Limun sadrži brojne hranjive i ljekovite tvari, pa je stoga učinkovito sredstvo za sprječavanje bolesti, a u nekim slučajevima i kao koristan dodatak u liječenju bolesti.

Posebno je bogat  izvor vitamina C koji ima svojstvo da mu razina u tijelu već kratko vrijeme nakon uzimanja brzo naraste, dođe do vrhunca i onda isto tako brzo padne. Da bi mu razina ostala stalno razmjerno visoka, treba se uzimati u kratkim i pravilnim razmacima.

Limun se može kupiti cijele godine. Na tržnicama se nude svježi i katkad kemijski neobrađeni plodovi. Moraju biti svježi, sočni, tvrdi i teški, te imati jaku žutu boju. Ako kora nije sjajna i na njoj se pojavljuju zelene mrlje, onda plod još nije potpuno zreo. Kad boja kore prelazi u tamno do smeđasto žutilo i ako su plodovi već premekani, onda je idealni stupanj zrelosti prošao. Kora mora biti bez zadebljanja, nabora, pruga i mrlja koje je moguće povezati s virusnom, bakterijskom ili gljivičnom infekcijom. Kad razrežete plod, provjerite je li sočan. Suhoća pokazuje da je predugo skladišten ili nezdrav. 

Limun se može čuvati na sobnoj temperaturi, dalje od sunčevog svjetla, osam do deset dana ne gubeći ništa od svoje kakvoće. Želite li ga čuvati još duže, preporučljivo je spremiti ga u hladnjak. Tada se ne smije previše stisnuti, nego složiti tako da po mogućnosti sa svih strana struji zrak. U tom slučaju moguće je čuvanje do jednog mjeseca. Limun se može i zamrznuti, pa čuvati do jedne godine. Plodovi su poslije odleđivanja mekani i mogu se lako istisnuti.

Svježi sok limuna se može uliti u kalupe za led i smrznuti za naknadno korištenje. Po otapanju ima okus kao svježe istisnut. Kriške limuna mogu se čuvati u plastičnoj vrećici u hladnjaku tri do četiri dana. Pljesnive plodove limuna morate obavezno baciti, jer se na njima nastanjuju posebno opasne gljivice. 

Izvor: Gospodarski kalendar

Prethodni članakPodlanak – zlato od užitka
Sljedeći članakHladne juhe za vruće ljetne dane
Darko Petanjek
Rođen je 1962. godine u Zagrebu. Praktično i teoretski bavi se avikulturom, ornitologijom i problematikom održivog razvoja. Na tu temu je od 1987. godine do danas objavio više od 300 članaka i nekoliko stotina fotografija u raznim časopisima i dnevnom tisku. U Gospodarskom listu piše od 1999. godine. Autor je dvije knjige o papigama, koautor Zelene knjige izvornih pasmina Hrvatske i publikacije Posavska guska/Posavina goose. Godine 1984. postao je suradnikom Zavoda za ornitologiju HAZU a 1996. dobiva međunarodni certifikat za dizajn bioloških cjelina. Uredio je tri knjige iz područja bioagrikulture.