U nekim slučajevima je teško utvrditi vjerojatno podrijetlo sorte. A nekada bi to bilo vrlo važno, zbog značaja koju neka sorta ima. Najbolji je primjer kod nas graševina, najvažnija hrvatska sorta koja pokriva četvrtinu svih hrvatskih površina.
U literaturi su se donedavno navodile Francuska ili Italija kao domovina ove sorte, ali bez čvrstih dokaza. Unatoč svim naporima struke da se putem genskog profila graševine i usporedbom s drugim sortama u svjetskim bazama podataka dođe do njezinog pedigrea i tako približi zemlja podrijetla, nije bilo rezultata. Jednu od pretpostavki koja navodi Francusku kao domovinu graševine iznio je Ludwig von Babo, u njegovom poznatom djelu Der Weinstock und seine varietäten (1843.-1844.).
Kasnije ga prepisuje Goethe, a njega citira Turković (1950.):
„ona je navodno iz Šampanje i gornje Burgundije dospjela u okolicu Heidelberga, a odatle preko transalpinskih krajeva u Švicarsku i Štajersku, pa negdje oko god. 1860. i u naše sjeverne vinorodne krajeve između Drave i Save, prodirući sve više prema istoku“.
Međutim, nekoliko je nedostataka u ovoj tvrdnji. Prvo, malo je godina prošlo od tada do hvalospjeva Graševini Dragutina Stražimira (1876.). Prekratko je to razdoblje da se sorta negdje pokaže u punom potencijalu. Još ranije (1873.) bilježimo i zapis Dragutina Lambla. On navodi „da je graševina najizvrsnija za naše predjele, jako plodna“, pa prema tome otpada gore navedena tvrdnja.
Graševina nije iz Francuske!
S druge strane, u Francuskoj je danas nema, u spomenutim pokrajinama niti u drugim područjima. To ne ide u prilog francuskom podrijetlu graševine. Također, Ludwig von Babo je u tom navodu identificira kao Aligoté i Petit Meslier. Međutim, graševina nema nikakve veze s tim sortama. Prema tome ispada da je ova tvrdnja potpuno pogrešna. Pogotovo što nalazimo i tvrdnje da se graševina nije nikad niti uzgajala u Francuskoj (Robinson, J. 2012).
Treba spomenuti i da je na Fruškoj gori opisana pod nazivom „Beli Grašac“ početkom 19. stoljeća (Bolić, P., 1918., prema Cindriću, 2000.), gdje je u to vrijeme bila etablirana sorta. To doprinosi hipotezi da je u ovim područjima poznata mnogo ranije. Druga, najčešća pretpostavka je da se radi o talijanskoj sorti. Ponajprije zbog imena kojim se ova sorta naziva u većini zemalja: riesling italico, italien riesling, rizling italijanski itd. No, u Italiji se uzgaja tek u novije vrijeme, nije je bilo prije 19. stoljeća (Robinson, J. i sur., 2012.), a kasnije samo u sjevernom dijelu.
Vjerojatno se pridjev „talijanski“ vuče od netočnog prijevoda imena Welschriesling, kako se u Njemačkoj naziva ova sorta, tj. riječi wälsch, odn. welsch, kako su Nijemci nazivali romanizirane Kelte i ostale romanizirane narode, pa tako i Talijane. Jednako tako, u slovenskom jeziku riječ „laški“ ukazuje na talijansko podrijetlo. Tako je ova sorta kod naših susjeda poznata pod nazivom laški rizling, kao i kod Mađara („Olasz“). Inače, ovaj naziv („welsch“) na njemačkom označava i nešto strano. To sugerira da je sorta introducirana u zemlje njemačkog govornog područja (Njemačka, Austrija) izvana. Pojavila se i tvrdnja da su ovi nazivi vezani za rumunjsku povijesnu pokrajinu Wallahia (Vlaška). To ne odgovara istini jer i sami Rumunji graševinu zovu – riesling italian.
Je li graševina zapravo s područja Podunavlja?
Pojavila su se i mišljenja da bi ova sorta mogla pripadati podunavskoj regiji, kojoj pripada i naša zemlja. Naime, činjenica je da je graševina u našim krajevima poznata mnogo prije sredine 19. stoljeća kako se često navodi, jer je tada već bila poznata, u mnogim krajevima i vrlo cijenjena sorta. Iz imena, kako vidimo, ne možemo utvrditi podrijetlo, sve pretpostavke se odbacuju. Također, sufiks (ili prefiks) riesling (ili rizling) u imenu je pogrešan. Graševina nema nikakve veze, fenotipske ili genotipske s ovom njemačkom sortom, što često mnoge dovodi u zabludu.
Iz svega toga proizlazi, da ova sorta nije podrijetlom iz spomenutih zemalja, a kao nova pretpostavka navodi se, prema sada već čuvenoj knjizi „Grape varieties“ (Robinson, J. i sur., 2012.):
„Hrvatska, odnosno podunavska regija je najvjerojatnije mjesto podrijetla ove sorte“.
Iz tog je razloga u istoj knjizi po prvi puta upotrijebljen naziv graševina kao glavno ime, pod kojim je sorta i opisana. To je veliko priznanje sorti i rezultatima koje ostvaruje u našoj zemlji.
Nedavno su se pojavili rezultati istraživanja talijanskih znanstvenika koji nalaze prve konkretne veze graševine s nekom talijanskom sortom (Claudio D’Onofrio i sur., 2020.), gdje je jedna rijetka sorta, orsolina, u bliskom srodstvu (roditelj-potomak) s graševinom. To je do sada najveći doprinos hipotezi o talijanskom podrijetlu. Međutim, kako je već i spomenuto, niti to nije dovoljan argument koji bi u potpunosti razriješio ovu enigmu.
Stoga bi se u obzir trebale i dalje uzimati i druge pretpostavke, koristeći sve znanstveno utemeljene pretpostavke. Jer, graševina nam svoje odlike nesebično godinama pokazuje i daruje, u našim je vinogorjima pronašla izvrsne uvjete za očitovanje visokog potencijala. To nam priznaju i mnogi strani gosti, enolozi i ostali vinski znalci. Nerijetko ne mogu povjerovati da je vino što im ga nudimo zaista napravljeno od iste sorte koju oni poznaju pod drugim imenom. Međutim, u njihovoj zemlji ne daje ni izbliza takve karakteristike. Pogotovo kad je riječ o vinima iz Slavonije i Hrvatskog Podunavlja, pa je potrebno poduzeti aktivnosti da se na odgovarajući način ova vina istaknu. Graševinu bi trebali tretirati kao „domaću“ ili „tradicijsku“ sortu, bez obzira u kojem pravcu će budući rezultati istraživanja podrijetla ići.
Zaključno, dokazivanje podrijetla sorata vinove loze (ili drugih višegodišnjih drvenastih kultura koje se vegetativno umnažaju i održavaju) je težak posao. Nerijetko je to i nemoguće sa sigurnošću utvrditi. S obzirom na već spomenute kriterije, teško je više puta presuditi što tretirati kao izvorno, a što kao udomaćeno… Možda bi pravednije bilo koristiti termin „tradicijske sorte“; one za koje se može znanstveno utvrditi ili utemeljeno pretpostaviti da potječu iz HR geografskog područja, ali i one nepoznata podrijetla. Tu bi se možda trebale naći čak i strane, davno introducirane sorte. One se tradicionalno uzgajaju u Hrvatskoj (duže od 150 godina), što bi možda bilo najpoštenije i gospodarski opravdano. Jer, svjedoci smo da su brojne sorte vinove loze već stotinama godina prisutne u našim vinogradima. One pišu našu vinsku povijest, pa je inzistiranje na „dokazanom podrijetlu“ često nepotrebno, pa i štetno za naše vinogradarstvo.
Dobar primjer za to je upravo graševina. Nje nema na izvrsno osmišljenoj i hvale vrijednoj manifestaciji „Vina od davnina“, gdje se prezentiraju vina izvornih hrvatskih sorti vinove loze. Tamo gotovo da i nema vinara iz Slavonije i Podunavlja, naše vrlo važne regije u kojoj je graševina temelj proizvodnje, čime je paleta prezentiranih vina znatno siromašnija. A graševina se uzgaja kod nas „od davnina“, ma kako istraživanja podrijetla u konačnici završila.
