Stare sorte voćaka

Najbrojnije su stare sorte primke jabuke (59 primki), masline (40 primki), kruške (44 primke), šljive i smokve (21 primka), i višnje (13 primki). Neke vrste, kao što su rogač i breskva imaju samo jednu primku, a mnoge vrste nisu uopće zastupljene. Zbog trenutačne gospodarske situacije koja ne dopušta primjereno financiranje, navedene se aktivnosti mogu smatrati samo početnom fazom rada na očuvanju genetskih izvora voćaka.

Neiskorišteno bogatstvo Republike Hrvatske – stare sorte voćaka

Za kontinuirani nacionalni program zaštite, istraživanja i oplemenjivanja vrijednog genetskog materijala, prvi je korak proširivanje i bolje organiziranje nacionalne banke gena voćaka. Taj je postupak pokrenut od strane Ministarstva poljoprivrede, i trenutačno se radi na povezivanju i unošenju putovničkih podataka sorti koje se nalaze u kolekcijama. U Hrvatskoj banci biljnih gena do sada je upisano ukupno 326 primki voćaka (Tablica 1), ali je od toga samo njih 198 hrvatskoga podrijetla.

Nužna je sveobuhvatna nacionalna inicijativa koja će kroz istraživanje, zaštitu, oplemenjivanje i uporabu očuvati i unaprijediti autohtone sorte i populacije voćaka za generacije koje dolaze. Također je važan rad na informiranju i osvješćivanju široke javnosti o autohtonim populacijama voćaka. To će potaknuti otvaranje tržišta i stvoriti pretpostavke za profitabilan uzgoj koji je najbolji način za njihovo očuvanje za buduće generacije.

STARE SORTE – JABUKA

Rod Malus je na području Republike Hrvatske zastupljen s pet svojti. Zbog povijesnih previranja na ovom prostoru, broj kultiviranih sorti jabuka je jako bogat. Mnoge od njih su njemačkog ili austrijskog podrijetla, dok druge dolaze zajedno s otomanskim osvajanjima. Dio je opisan u pomološkoj literaturi, ali postoje i neke o kojima ima malo ili uopće nema podataka. Pored njih, postoji velik broj sjemenjaka izraslih po rubovima njiva koje tvore značajnu populaciju iz kojih bi se u relativno kratkom razdoblju mogle izdvojiti nove sorte.

Neki od njih već se nalaze u kolekciji Zavoda za voćarstvo Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zajedno sa selekcijama nastalim križanjem starih sorti koje je stvorio mr. sc. Ivan Salopek iz Ogulina. One su spašene doslovno u zadnji trenutak prije nego li je objekt u Staroj Sušici privatiziran. Premda jabuka nije tipičan predstavnik mediteranskih voćaka, na otoku Korčuli poznate su jabuke sitnog ploda, ranog dozrijevanja i izuzetne arome koje se u narodu zovu ‘’cukarini’’. Na žalost, danas je ostalo relativno malo ovih stabala i potrebno je hitno pokrenuti akciju njihovog spašavanja jer, zbog svojih genetskih svojstava i klimatske prilagodbe, imaju veliku važnost za oplemenjivački rad.

Glavna mana starih sorti jabuka je veća sklonost naizmjeničnoj rodnosti i često manje atraktivan izgled ploda. Otpornost na bolesti i štetnike im je različita, i, kao i kod modernih sorti, često nije u suglasju s kakvoćom ploda. Nasuprot tome, prednjače u sadržaju bioaktivnih spojeva korisnih za ljudsko zdravlje.

Od mnoštva starih sorti jabuka izdvojit ćemo nekoliko koje se odlikuju izvrsnom kakvoćom ploda: Gravenstein, Boskop, Cox’s Orange i zlatna zimska parmenka.

Gravenstein

Podrijetlo ove sorte je nepoznato, ali se navode Njemačka, Italija i Danska kao najvjerojatnije zemlje podrijetla. To je triploidna sorta, pa treba imati više oprašivača koji se podudaraju u vremenu cvatnje i imaju polen dobre klijavosti. Cvate rano, pa je osjetljiva na mraz, a dobro je oprašuju bjeličnik, lijepocvjetka, Cox Orange, zlatna zimska parmenka, Jonatan i krivopeteljka. Raste vrlo bujno, pa joj treba dati dosta prostora. Dosta je osjetljiva na fuzikladij i rak kore. Srednje je rodna i sklona je naizmjeničnoj rodnosti. Kasno dolazi u rod, ali je kakvoća ploda izvrsna. Dozrijeva krajem kolovoza ili početkom rujna, a može se čuvati do kraja listopada.

Plodovi često opadaju i neujednačeno dozrijevaju, a osjetljivi su na uboje i skloni pojavi gorkih pjega kao posljedice nedostatka kalcija. Plodovi su često staklavi, što je posljedica poremetnji u metabolizmu ploda. Slabiji simptomi staklavosti nestaju nakon berbe, ako se plod drži oko dva tjedna na temperaturi iznad 10° C. Plod je srednje krupan do krupan, spljošteno-okruglastog, nepravilnog oblika. Kožica je glatka, ponešto masna. Osnovna boja ploda je zelenkastožuta koja dozrijevanjem prelazi u zlatnožutu. Plodovi imaju karakteristične kratke svijetlocrvene do narančastocrvene pruge.

Peteljka je dlakava, srednje debela do debela i vrlo kratka. Meso je mirisno, žućkasto, sočno, topivo i srednje čvrsto, vinsko kiselkastog okusa i plemenite arome. Ubraja se među najukusnije kasne ljetne sorte. Plod se najviše rabi u svježem stanju, premda je u Austriji često rabe i za proizvodnju vrhunske jabukovače, a u drugim zemljama za proizvodnju voćnoga vina i drugih prerađevina. Postoji i mutacija ove sorte crvene boje ploda.

Boskop

Podrijetlom iz Nizozemske iz mjesta Boskoop po kojem je i dobila ime. Nastala je kao slučajni sjemenjak sorte Rechette de Montfort. To je triploidna sorta i treba imati više oprašivača koji se podudaraju u vremenu cvatnje i imaju polen dobre klijavosti. Dobri oprašivači za ovu sortu su Jonatan, lijepocvjetka, Ontario i zlatna zimska parmenka. Raste jako bujno i ima široke kuteve grananja, pa treba dosta prostora kada se cijepi na bujne podloge kao što je sjemenjak. Sklona je prijevremenom opadanju podova, a osjetljiva je na moniliju, rak kore i proljetni mraz. Otpornost na krastavost je dobra. Rodnost je redovita, ali prirod može dosta varirati.

Dozrijeva krajem rujna, a može se čuvati do studenog ili siječnja, ovisno o uvjetima u skladištu. U hladnjačama se čuvanje produžava do ožujka. Plod je krupan do vrlo krupan, spljošteno okruglastog, i često nepravilnog oblika. Kožica je debela, hrapava i suha. Osnovna svijetlozelenkasta boja dozrijevanjem prelazi u blijedožutu. Dopunska crvena boja se nalazi samo na jednoj strani ploda. Meso je žućkasto, srednje čvrsto, sočno, grubo zrnate teksture. Izvrsnog je osvježavajućeg kiselkastog okusa, s posebno izraženom aromom. Odlikuje se visokim sadržajem vitamina C. Ova se sorta po okusu ubraja među najbolje sorte. Dobro podnosi nagnječenja i transport. Plodovi su pogodni za upotrebu u svježem stanju i skladištenje, kao i za sušenje. Osjetljiva je na gorku pjegavost i staklavost ploda. Postoji i crvena mutacija ove sorte (red Boskop)

Cox’s Orange

To je stara engleska diploidna sorta srednje do jake bujnosti. Rodni se izbojci ravnomjerno razvijaju na svim dijelovima krošnje. Stablo cvate srednje kasno, a dobro dobro je oprašuju sorte bjeličnik, zlatna zimska parmenka i jonatan. Osjetljiva je na zimsku pozebu pa je treba saditi na toplijim položajima. Nažalost dosta je osjetljiva na bolesti pa treba voditi računa da krošnja ne bude pregusta, čemu je ova sorta dosta sklona. Rano dolazi u rod, a rađa redovito i daje srednji do visoki prirod.

Dozrijeva u prvoj polovici rujna, ali optimalnu kakvoću postiže nakon berbe od listopada do prosinca. Može se čuvati do do siječnja. Plod je srednje sitan do srednje krupan, pravilnog, okruglastog oblika. Kožica je gruba, slabo sjajna, a oko čaške i peteljke pokrivena smeđom kožastom prevlakom. Osnovna zelena boja tijekom dozrijevanja prelazi u narančasto žutu. Osunčana strana ploda je narančasto-crvene dopunske boje. Meso je žućkaste boje, srednje čvrsto, ukusno i sočno, vrlo ugodnog mirisa i osvježavajućeg slatko-kiselkastog okusa. Ima izraženu aromu i harmoničan okus i nije osjetljiva na transport i pritiske ako se pravovremeno ubere.

Zlatna zimska parmenka

Nije sigurno potječe li ova sorta iz Engleske ili Francuske. Diploidna je i može poslužiti kao dobar oprašivač za sorte koje cvatu u isto vrijeme. Za nju su dobri oprašivači Ontario, krivopeteljka, lijepocvjetka, Jonatan, ananas reneta, šampanjska reneta, mašanka, London peping i bjeličnik. Raste srednje bujno i dosta uspravno pa se često rabi i kao podloga u rasadnicima. Osjetljiva je na krastavost, lisne uši, rak kore i gorku pjegavost ploda. Sklona je naizmjeničnoj rodnosti.

Dozrijeva u prvoj polovici rujna, a može se čuvati do ožujka. U hladnjačama je treba čuvati na većoj temperaturi (oko 6o C). Plod je srednje sitan, duguljastookruglog i pravilnog oblika. Kožica je suha i glatka, isprva zeleno žute boje, koja tijekom čuvanja prelazi u zlatno-žutu. Dopunska boja ploda je narančasta s kratkim tamnonarančastim do crvenim prugama. Meso je kremasto, sočno, čvrsto, izvrsnog slatkog okusa i ugodne arome. To je jesenska kvalitetna stolna sorta pogodna za voćare amatere koji cijene njezinu plemenitu aromu.

VRSTE RODA SORBUS L. – STARE SORTE

Rod Sorbus L. je u Republici Hrvatskoj zastupljen s 13 svojti. Od toga su važne četiri: oskoruša, jarebika, brekinja i mukinja. Među navedenim vrstama, oskoruša je najznačajnija zbog velike uporabne vrijednosti plodova i cijenjenog drveta. Težina ploda oskoruše u Hrvatskoj varira od 3,42 do 17,24 g.

Ovako velika varijabilnost pruža dobar temelj za oplemenjivački rad. Populacija ove vrste je ograničena, jer je na njezinom tipičnom arealu potiskuje bukva. Stoga je oplemenjivački rad, očuvanje u kolekcijama i vraćanje u šumske sastojine od iznimne važnosti za očuvanje ove vrijedne šumske voćkarice. Genotipovi krupnijih plodova važni su i u šumarstvu i u voćarstvu, jer sjemenke izvađene iz velikih plodova imaju bolju klijavost i daju bolju kakvoću sadnica, a plodovi se mogu bolje iskoristiti. U Hrvatskoj banci biljnih gena ne postoji niti jedna primka iz roda Sorbus.

STARE SORTE – VINOGRADARSKA BRESKVA

Do početka dvadesetog stoljeća vinogradarska breskva je bila jedini tip breskve koji se nalazio i uzgajao u Republici Hrvatskoj. Na području Brijuna zabilježeni su arheobotanički ostaci ove vrste iz antičkog vremena. Do danas se ova vrsta zadržala u mnogim vinogradima na čitavom području Republike Hrvatske, ali joj zbog intenzifikacije poljoprivredne proizvodnje i biološke starosti stabala prijeti izumiranje. Genetska je varijabilnost ove vrste velika i omogućava dobivanje dobrih podloga za uzgoj breskve i nektarine, ali i sorti vrhunske kakvoće plodova. Nažalost, za razliku od susjednih zemalja, u Republici Hrvatskoj nije provedeno oplemenjivanje ove vrste. U Hrvatskoj banci biljnih gena postoji samo jedna primka vinogradarske breskve.

STARE SORTE – ŠLJIVA

Naša je najvažnija sorta šljive Bistrica. To je zapravo populacija stabala raznolikih svojstava. Velika osjetljivost Bistrice na virus šarke šljive ne smije biti opravdanje za njezino zanemarivanje, jer se olako odričemo vrhunske kakvoće ploda koju ova sorta ima. Osim u Požeškoj kotlini (otud joj vjerojatno i sinonim požegača), ova sorta postiže izuzetnu kakvoću u području Banije. Prema statističkim podacima, na području Sisačko – moslavačke županije postoji oko milijun stabala šljiva. Stradanja ovog područja u Domovinskom ratu dodatno su doprinijela njezinoj ugroženosti, pa je potrebno što prije prihvatiti se njezinog spašavanja i revitalizacije. Osim Bistrice, može se naći velik broj lokalnih sorti. U Hrvatskoj banci biljnih gena postoji 21 primka šljive hrvatskog podrijetla (Tablica 1).

Bistrica

Bistrica je naša najraširenija sorta, nalazimo je i u susjednim zemljama pod različitim nazivima. Stablo raste srednje bujno i ima gustu piramidalnu krošnju. Samooplodna je i ne treba oprašivače, premda je primjećeno da je kakvoća plodova bolja ako se uzgaja s drugim sortama koje je mogu oprašiti. Plod se može uporabiti za raznolike namjene, a posebno za različite prerađevine. Sklona je naizmjeničnoj rodnosti, naročito ako se ne orezuje.

Jako je osjetljiva na virus šarke šljive, a umjereno osjetljiva na trulež plodova. Masa ploda iznosi oko 20 g, a dozrijeva krajem kolovoza i početkom rujna. Najbolje rezultate postiže u područjima koja se odlikuju klimom s najmanje 400 mm padalina tijekom vegetacije i prosječnom temepraturom zraka u lipnju, srpnju i kolovozu od oko 20° C.

Na nadmorskim visinama većim od 500 m populacije insekata prijenosnika virusa šarke šljive su znatno manje, pa se na takvim područjima još uvijek mogu naći nezaražena stabla. Upravo takva područja bi trebalo birati za sadnju Bistrice uz osiguranje primjerene njege i prostorne izolacije voćnjaka. Postoji velika varijabilnost plodova, pa se ne može govoriti o jedinstvenoj sorti nego se radi o populaciji. Upravo stoga je moguće izdvojiti klonove koji se odlikuju boljim svojstvima i dalje ih uzgajati. U Republici Hrvatskoj, za razliku od susjednih zemalja, ozbiljnijeg oplemenjivačkog rada na Bistrici nije bilo.

STARE SORTE – CRNA BAZGA

Crna bazga u Republici Hrvatskoj raširena je u svim područjima, a dopire do nadmorske visine od 1401 m (vrh Učke). Tek u posljednjih nekoliko godina podižu se komercijalni voćnjaci i to uglavnom stare sorte – ‘Haschberg’. Plodovi crne bazge iz prirodnih populacija odlikuju se visokom koncentracijom bioaktivnih tvari, što pruža dobar temelj za oplemenjivački rad. Na otoku Korčuli pronađen je genotip vrlo kasnog dozrijevanja plodova koji će biti uporabljen u oplemenjivačkom radu koji se provodi na Zavodu za voćarstvo Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U Hrvatskoj banci biljnih gena ne postoji niti jedna primka crne bazge.

DIVLJA ILI PASJA RUŽA

Divlja ili pasja ruža odlikuje se čitavim nizom vrijednih tvari koje se rabe ne samo u prehrani nego i u kozmetici, farmaceutskoj industriji i u drugim granama industrije. U posljednje vrijeme sade se manji voćnjaci ove vrste, ali to ni izdaleka nije u skladu s mogućnostima proizvodnje ove nezahtijevne i vrijedne voćke.

Varijabilnost ove stare sorte je velika, čak i kod biljaka koje rastu na malom prostoru u ujednačenim ekološkim uvjetima, pa je opravdano pretpostaviti da je i varijabilnost ove vrste u Republici Hrvatskoj dovoljno velika za oplemenjivački rad. On se provodi na Zavodu za voćarstvo Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a u tijeku je i izrada doktorske disertacije na morfološko – pomološkoj i genetskoj raznolikosti prirodnih populacija ove vrste u Republici Hrvatskoj koja će doprinjeti boljem poznavanju i oplemenjivanju ove vrste. U Hrvatskoj banci biljnih gena ne postoji niti jedna primka pasje ruže.

STARE SORTE – PITOMI KESTEN

Područje Republike Hrvatske odlikuje se mnogobrojnim staništima pitomog kestena. Računa se da je ukupna površina kestenovih šuma oko 15000 ha. Pitomi kesten raste na Zagrebačkoj gori, na Medvednici, u Hrvatskom Zagorju, Ivančici, Kalniku, Bilogori, Moslavačkoj gori, Papuku, Psunju, Dilju, Samoborskom gorju, Vukomeričkim goricama i u sredogorju između Karlovca i granice s Republikom Slovenijom. Posebno je značajno područje Uprave šuma podružnice Sisak gdje se nalazi 48,8 % ukupne površine kestenovih šuma ili 7324,88 ha. Od toga je u državnom vlasništvu 6214,26 ha ili čak 77,4 % državnih šuma pitomog kestena. Na području Grada Petrinje nalazi se 1600 ha pitomog kestena i to u pretežno čistim kestenovim šumama.

Na obalnom području može ga se naći oko Rijeke, Kaštela, Opatije, Buzeta, Pule i na otoku Krku. U manjim skupinama i u obliku pojedinačnih stabala nalazi se i oko Splita, Omiša i Dubrovnika. Također se može naći i na otocima Rabu, Ugljanu, Dugom otoku, Šolti, Braču i Lapadu. Organiziranog uzgoja nema, nego se plodovi sakupljaju u prirodi. Stoga količina i kakvoća prikupljenih plodova značajno varira. Veliku opasnost za opstojnost potomog kestena čini rak kore, gljivična bolest koja je glavni ograničavajući čimbenik uzgoja ove vrste u nas i u svijetu.

Na području Uprave šuma podružnice Sisak zabilježeno je osam sojeva uzročnika raka kore, od čega su tri hipovirulentna. Prema ovom istraživanju, moguća je biološka zaštita uporabom hipovirulentnih sojeva i kvalitetnim gospodarenjem. U Hrvatskoj banci biljnih gena ne postoji niti jedna primka pitomog kestena. Centar za šljivu i kesten iz Donje Bačuge započeo je oplemenjivački rad na sakupljanju pojedinih genotipova izdvojenih iz prirodnih populacija. Također postoji rad na izdvajanju i opisivanju fenotipova iz šireg istarskog područja. Ovaj rad treba nastaviti i proširiti, jer početni rezultati govore da je moguće izdvojiti fenotipove dobre kakvoće plodova i manje osjetljivosti na rak kore.

STARE SORTE – MASLINA

U Hrvatskoj banci biljnih gena evidentirano je 40 hrvatskih primki masline (Tablica 1).

U svjetskom genofondu masline Alameda del Obispo u španjolskom gradu Cordobi, koji je pod pokroviteljstvom International Olive Council, registrirana je čak 31 hrvatska sorta. Čak polovica hrvatske proizvodnje maslina temelji se na domaćim sortama.

Oblica

Naše najpoznatije autohtone stare sorte masline su nesumnjivo oblice. Ona čini čak 75 % ukupnog broja stabala u Republici Hrvatskoj. Daje ulje izvrsne kakvoće, a uzgaja se čak i u Kaliforniji pod imenom ‘Obliza’. Na žalost, unatoč velikoj rasprostranjenosti, oblica ne pokazuje značajnu unutarsortnu varijabilnost. Stoga se varijabilnost njezinih morfološko- elajografskih svojstava može objasniti posljedicom raznolikosti pedoloških i ekoloških uvjeta.

Nedavno su uočene varijacije njezinih morfološko-elajografskih svojstava koje bi mogle barem djelomično opovrgnuti ove tvrdnje. Glavni problem ove sorte je veliki udio cvjetova sa zakržljalim tučkom ili bez njega. Takvih funkcionalno muških cvjetova može biti, ovisno o klimatskim prilikama i kondiciji stabla, od 30 pa čak do 65 %. Stoga je postizanje redovitih i dobrih priroda kod ove sorte nemoguće bez sadnje oprašivača. Dobri oprašivači za oblicu su drobnica, uljarica i levantinka. Srednje je otporna na bakterijski rak i paunovo oko, ali je osjetljiva na napad maslinove muhe i trulež drva.

Lastovka

Sorta lastovka proširena je u području srednje i južne Dalmacije, posebice na otoku Korčuli oko Vele Luke. Zanimljivo je da je na otoku Lastovu nema u uzgoju, pa nije sigurno da joj ime potječe sa tog otoka. Lastovka se ubraja u skupinu pitomih olivastera, prirodnih križanaca između pitome i divlje masline. Odlikuje je dobra otpornost na sušu. Daje ulje dobre kakvoće i, za razliku od sorte oblica, pokazuje značajnu unutarsortnu varijabilnost koja omogućuje izdvajanje klonova s boljom kakvoćom plodova. Premda je samooplodna, udio funkcionalno muških cvjetova kod ove sorte iznosi od 20 do 30 %, pa je i nju dobro saditi s oprašivačima. Lastovku dobro oprašuju drobnica, levantinka, piculja i uljarica. Oblica i lastovka se slabo međusobno oprašuju, pa je zasnivanje maslinika samo s ove dvije sorte pogrešno. Osjetljiva je na pozebu i rak kore.

Istarske stare sorte

U Istri postoji veći broj autohtonih i udomaćenih sorti maslina koje pokazuju značajnu morfološku, ali i genetsku varijabilnost. Neke od tih sorti kao što su istarska bjelica i buga (buža). Ove stare sorte odlikuju se ne samo kakvoćom ulja nego i otpornošću na pozebu. Kod nekih sorti kao što su bilica i bjankera postoji očita morfološka različitost unatoč identičnosti na koju ukazuju molekularni biljezi. Stoga je potrebno pažljivo interpretirati dobivene rezultate. Molekularni biljezi mogu riješiti nedoumice koje nastaju kao posljedica uporabe sinonima koji često stvaraju poteškoće u razlikovanju i opisivanju sorti.

Buža

Ove stare sorte masline su najzastupljenije sorta u Istri. Najrasprostranjenija je oko Peroja i Fažane, Vodnjana i Bala. Ima više sinonima (morgaca, domaća, burgaca, Gura) i odlikuje se otpornošću na niske zimske temperature. Raste bujno i ima gustu krošnju s tendencijom rasta u visinu. Plod je srednje krupan, ovalnog oblika koji u punoj zrelosti poprima ljubičastu do crnu boju. Djelomično je samooplodna, ali su joj za dobar rod potrebni oprašivači (leccino i pendolino). Osjetljiva na bolest paunovog oka, pa treba birati prozračne položaje, a osjetljiva je i na napad maslinine muhe i maslininog moljca.

Istarska bjelica

Ova se stare sorte najviše uzgajaju u području Istre i Slovenskom primorju. Neki autori smatraju da je podrijetlom iz okolice Trsta (Boljunac). U posljednje se vrijeme ova sorta sve više uzgaja i u području Dalmacije, a naročito u rubnim zonama uzgoja zbog dobre otopornosti na niske zimske temperature. Također je odlikuje otpornost na rak masline i paunovo oko. I ona ima više sinonima (belica, zlatna belica, bianchera, žlahtna belica) što često može izazvati pomutnju.

Raste bujno, a plod je u fazi pune zrelosti zlatno zelene boje, pa je po tome i dobila ime. Odlikuje se izvrsnom kakvoćom ulja. Osim za dobivanje ulja, ova se sorta može konzervirati kao stolna. Djelomično je samooplodna, a kao oprašivači se preporučuju sorte pendolino, frantoio i leccino. U području dubrovačkog primorja opisano je čak 15 autohtonih sorti, ali se također mogu naći podaci da se na ovome području nalazi i veliki broj ekotipova, sjemenjaka pitome i divlje masline, ali i njihovih križanaca, što pruža velike mogućnosti oplemenjivačkog rada.

STARE SORTE – BADEM

Bogatu populaciju badema nalazimo na otoku Korčuli gdje je, gdje je izdvojeno nekoliko sorti kao što su čarski kasni, knez Črnomir i smokvički polumekiš. Prve dvije sorte pronađene su u mjestu Čara, dok je treća sorta izdvojena u mjestu Smokvica. Čarski kasni se odlikuje kasnom cvatnjom i dobrom otpornošću na bolesti i štetočine, dok knez Črnomir ima izuzetnu kakvoću ploda.

U novije je vrijeme u Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu izdvojeno nekoliko klonova različitih morfoloških i fizioloških svojstava koji se nalaze u početnoj fazi evaluacije koji se odlikuju se vrlo kasnom cvatnjom, što je za badem od izuzetnog značaja, jer ova voćka zbog rane cvatnje često strada od proljetnih mrazeva. Nedostatak navedenih klonova je slaba produktivnost, ali je potrebno provesti temeljitija istraživanja kako bi se donio konačni zaključak. U Hrvatsku banku biljnih gena upisane su tri primke badema (Tablica 1) i to princeza, čarski kasni i knez Črnomir.

ROGAČ

Ova je voćka rasprostranjena u samoniklim populacijama na otocima Korčuli i Visu. Populacija rogača na otoku Korčuli procjenjuje se na 11000 stabala, od čega je 91 % rodnih. Prirod se procjenjuje u širokom rasponu od 120 do 250 t, i to poglavito zbog naizmjenične rodnosti izazvane nedostatkom osnovnih agro i pomotehničkih mjera. Populacija je izrazito raznolika, pa se mogu naći nerodna stabla stabla s isključivo muškim cvjetovima i rodna stabla s ženskim cvjetovima, odvojenim muškim i ženskim cvjetovima i dvospolnim cvjetovima. Rodna se stabla se značajno razlikuju u svojstvima plodova. Čak 52 % populacije rogača na Korčuli čini sorta puljiški, dok ostatak tvore boglić (10 %), medunac (5 %), široki korčulanski (5 %) i komiški (3 %).

Stare sorte puljiški donesene su iz Italije, točnije iz područja oko grada Puglie po kojem je i dobila ime. Smatra se da se ova sorta rijetko razmnožavala cijepljenjem, stoga se zapravo radi o populaciji stabala raznolikih svojstava plodova. To znači da postoje dobre mogućnosti za oplemenjivački rad i izdvajanje boljih genotipova.. Treba spomenuti i populaciju prirodnih križanaca (5 %) i divlje rogače (stabla s isključivo muškim cvjetovima) koja zauzimaju udio od 20 %.

Iz navedenoga je jasno da su mogućnosti oplemenjivanja rogača nedovoljno prepoznate i da je potrebno što prije poraditi na izdvajanju dobrih genotipova iz bogate prirodne populacije. Pri tome bi osobitu pozornost trebalo posvetiti otpornosti na bolesti i štetnike, i održivosti plodova poslije berbe, jer kod većine sorti ova svojstva nisu uvijek na zadovoljavajućoj razini. Velika varijabilnost izvornih populacija rogača postoji i na otoku Visu, a u Hrvatskoj banci biljnih gena postoji samo jedn primka rogača (komiški krupni).

AGRUMI

Naša najznačajnija vrsta agruma je mandarina Unshiu koja se uzgaja u dolini rijeke Neretve. Pored dobro poznatih sorti, u dolini rijeke Neretve izdvojena su stare sorte Zorica rana koja su se i danas zadržale u obliku pojedinačnih stabala unutar voćnjaka. Lokalni proizvođači navode da postoje dva tipa koja se razlikuju po trnju na stablu, ali imaju i različitu kakvoću plodova. Poznate su još i lokalne sorte drugih vrsta agruma kao što je viganjska naranča, pa je što prije potrebno revitalizirati rad na inventarizaciji, introdukciji i oplemenjivanju agruma koji je gotovo izgubljen nestankom PIK Neretva. Ostali su entuzijasti poput mr. sc. Mate Kaleba, čiji rad može biti uzor i izvor vrijednih informacija mlađim generacijama stručnjaka. U Hrvatskoj banci biljnih gena ne postoji niti jedna primka agruma.

TREŠNJA

Na području Kaštela i Poljica od davnina postoji tradicija uzgoja autohtonih trešanja (stare sorte) kao što su gomilička, stonska i tugarka, ali čitav niz manje raširenih sorti koje se susreću pod različitim nazivima kao što su rana stonska, ranka, roža, bilica, crnica, cvitulja i kaštelanka. Genetska analiza potvrđuje jedinstvenost stonske i gomiličke, kao i okićke koja se može naći na području istoimenog lokaliteta u Samoborskom gorju. Treba također spomenuti i sorte lovranska i creska koje se mogu naći u kvarnerskom području. Lovranska se odlikuje dobrom kakvoćom plodova, a ni tugarka, stonska i gomilička ne zaostaju kakvoćom u odnosu na druge sorte.

Stoga, navedene stare sorte imaju veliku perspektivu uzgoja u navedenim područjima koja bi trebalo dodatno zaštiti kao posebno vrijedna za uzgoj trešanja. Premda postoje naznake da bi lovranska mogla biti i američka sorta Bing, fenološki podaci to ne potvrđuju, jer postoje razlike u vremenu početka vegetacije ovih dviju sorti. Creska, lovranska, tugarka i kutjevačka imaju jednak SSR-profil na deset mikrosatelitskih lokusa, kao i istovjetan sastav S-alela. Na temelju navedenoga mogli bi reći da se radi o sinonimima za istu sortu, ali, poznavajući ranije navedenu tradiciju uzgoja i činjenicu da se navedene sorte nemaju identičan areal uzgoja, ovaj se rezultat ne može smatrati konačnim bez dodatnih istraživanja. U Hrvatskoj banci biljnih gena postoje četiri hrvatske primke trešnje (Tablica 1).

Gomilička

Ove autohtone stare sorte su dobile ime po Kaštel Gomilici. Stablo je srednje bujno i rano ulazi u rod. Rodnost je redovita i dobra ako se koriste oprašivači (stonska, Starking Hardy Giant, Van, Garnet). Cvate srednje rano, a plod je okruglasto-srcolik. Prosječna masa ploda iznosi oko 5 g, a mana je slaba čvrstoća. Dozrijeva oko tjedan dana ranije od sorte Burlat.

Stonska

Ovo su bujne stare sorte koje se odlikuju uspravnim rastom grana. Unatoč tome redovito i obilno rodi kada se uzgaja s oprašivačima (gomilička, Isabella). Cvate vrlo rano, a prosječna masa ploda iznosi 4 do 5 g. Plod je okruglast, zagasito crvene boje i dobre čvrstoće. Dozrijeva desetak dana kasnije od sorte Burlat.

Tugarka

Ove stare sorte su autohtone sorte područja Poljica, a dobile su ima po mjestu Tugare. Odlikuje se iznimnom kakvoćom ploda, zbog koje se je polovicom prošlog stoljeća u velikim količinama izvozila u Njemačku. Raste bujno i nešto kasnije ulazi u rod. Cvate srednje rano i ima krupan plod, koji može imati prosječnu masu i do 10 g, premda je češće od 6 do 8 g. Plod je srcolikog oblika i srednje tvrdoće. Srednje je osjetljiv na raspucavanje, a dozrijeva dva do tri tjedna poslije sorte Burlat.

VIŠNJA MARASKA

Višnja maraska autohtona je stara sorta voćke Dalmacije. U zadarskom području ova vrsta postiže izuzetnu kakvoću plodova. Usporedba fenolnog profila plodova višnje maraske i oblačinske višnje uzgojene u Zadarskom području, pokazuje da maraska postiže značajno veću koncentraciju fenolnih spojeva nego višnja oblačinska. Koncentracija pojedinih fenolnih spojeva u plodovima višnje maraske je skoro devetorostruko veća nego u plodovima oblačinske višnje, a drugi fenolni spojevi postižu dvostruko ili trostruko veću koncentraciju. Oplemenjivačkim radom izdvojeno je nekoliko ekotipova koji se značajno razlikuju u svojim svojstvima.

Postoji i više zanimljivih klonova kao što su sokoluša, Brač 2, Brač 6, recta i M-2. Utvrđen je značajan utjecaj ekotipa, uzgojnog područja i roka berbe na sastav pojedinih antocijana u plodu maraske. Uzgojno područje ima značajnu ulogu za koncentraciju pojedinačnih antocijana, ali za ukupnu koncentraciju ovih spojeva važna je interakcija ekotipa i uzgojnog područja. Stoga se otvara prostor za oplemenjivanje još boljih klonova koji će u odgovarajućem specifičnom mikroklimatu ostvariti vrhunsku kakvoću plodova. U Hrvatsku banku biljnih gena upisano je 13 primki višnje maraske (Tablica 1), među kojima je većina primki višnje maraske.