U prošlom broju Gospodarskog lista (1.srpnja) objavili smo prvi dio razgovora s upraviteljem Proizvođačke organizacije PZ JabukaHR, Lukom Cvitanom. Slijedi nastavak.
- Dugo godina je bila situacija s otkupom jabuke takva da su razjedinjeni proizvođači bili prisiljeni davati robu otkupljivačima po niskim cijenama, nepovoljnim za njih, jer nisu imali unaprijed dogovoren plasman. Vi ste to promijenili i dali im sigurnost da će dobiti dobru cijenu i bez razmišljanja tko će im htjeti otkupiti?
–Točno da, puno je napora učinjeno na tom polju. Danas naši proizvođači ne moraju razmišljati o otkupu odnosno sudbini svojih proizvoda. Nisu opterećeni cijenom za istu koja se formira tek prilikom finalnog obračuna 12 mjeseci kasnije. Mi smo njihovi zaposlenici, njihova služba i zajedničkim snagama izgradili smo status na tržištu. Danas je PZ JabukaHR vodeći dobavljač Kauflanda, Spara, Lidla, te mnogih drugih manjih trgovačkih lanaca.
–Proizvođačka organizacija je tu da svojim članovima omogući i stvori razne prednosti u proizvodnji i u poslovanju. Zadnje dvije godine imamo izvrsnu likvidnost i možemo bez problema avansirati zajednički repromaterijal, ali i zbog samog obujma i količine sredstava koji kroz tu sinergiju uzimamo, možemo ostvariti puno povoljnije i izdašnije rabate nego što bi ih svaki pojedini proizvođač mogao samostalno. Identično je i kroz certificiranje proizvodnje članova, razne sustave kvalitete, ali i niz drugih aktivnosti koje zajedničkim nastupom obavljamo. Sve to u konačnici generira izuzetno velike uštede za proizvođače.
Operativni fond
- Potpora za proizvođačke organizacije je vrlo bitna. U prošlom broju Gospodarskog lista također smo objavili članak o natječaju iz Mjere 9. Međutim, sredstva se dodijeljuju samo PO koje su priznate nakon 1.1. 2020.?
–Nekadašnji nacionalni fond više nije na raspolaganju proizvođačkim organizacijama, ali je resorno ministarstvo raspisalo i donijelo Mjeru 9 iz Programa ruralnog razvoja s potporom za PO. Ona je vezana uz promet odnosno vrijednost utržene proizvodnje (VUP). Ako je promet ukupno 3 milijuna, prve godine organizacija može dobiti 10% od 3 milijuna, pa iduće 9%, sve do 6%, ali opet maksimalno do 100 000 eura.
–Tako ide intenzitet potpore kroz tu mjeru i na neki način tjera vas da vam godišnji promet raste. Mi smo te novce uspjeli dobro i pametno iskoristiti i posložiti organizaciju, te već druge godine zaposliti još jednu osobu u računovodstvu. Danas organizacija samo na poslovima logistike i distribucije zapošljava više od 50 zaposlenika.
–Moram reći da je bilo teško i nezahvalno pisati poslovni plan za prvih 5 godina rada zadruge. Tada smo bili tek formirani subjekt na tržištu i teško je bilo predvidjeti sve poslovne izazove koji su se nalazili pred nama. Te 2015.g. koncipirao sam planirane aktivnosti u sklopu poslovnog plana na način da budu svim sudionicima jasne, jednostavne i razumljive, lako provedive, te ono najvažnije da poslovni plan i zacrtani ciljevi unutar istoga u konačnici budu i ostvarivi. Imali smo i desetak kontrola od strane resornog ministarstva i Agencije za plaćanja. Uvijek je sve bilo u najboljem redu i sredstva su nam bila isplaćivana u potpunom iznosu.
–Primarni ciljevi i okosnica plana bili su optimizacija troškova proizvodnje kod članova zajedničkom nabavom repromaterijala, te koncentracija odnosno okrupnjavanje proizvodnje. Kad nam je isteklo 5 godina za start up sredstva , našli smo se u vakuumu bez tih novaca, no vrlo brzo resorno ministarstvo na čelu s aktualnom ministricom Vučković konačno je, nakon dugih 10 godina od donošenja prvog Pravilnika za PO u sektora voća i povrća, donijelo Nacionalnu strategiju za održive operativne programe proizvođačkih organizacija u sektoru voća i povrća, krucijalnog dokumenta koji je omogućio proizvođačkim organizacijama kreiranje operativnog fonda i provedbu istoga.
–Veliki je to tada bio zamašnjak priznatim proizvođačkim organizacijama, ali i svima koji će dobiti taj status, da povuku značajna bespovratna sredstva za svoje poslovanje. Konkretno, uzmemo li za primjer PO koja ima 10 milijuna utržene proizvodnje, njezin operativni fond može ići do 8,2% od vrijednosti utržene proizvodnje odnosno do maksimalno 820 tisuća kuna. Od toga PO dobiva do 90% bespovratnih sredstava. Konkretno naš operativni fond u prvoj godini iznosio je više od 1,5 milijuna kuna. U narednoj godini je taj iznos i porastao kako se povećavao i naš obujam trženja.
–Za operativni fond propisan je trogodišnji poslovni plan. U njemu se kroz određene aktivnosti moraju ispuniti ciljevi. Spektar tih aktivnosti je velik i puno veći nego u start up sredstvima. To je npr. tehnička i stručna pomoć proizvođačima, poput plana zaštite jabuke, a koji svi naši proizvođači imaju isti. U skladu s tom aktivnošću angažirali smo nekoliko stručnjaka. Jedan je zadužen za propisivanje zaštite odnosno upotrebe SZB za sve naše članove. Za tehnologiju proizvodnje koristimo usluge drugog stručnjaka, Talijana iz Bolzana, jer oni imaju primat u proizvodnji jabuke i postižu top kvalitetu.
–Stručnjaci dolaze u voćnjake naših članova kad su ključne fenofaze i rokovi agrotehničkih zahvata. Najmanje jednom godišnje održavamo i edukacijske skupove o temama koje žele proizvođači. Za konzultantske usluge trošimo oko četvrtinu sredstava iz operativnog fonda. Trenutni primarni fokus je na povećanju kvalitete proizvoda. Operativni program također propisuje da minimalno 10 posto fonda mora biti utrošeno na okolišne mjere.
–Stoga mi radimo projekt na sto i nešto ha voćnjaka za ekološku gnojidbu, biološku metodu oprašivanja, te eko ambalažu. Tim fondom mogu se nabaviti strojevi i linije za pakiranje, što smo i mi učinili, a velika stavka je i marketing. Na njega trošimo do 100 tisuća kuna godišnje. Odlazimo na sajmove, razne manifestacije, a i na studijska putovanja. Kao što smo već naglasili, primarna nam je intencija glavninu sredstava usmjeriti prema članovima; odnosno na povećanje kvalitete jabuka u voćnjacima, kao krucijalnog preduvjeta dugoročne opstojnosti na tržištu.
Logističko-distributivni centri
- U Nacionalnom planu za otpornost i oporavak u planu je izgradnja brojnih robno-distributivnih centara. Što očekujete?
–Najavljuje se da će u natječajima za izgradnju logističko-distributivnih centara (LDC), odnosno robno-distributivnih skladišnih kapaciteta (hladnjača), biti favorizirane proizvođačke organizacije. No, kako ih nema dovoljno, uključene su i jedinice lokalne samouprave. Mogu otvoreno reći da nisam baš siguran da će to u praksi biti jednostavno ostvarivo. LDC moraju biti prije svega izgrađeni na poduzetničkoj osnovi. Primarni korisnici izgrađene infrastrukture moraju biti proizvođačke organizacije.
–One samim time moraju imati apsolutnu kontrolu nad istima. Nadalje, ono najvažnije, kad je PO u ulozi investitora u svojoj investicijskoj studiji moraju dokazati da će 70% potencijalno izgrađenih skladišnih kapaciteta biti pokriveno proizvodnjom odnosno prinosima članova, što kod infrastrukture koju će potencijalno graditi jedinice lokalne samouprave nije slučaj. Dakle, gradi se nešto, a ne zna se tko će to koristiti. Odnosno ne postoji nikakva garancija da će se po završetku gradnje tih hladnjača (robno-distributivnih centara) recimo 2025.g. naći proizvodnje za barem 70% kapaciteta.
–Imamo i pozitivnih primjera, poput Nemetina i Vinkovaca. Taj dio Slavonije zaista zaslužuje takve centre. Bojim se da je na iskazu interesa za izgradnju hladnjača početkom godine bilo i nekih županija koje nemaju pokriće u proizvodnji. Tu bi se mogao stvoriti nered na terenu i neki kapaciteti bi mogli zjapiti prazni. Do kraja investicije te robno-distributivne centre trebale bi koristiti novoformirane proizvođačke organizacije. Što ako se one ne formiraju? Hoće li se onda vratiti novac ili srušiti objekt?
- Znači li to da ćemo imati apsurdnu situaciju da od nedostatka skladišnih kapaciteta, kroz nekoliko godina dobijemo previše hladnjača? Koliko je uopće u Hrvatskoj potrebno takvih centara?
–Takvo nešto ipak ne bi trebalo biti slučaj. Trenutno veliki postotak skladišnih kapaciteta u Hrvatskoj zastarjelo. Mahom su to stariji kapaciteti, ali dobro ste pitanje postavili. Bojim se da je naglasak stavljen na ukupni kapacitet skladištenja, bez analize kako će to utjecati na tržište. Govoreći s aspekta tržišta jabuke, u Hrvatskoj trebaju maksimalno dva distributivna centra za jabuku. Jedan u okolici Zagreba i jedan u Slavoniji. Što se tiče potreba za ostalo voće i povrće, nisam toliko upućen kao za jabuku. Recimo, za mandarinu bi sigurno bio potreban jedan distributivni centar u južnoj Dalmaciji.
–Malo smo tržište i potencijalno bi moglo doći do nereda, zbog načina kako funkcionira plasman u trgovačke lance. Trenutno imate 4-5 većih dobavljača jabuke. Oni imaju ugovore s trgovačkim lancima, a kad bi se pojavilo dodatno 4-5 novih, činjenica je da bi ulaze u te kanale u prvom redu tražili kroz nižu cijenu. Jedini preduvjet za izbjegavanje tako nečega je stvaranje jedne krovne organizacije, nešto slično kao što imaju Austrija ili Italija. Bojim se da uz mentalitet koji trenutno vlada na našim prostorima to nažalost nije realno očekivati u kratkom roku.
Kako udružiti proizvođače?
- Zašto je u Hrvatskoj tako veliki problem u udruživanju poljoprivrednih proizvođača? Kakva su vaša iskustva?
–Najteži korak je pokrenuti proizvođača. Na našem primjeru mogu reći da je od inicijative do realizacije trebalo gotovo dvije godine i nebrojeno sastanaka da se nekolicina proizvođača dogovori. Imali smo puno veću bazu, ali na kraju, samo njih 20 je pristalo. Da slikovito to opišem; na samim začecima to su u pravilu bili sastanci proizvođača na kojima se došlo pojesti i popiti. Sad je naravno situacija na našim sjednicama Skupštine daleko od toga.
–Danas naši članovi raspravljaju o većini odluka vezanima za poslovanje organizacije kao npr. o izgradnji logističko-distributivnog centra u vrijednosti 20 milijuna eura i ti sastanci u konstruktivnom razgovoru znaju trajati i po nekoliko sati. Pokazatelj drukčijeg sklopa razmišljanja je i sama veličina i ozbiljnost ove organizacije. Danas imamo 21 člana, ali s početnih 167, danas naši članovi proizvode jabuku na gotovo 300 h. Od početnih 19 članova osnivača danas ih je ostalo svega 12, ali i ovih 9 koji su se naknadno priključili, mahom su proizvođači s više od 10 ha.
–Imamo jednu čvrstu bazu proizvodnje, što je ključ uspjeha. Onda i mi u komercijali imamo snagu pregovaranja oko nabave zaštitnih sredstava, mineralnih gnojiva i drugih repromaterijala. Ono najbitnije, postali smo subjekt s kojim trgovački lanci žele raditi, jer možemo osigurati količinu, kontinuiranost isporuka i kvalitetu. Imamo članove i s proizvodnim površinama većim od 50 ha koji ne razmišljaju o samostalnom nastupu na tržištu.
–Njihova svijest se promijenila te shvaćaju da je udruženje i sinergija njihova sadašnjost i budućnost. Sve su to mahom ozbiljni proizvođači, neki od njih i s proizvodnjama većima od 1000 tona. Ako im organizacija generira bar 10 lipa više nego što on samostalno na tržištu može ostvariti, veliki je to financijski benefit za njih. A zamislite sada situaciju u kojoj organizacija ostvaruje za njih 50 i više lipa po kilogramu što je bio slučaj naših članova u prethodne dvije proizvodne sezone. To je značajan novac kojim se mogu generirati nove investicije u voćnjacima; prije svega u antifrost sustave, navodnjavanje, protugradne mreže, defolijatore, podrezivače korijena…
–Također je vrlo bitna međusobna komunikacija svih članova. Sukladno tome imamo i grupu na mobilnoj aplikaciji za razmjenu poruka, gdje svi sudjeluju i dobivaju važne informacije. Također i daju i svoje prijedloge i to u realnom vremenu, tako da pomoću te mobilne aplikacije dobivamo najnovije i pravodobne informacije, npr. o roku zaštite jabuke, najmanje na tjednoj bazi, a po potrebi i svakodnevno.
–Zašto je onda u Hrvatskoj teško udružiti proizvođače? Treba reći da iako je Ministarstvo poljoprivrede nastojalo i čini još uvijek značajne napore na educiranju i poticanju proizvođača da se organiziraju i udruže. Ipak je na samim proizvođačima da pokrenu inicijativu i naprave prvi korak. Nama proizvođačkim organizacijama resorno ministarstvo dalo je i daje veliku podršku, i dobar je odnos, ali bi ga trebalo dići na još jednu višu razinu. Recimo da Ministarstvo ima posebnu upravu za proizvođačke organizacije ili udruživanje, što trenutno nije slučaj, jer je odjel za PO potkapacitiran. Udruživanje je ključno za sve sektore u poljoprivredi. Zato bi mu trebalo dati najveći mogući značaj, što bi se postiglo posebnom Upravom i ravnateljem. Prosperitet poljoprivrednih proizvođača u EU omogućen je kroz proizvođačke organizacije, a mi ih nedovoljno koristimo.
–No, opet se vraćam na taj naš mentalitet i tešku narav. Uvijek imate izolirane slučajeve proizvođača koji su do jučer samostalnim djelovanjem dobivali npr. do 2 kn po kilogramu za svoju jabuku. Organizacija im danas ostvaruje npr. i do kune više, a on se pita: „A zašto cijena nije 3,50 kn?“. Očekivanja često premašuju realnost. Naša realnost je otvoreno EU tržište na kojem smo rame uz rame uz jeftiniju poljsku proizvodnju, koja radi značajan nered na našem tržištu. U jabuci imamo jedva samodostatnost, ali neka nam padne godišnja proizvodnja s 50 000 tona, na 30 000, to je odmah signal trgovačkim lancima da potrebne količine potraže u uvozu jabuke.
- Ali i trgovački lanci sve više reklamiraju veliku ponudu domaćih proizvoda, koje hrvatski potrošači traže?
–Paradoksalno je da trgovački lanci u stranom vlasništvu više traže jabuku proizvedenu u Hrvatskoj, nego domaći lanci. Oni radije uvoze jeftiniju poljsku jabuku. Pri tome zaista treba pohvaliti intenciju tih trgovačkih lanaca koji favoriziraju domaću proizvodnju i štite hrvatskog proizvođača. I njima je to marketinški potrebno, a i hrvatski potrošači, osobito nakon pojave covida, sve više biraju što će kupiti i sve više posežu za domaćom jabukom.
Dokazana kvaliteta
- Nositelji ste i prve oznake Dokazana kvaliteta – Hrvatska. Zašto je ta oznaka vama bitna?
Zbog ojačane pozicije u nekim trgovačkim lancima, uvidjeli smo da ta oznaka očito nešto dugoročno donosi. Jabuke su označene naljepnicama i potrošači prepoznaju da je to hrvatska jabuka. Deklaraciju u pravilu čita samo mali postotak potrošača, ali ova je oznaka s druge strane odmah prepoznatljiva i utječe na odluku o kupnji. Tu je pomogla i promotivna kampanja Ministarstva poljoprivrede, za koju smatram da bi trebala biti učestalija i češća. Ranije sam spomenuo operativni program, iz kojeg koristimo sredstva i za certifikaciju standarda i sustava kvalitete, poput GlobalGap i sl. Za oznaku Dokazana kvaliteta – Hrvatska, i do 90% troška kompletne certifikacije podmireno je isto iz operativnog fonda. Iako je postupak odnosno certifikacija vrlo stroga, u konačnici daje vrlo dobre rezultate.
- Koji su planovi za budućnost? Hoćete li primati još novih članova, povećavati hektare?
–Moram najprije reći da je 80% članova mlađe od 40 godina. To je već dobar zalog za budućnost. No, s trenutnom logističkom infrastrukturom ne bismo se mogli značajno povećati. Nadam se da će svi veći dobavljači jabuke s vremenom shvatiti da je dovoljna jedna komercijala da se proda gotovo sva jabuka proizvedena u RH. Naš plan je izgradnja logističko-distributivnog centra za koji smo izradili glavni projekt sukladno kojem će u Poduzetničkoj zoni u Križu već iduće jeseni biti izgrađen naš logističko-distributivni centar bruto površine 16.000 m2.
–Najveći dio zauzimat će logistički centar na gotovo 10 000 m2 . Na preostaloj površini nalaziti samo skladište s najsuvremenijom tehnologijom dinamičke atmosfere koja omogućava da se u dužem razdoblju čuvanja održi ulazna kvaliteta ploda. S logističkom mogućnosti da imamo vlastito konfencioniranje i pakiranje dolaze i značajne uštede i veća rentabilnost. Projekt je vrijedan oko 23 milijuna eura. 70% čine bespovratna sredstva, te nam je namjera stvoriti preduvjete kako bi nam se pridružili i drugi proizvođači.
–Već danas imamo zahtjeve za prijem u članstvo od strane desetak novih proizvođača odnosno dodatnih stotinjak hektara. No, prvo nam treba logistički centar kako bi mogli osigurati visoku kvalitetu usluge kako postojećim tako i svim novim članovima.
–Nadam se da su takva razmišljanja da će u Hrvatskoj u budućnosti biti dovoljna jedna proizvođačka organizacija za jabuku, odnosno krovna organizacija kakve postoje u Italiji i Austriji koje su to shvatile prije 40-50 godina, zaključio je Luka Cvitan, upravitelj Proizvođačke organizacije PZJabukaHR.
