Klimatske promjene i prezimljujuće bolesti jabučastog voća

U hrvatskim plantažnim nasadima od jabučastog voća uglavnom uzgajamo jabuku i značajno manje krušku, dok su dunje i mušmule uglavnom prisutne kao pojedinačna stabla uz okućnice i/ili vikendice. Procjenjujemo da tek jednu trećinu od ukupnih površina jabučastog voća uzgajamo u suvremenim nasadima, dok su preostale dvije trećine površina stariji travnjački voćnjaci sa tradicionalnim sortama na visokim stablašicama ili manje površine mješovitog voća koje rastu uz okućnice (vikendice).

U nasadima sa modernim sortimentom mjere zaštite od uzročnika bolesti jabuka usmjerene su uglavnom protiv krastavosti (Venturia), pepelnice (Podosphaera) te paleža cvijeta i rodnih mladica (Monilinia)! Na dunjama ekonomske štete bilježimo uglavnom od paleža cvijeta i lišća te truleži plodova (Monilinia linhartiana), a barem jednom u pet godina možemo očekivati jaču pojavu bakterijskog paleža (Erwinia amylovora) na svim jabučastim vrstama (jabukama, kruškama, dunjama i mušmulama).

Vremenski su uvjeti od presudna značaja na pojavu i razvoj uzročnika bolesti jabučastog voća, pri čemu je količina i raspored oborina (mm), uz temperature (°C) i vlažnost zraka (%) od presudnog značaja. Što se uzročnici bolesti u vegetaciji voćaka ranije pojave u obliku prepoznatljivih simptoma, a naknadno bilježimo optimalne uvjete za njihov sekundarni razvoj, to će ekonomske štete biti veće. Neke se bolesti jabučastog voća jače razvijaju tijekom iznadprosječno prohladno-vlažnog razdoblja (npr. Venturia, Monilinia), a neke zahtijevaju vrlo sparno i toplo vrijeme (npr. Podosphaera, Erwinia).

 Pjegavost lišća i plodova

Skupinu pjegavosti (krastavosti) lišća i plodova čine brojniji uzročnici bolesti jabučastog voća iz različitih gljivičnih rodova, npr. Venturia, Diplocarpon, Mycosphaerella, Pleospora, Phyllosticta i dr.! Ekonomski je najpoznatija, najraširenija i najštetnija krastavost jabuke i kruške (Venturaia inaequalis, Venturia pyrina). Bolest je prvi puta opisana na jabukama u skandinavskom području (Švedska, 1819. godine), pa se uz dovoljno dugo vlaženje osjetljivog biljnog tkiva (>48 sati) razvija već na temperaturama 0,5-2,2°C. Štete su veće u sjevernijim uzgojnim područjima jabuke u Hrvatskoj, a cjelokupni godišnji program zaštite suvremenih sorata i klonova jabuke od početka otvaranja pupova do zriobe plodova usmjeren je u svim aplikacijama protiv uzročnika krastavosti. Jače zaraženo lišće prijevremeno otpada, a krastavi plodovi se eventualno mogu iskoristiti za industrijsku preradu.

Dva su osnovna načina prezimljenja krastavosti jabuka i krušaka: (1) na zaraženom i otpalom lišću krajem zime nastaju plodišta (pseudoteciji) koja u proljeće “oslobađaju” infektivne askospore (značajno za jabuku) i (2) kao micelij u ranama zaraženih izbojaka (značajno za krušku).

Najkritičnije razdoblje za razvoj krastavosti jabuka i krušaka su kišni dani tijekom travnja i svibnja. Tadašnje svako zadržavanje vlage u trajanju barem 18 sati pri optimalnim temperaturama 17-23°C uzrokuje vrlo jaku primarnu zarazu lišća i/ili mladih plodova jabuka i krušaka.

Tablica 1. Mjesto i način prezimljenja nekih važnijih bolesti jabučastog voća:

Pepelnica jabuka

Ova bolest(Podosphaera) postaje zadnjeg desetljeća sve veći problem u nasadima i rasadnicima na osjetljivim sortama (npr. Idared, Jonagold), prvenstveno zbog sve manje hladnih zima i spoznaje da ova bolest prezimi kao micelij u inficiranim lisnim i cvjetnim pupovima. Naime, prezimljujući potencijal pepelnice jabuka može biti reduciran vrlo niskim zimskim temperaturama s vrijednostima nižim od -22° i -25°C. U proljeće s razvojem lišća i cvjetnih organa micelij fruktificira u brojne oidije koje sekundarno šire zarazu.

Optimalne temperature za razvoj pepelnice jabuka su 20-22°C uz vlažnost zraka >45 %. Promjenom klime i postavljanjem mreža protiv tuče pepelnica jabuka postaje sve značajnija bolest koja zahtjeva kombinaciju mehaničkih (rezanje i uništavanje zaraženih organa) i izravnih mjera suzbijanja primjenom fungicida.

Palež cvijeta i trulež plodova

Raširena bolest koja gotovo svake sezone napada sve jabučaste voćne vrste je palež cvijeta i rodnih mladica te smeđa trulež plodova (Monilinia spp.). U našim uzgojnim područjima najvažniji je uzročnik propadanja plodova na voćkama i tijekom skladištenja. Zreli su plodovi podložniji zarazi, a smeđa trulež se brzo širi u unutrašnjost tkiva. Zbog infektivnog prijenosa dodirom često je nekoliko zaraženih plodova u skupini (vidi sliku). “Mumije” koje nastaju iz trulih i osušenih plodova glavni su način prezimljenja bolesti. Mumificirani plodovi predstavljaju stromu u kojoj micelij ostaje vitalan nekoliko godina.

Proljetne zaraze cvjetnih organa ovise o dugotrajnim kišnim razdobljima, jer je potrebno vlaženje u trajanju 38-49 sati uz temperature 20°C i naknadno vrlo visoku vlažnost zraka (94-100 %) da bi na mumificiranim plodovima nastali infektivni konidiji! Moguće je da na zaraženim plodovima (jabuke, kruške, dunje) nakon prezimljenja na tlu nastaju plodišta apoteciji iz kojih za kišna razdoblja oslobođene askospore mogu širiti zaraze i na veće udaljenosti. Od bilo čega oštećene plodove jabučastog voća tijekom ljeta naknadno brzo zahvaća smeđa trulež.

Rak kore

Rak kore (Neonectria) jednako napada jabuke i kruške. U sustavima guste sadnje jabuka na nekim su sortama zabilježene vrlo velike štete, npr. Gala, Idared, Fuji, Gloster, Pinova i Crveni delišes. Također, rak kore se češće pojavljuje u nasadima jabuka i krušaka koji su podignuti na vlažnim i hladnim tlima, u blizini rijeka i na mjestima gdje se javlja kasni proljetni mraz. Provodnice uzgajane na slabo bujnim vegetativnim podlogama (npr. M9) manjeg su promjera pa ih uzročnik bolesti brže obuhvati (“prstenuje”) (vidi sliku). Na izbojima su obično napadnuta mjesta uz pupove, gdje prvo vidimo smeđe ulegnute zone uz odumiranje kore. Dio iznad odumrlog mjesta se suši a vrh se savija, pa time podsjeća na bakterijski palež (Erwinia).

Kod kruške često na mjestima napada nastaju nabrekline različitog oblika. Na rubu rak-pukotina u drugoj sezoni se nakon infekcije formiraju koraljno-crvena plodišta periteciji ili se razvija prezimljujući micelij u odumrloj kori. Infektivnim askosporama ili konidijama uzročnik raka kore je “aktivan” gotovo cijele godine, jer su zaraze uz dovoljno vlage i široki raspon temperatura (od 0-1,5° do 32°C) moguće na svim oštećenim mjestima (tuča, ožiljci nakon otpadanja lišća, mjesta reza, pukotine nastale od mraza i dr.). Rak-rane na kori također mogu potjecati od uzročnika krastavosti (npr. Venturia pyrina) i bakterijskog paleža (Erwinia amylovora). Kod krastavosti u pukotinama kore na rubovima raka nisu vidljiva crvenkasta plodišta, a kod bakterijske paleži se na rubovima rak-rana u optimalnim uvjetima topline i vlage formira gotovi čista kultura u obliku bakterijskog iscjetka.

Većina gljivičnih i bakterijskih bolesti jabučastog voća prezimljava na zaraženom i otpalom lišću (slika 1, npr. Venturia, Diplocarpon), u obliku mumificiranih plodova (slika 2, npr. Monilinia, Colletotrichum) te u rak-ranama (slika 3, npr. Neonectria, Erwinia). Alternativni domaćin (Juniperus spp.) važan je za prezimljavanje i epidemiologiju kruškine hrđe (slika 4).

Hrđe

Skupina bolesti hrđe lišća i plodova (Gymnosporangium spp.) kruške i dunje značajno se razlikuju prema načinu prezimljenja u odnosu na sve druge uzročnike bolesti. Kruškin pikac je najpoznatija vrsta hrđe opće raširena u južnim područjima naše zemlje, gdje prirodno rastu crnogorične Juniperus vrste! U Međimurju također zadnjih sezona pronalazimo simptome hrđe na kruškama, poglavito ako su na udaljenosti 500-2.000 metara posađeni ukrasni Juniperus grmovi! Hrđa uglavnom napada lišće krušaka (svjetlo-narančaste pjege čije središte posmeđi, a na donjoj strani pjega nastaju hipertrofije u obliku grbastog izraštaja). Krajem ljeta vjetar prenosi hrđu sa kruške na Juniperus vrste, gdje bolest napada mjesta izlaza igličastog lišća iz drva. Zaraženi dijelovi grana Juniperusa zadebljaju u hladetinaste izrasline, koje tijekom vlažnih i dovoljno toplih proljetnih dana oslobađaju teliospore (“vraćaju” zarazu na mlado lišće kruške). Isto vrijedi za hrđu na dunjama i mušmulama.

Sakupljanje i uništavanje zaraženih biljnih organa (npr. lišće sa simptomima bolesti, mumificirani plodovi) i rezidba oboljelih (osušenih) grančica, osnovne su preventivne mehaničke mjere kojima možemo umanjiti prezimljujući potencijal bolesti voća (naročito u manjim mješovitim nasadima uz okućnice i vikendice). Primjena bakarnih fungicida (npr. Champion, Cuprablau-Z, Neoram, Nordox, Cupra SC, Airone SC i dr.) ili njihova kombinacija s mineralnim uljem (npr. Modro ulje SE, Red fox SE), kasno ujesen kad otpadne više od 50 % lišća i početkom proljeća u vrijeme bubrenja i otvaranja vršnih pupova, umanjuje prezimljujuće stadije većine gljivičnih i bakterijskih bolesti jabučastih voćaka.