Već sredinom i krajem kolovoza ove godine gotovo sa svih stabala šljiva koje uzgajamo bez primjene sredstva za zaštitu bilja uz okućnice i vikendice “izgubile” su prijevremeno lišće. Glavni uzrok tome je epidemijsko širenje gljivičnih bolesti, među kojima su najčešće hrđa (Transchelia) i narančasta pjegavost ili plamenjača (Polystigma). Obično je uz okućnice i vikendice šljiva česta voćna vrsta koja se za vlastite potrebe gospodarstva uzgaja bez posebnih agrotehničkih mjera, ne orezuje se redovito, ne obavlja se gnojidba, niti suzbijaju ekonomski štetni organizmi i uzročnici bolesti. U takvim uvjetima šljive neredovito rode, pa tada se plodovi prosječno beru tek 1-2 puta u pet sezona.
Sortiment šljiva značajno utječe na pojavu bolesti i štetnika
Premda šljivu (Prunus domestica) ubrajamo u vrlo raznoliku voćnu vrstu koja uglavnom uspijeva u područjima sjeverne geografske širine, u proteklih nekoliko desetaka godina “uništili” smo proizvodni potencijal domaće sorte Bistrica ili Požegača.
Širenjem stranih sorata koje su tolerantne na virus šarke šljive (Plum pox virus) (npr. Stanley, President, Ruth gerstetter, California blue, Bluefre, Čačanska rana, Čačanska ljepotica, Čačanska najbolja i dr..), ali istovremeno su izvor zaraze virusom na udaljenosti do 1.000 m zračne linije za vrlo osjetljivu Bistricu, pa je naša autohtona sorta zadnjih 30-ak godina jednostavno “nestala”.
Premda struka opisuje približno 2.000 europskih sorta šljive, vrlo je malo onih poput naše Bistrice (Požegače) koje odlikuje meso plodova izvrsnog okus i koje se lako odvaja od koštice. Mogu se koristiti kao svježi, osušeni, prerađeni u marmeladu, kompot, te rakiju, vino i ocat. Europske sorte šljiva nisu previše zahtjevne prema ekološkim uvjetima. Možemo ih uzgajati u područjima sa 700 do 1.400 mm godišnjih oborina, čak do 900 m nadmorske visine. Traže dovoljno duboka i ploda tla s neutralnom reakcijom (pH 6 do 7), većina ih dobro podnosi niske zimske temperature, ali ih može oštetiti kasni proljetni mraz.
Sorte šljiva su spram oprašivanja vrlo raznolike, neke su samooplodne (npr. California blue, Čačanska ljepotica), a neke su samoneoplodne, pa za normalu rodnost traže međusortno križanje polena (npr. President, Čačanska rana, Čačanska najbolja)! Postoje i djelomično samooplodne sorte šljiva (npr. Stanley, Ruth gerstetter, Bluefre), koje se jednim dijelom oplođuju vlastitim polenom, ali zahtijevaju i cvjetni prah primjerenih sorata oprašivača.
Šljiva je entomofilna voćna vrsta, pa je prisutnost pčela tijekom cvatnje vrlo važna!
Stoga je primjena insekticida u cvatnji šljiva vrlo ograničena, a voćari kod suzbijanja šljivinih osica u precvjetavanju (masovnom otpadanju latica krajem cvatnje) moraju biti vrlo oprezni i osviješteni pri izboru vrste insekticida i vremenu aplikacije. Birati za oprašivače najmanje opasne pripravke, te ih koristiti u večernjim satima kada pčele više ne lete!
Gljivične bolesti
Redovito se javljaju svake godine, ali u različitom intenzitetu, što najviše ovisi o količini i rasporedu oborina. Najčešće su palež cvijeta i mladica, te trulež ploda (Monilinia spp.), šupljikavost lišća (Stigmina), hrđa (Tranzschelia) i plamenjača ili narančasta pjegavost ( Polystigma). Kako rodnosti zbog proljetnog smrzavanja na većini stabala šljiva nije bilo, dominantan i vrlo uočljiv “zdravstveni problem” bile su bolesti lišća.
Zdravstvenim pregledima potvrđena je dominantna pojava hrđe (Transchelia) u odnosu na narančastu pjegavost ili plamenjaču lišća šljiva (Polystigma)! Hrđa šljive (Transchelia discolor) je opće raširena bolest diljem svijeta. Vrlo rijetko napada plodove, a poznato je da ovu bolest često primijetimo u kišnim sezonama, naročito u ravničarskim krajevima uz rijeke. Kod jačih zaraza zbog manje lisne površine plodovi ostaju manji, s manje šećera i smanjene tržne vrijednosti. Zabilježeni gubici uroda su 33 %. Ako lišće ranije otpada, voćke mogu prolistati i procvjetati već ujesen, pa naredne godine nema uroda (uzrok naizmjenične rodnosti).
Hrđa se na gornjoj strani lišću prepoznaje po pojavi sitnih pjega žućkaste boje, promjera svega 1-2 mm.
Na donjoj strani tih pjega formiraju se okrugle žute nakupine (uredosorusi) koje naknadno krajem vegetacije postaju smeđe (teliosorusi). Kad se na većoj površinu plojke lista razviju mnogobrojne klorotične pjega lišće požuti i otpada. Hrđa može zaraziti mladice na kojima naknadno nastaju duguljaste rak-rane, velike svega 3-5 mm! Premda vrsta Transchelia discolor razvoja svih šest razvojnih stadija opisanih u ciklusu razvoja hrđa, za epidemiologiju su dovoljne samo “uredo-” i “telio-generacija”! Može prezimiti na nekoliko načina. To su u obliku teliospora i/ ili uredospora na zaraženom i otpalom lišću, te na rak-ranama u formi micelarnih stroma.
Povoljni uvjeti za razvoj hrđe šljiva su kišno i toplo vrijeme u svibnju i lipnju (vidi Tablicu 1.)! Prve simptome hrđe šljiva primjećujemo obično sredinom lipnja (dva mjeseca nakon cvatnje). Ljetna toplina i dugotrajna vlaga na lišću pogoduju brzom razvoju na osjetljivim, a nezaštićenim sortama. Na lisnu hrđu su manje osjetljive sorte Stanley, Kalifornijsko čudo i Ruth gerstetter.
Narančasta pjegavosti ili plamenjača (Polystigma rubrum) nije općeraširena bolest šljiva kao hrđa, već se uglavnom pojavljuje u jugo-istočnom dijelu Europe (Hrvatska, Mađarska, Srbija, Bugarska), dok primjerice u Sjevernoj Americi nije poznata! Na narančastu pjegavost je osobito osjetljiva naša Bistrica ( Požegača), zatim Čačanska najbolja, Čačanska ljepotica i dr.. Kod jačih zaraza lišće na šljivama ima mnogo narančastih pjega, pa krošnja izgleda kao “plamenom ožegla”!
Simptomi narančaste pjegavosti se obično pojave prije hrđe. Obje bolesti šljive uzrokuju prijevremeno otpadanje jače zaraženog lišća s istim negativnim posljedicama! Već 3-4 tjedna nakon cvatnje na lišću nastaju okrugle do eliptične pjege, žućkaste boje, promjera do 8-15 mm. Starenjem pjega boja se mijenja od žutoružičaste do ciglasto-narančaste i tamnocrvene! Na mjestu pjega lisno tkivo se zadeblja, formirajući ispupčenje prema licu, a udubljenje prema naličju. Na zaraženom i otpalom lišću tijekom zime se formira savršeni (spolni) stadij bolesti. Tijekom zime se formiraju plodišta (periteciji) koji rano u proljeće (već prije ili tijekom cvatnje) oslobađaju infektivne askospore. Uz dovoljno vlage i optimalne temperature, najjače zaraze “plamenjačom šljive” bilježimo u prvim tjednima nakon kretanja vegetacije (vidi Tablicu 1.)!
Mjere zaštite
U Tablici 1. navedeni su neki podaci bitni za epidemiološki razvoj ove dvije bolesti lišća šljiva. Vidljivo je da temperature nisu ograničavajući čimbenik njihova razvoja, već je to količina i raspored oborina uz dužinu zadržavanja vlage na lišću.
Za uspješnu zaštitu šljiva od bolesti lišća dovoljno je nekoliko aplikacija fungicida od kraja cvatnje do početka ljeta.
U Tablici 2. navedeni su fungicidi registrirani za suzbijanje bolesti šljiva. Vrlo učinkovitu zaštitu od hrđe (Transchelia) i narančaste pjegavosti (Polystigma), ali također od šupljikavosti (Stigmina) i “monilijske paleži ili truleži” (Monilinia) dobivamo kombinacijom površinskih (npr. Dithane ili Kastor ili Futura WP) i djelomično sistemičnih fungicida (npr. Indar ili Nativo ili Signum).
