i Mario Mihaljinec iz Bedekovčine na izbor su došli s velikim šarenim pastuhom, dok kod kuće imaju još četiri kobile. Krenuli su, kažu, prije deset godina, od nule, a međunarodni konjički sudac i naš poznati uzgajivač konja Mirko Majsec iz Krapine, koji je i predsjednik županijskog saveza i potpredsjednik SSUUHH-a, kaže da se radi o mladim, perspektivnim uzgajivačima za koje će se još čuti.
Zadnji kovač iz Like potkovao 150 konja
Kovač Jure Kušanić iz Letina kod Brinja doveo je na ocjenjivanje čak četiri konja iz Like, a ima i sedam kobila.
–To su sve radni konji, koji su dan prije izvukli 10 metara drva iz šume. Sretan sam jer samo ove godine potkovao sam 150 konja u Lici. Ali, na poslu kovača, nema me tko naslijediti jer sina taj tradicionalni posao ne zanima, kaže on.
S mora su došli Ante Bočina iz Rijeke i Mirko Ivanišević iz Grobnika. Prvi je 40 godina bio ribar, a sad se u mirovini iz hobija okrenuo uzgoju devet kobila i dva pastuha. Nikada nije zaboravio sinjske korijene. Ivanišević ima velikog pastuha Ljiljana, koji dobro vozi kočiju, ali se boji ući u kamion, pa mu unuk pomaže. Nećak mu u Otočcu, kaže, ima 60 kobila posavaca.
Na izložbi je bio i bivši vojnik u mirovini Zvonko Mravunac iz Kutin. On ima pastuha Blekija i 17 kobila u Lonjskom polju, ali ne voli ovakve smotre. Drži da izazivaju nepotreban stres konjima i njihovim vlasnicima. On drži konje kao dio obiteljske tradicije i kao dio „radne terapije“. Smatra kako ona ne bi trebala, samo tako, nestati s naših polja.
S time se slaže i Marinko Stjepanović iz Miklauške kod Kutine, koji se odlučio na štalski uzgoj dvije kobile i prekrasnog cnog pastuha od dvije i pol godine. Njemu je ovo prvo ocjenjivanje, pa je nervozno hodao u krug, čekajući da dođe na red za pregled, bez kojeg se ne ide u rasplod. Kaže da je tradiciju uzgoja naslijedio od djeda. Poticaji ga, kaže, ne zanimaju, ali treba imati vremena i ljubavi da bi se ovaj hobi održao „iznad vode“. On zahtijeva puno slobodnog vremena, ali i nemala ulaganja.
