Poljoprivredne kulture i ukrasno bilje napadaju brojne štetočinje, te uzrokuju smanjnje uroda i kakvoće poljoprivrednih proizvoda. Smatra se da gotovo jednu trećinu tog smanjenja uzrokuju različiti štetnici (kukci, grinje, nematode, puževi, glodavci i druge štetne životinje).
Iako u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji za njihovo suzbijanje najčešće rabimo pesticide, dobro je znati da svaka vrsta kukaca i grinja, kao i sve druge vrste živih organizama, u prirodi ima više ili manje prirodnih neprijatelja.
Oni u prirodi održavaju ravnotežu i ne dopuštaju da se štetnici biljnih vrsta prenamnože. Mogu biti od velike koristi poljoprivrednim proizvođačima. Na poljoprivrednoj kulturi ili ukrasnom bilju mogu biti prisutni prirodni neprijatelji štetnika, predatori i parazitoidi koji će uništiti štetnika, te primjena kemijskog sredstva nije potrebna.
Grabežljivi kukci
Prirodni neprijatelji štetnika koriste se i kao biopesticidi, te se namjerno unose i ispuštaju u voćnjacima i zaštićenim prostorima, no valja naglasiti da su kod nas brojni prirodni neprijatelji već prisutni na poljoprivrednim površinama. Na nama je samo da ih očuvamo i koristimo njihovu pomoć.
Vjerojatno najpoznatiji prirodni neprijatelji koje često susrećemo su božje ovčice ili bubamare. Hrane se lisnim ušima, grinjama i štitastim ušima, te ih zbog toga nazivamo grabežljivcima ili predatorima. Najpoznatije među njima su sedamtočkasta božja ovčica (Coccinella septempunctata) i dvotočkasta božja ovčica (Adalia bipunctata). Iako će većina ljudi vrlo lako prepoznati njihove odrasle oblike zbog poluokruglog tijela, crvenog pokrilja i crnih točkica, malo je onih koji će njenu neuglednu ličinku povezati s božjim ovčicama.
Ličinke su vrlo proždrljive, a za svoj razvoj trebaju do 500 lisnih uši. Prisutnost bubamara na biljci indikator je prisutnosti lisnih uši. Odluku o potrebi suzbijanja lisnih uši treba donijeti na osnovi omjera broja bubamara i broja štetnika. Smatra se da kada na jednu bubamara otpada manje od 100 lisnih uši ne treba očekivati masovniju pojavu uši.
Manje poznata vrlo malena bubamara, crne boje, veličine do 2 mm, Stethorus punctillum, važan je prirodni neprijatelj koprivine grinje i crvenog voćnog pauka.
Mnoge vrste bubamara aktivno se koriste za biološko suzbijanje štetnika, a jedan od najpoznatijih primjera biološkog suzbijanja vezan je uz bubamaru Rodolia cardinalis koja je krajem 19. stoljeća iz Australije uvezena u Kaliforniju da bi uništila narančinog crvca.
Da bismo očuvali bubamare u našim voćnjacima i vrtovima dobro je postavljati kućice za njihovo preživljavanje. Kućice se izrađuju od drvenih dasaka, a unutrašnjost se popuni valovitom ljepenkom ili narezanom barskom trstikom. Vanjski dio kućice potrebno je obojiti u crvene ili crvenosmeđe tonove jer oni privlače bubamare.
Među vrlo važne grabežljivce spadaju i mrežokrilke iz porodica Chrysopidae i Hemerobiide. Najpoznatija među njima je zlatooka (Crysoperla carnea), prepoznatljiva po vitkom zelenom tijelu, dva para mrežastih krila i velikim zlatnim očima. Ženka zlatooke položi do 350 jaja koja je u voćnjacima lako prepoznati jer su na listu postavljena na dugačkim nosačima. Ličinka ovog vrlo lijepog kukca ne može se pohvaliti ljepotom, ali zato tijekom svog dvotjednog razvoja može uništiti do 500 lisnih uši, 500 jaja leptira ili 12000 jaja grinja.
Koliko je zlatooka važna i korisna za održavanje prirodne ravnoteže govori i činjenica da se upravo ona nalazi na našem znaku integrirane proizvodnje. Nažalost, tijekom zimskog razdoblja velik broj zlatooka ugiba, a da bi se povećao broj prezimljelih jedinki potrebno je postavljati kućice slične onima za bubamare, a unutrašnjost im ispuniti slamom.
Grabežljive stjenice također se ubrajaju među najvažnije prirodne neprijatelje brojnih štetnika. U našim je voćnjacima utvrđena prisutnost dvadesetak vrsta grabežljivih stjenica, a najzastupljenije su one iz roda Orius. Vrste roda Orius mogu tijekom razvoja ličinke uništiti 300-600 crvenih pauka ili 100-200 ličinki lisnih uši. Navedeni se kukci koriste se i za biološko suzbijanje kalifornijskog tripsa.
Korisne muhe
Među muhama također postoje vrlo korisne vrste. To su u prvom redu osolike muhe iz porodice Syrphide. Kao što im sam naziv kaže, tijelo im je obojeno upadljivim bojama među kojima prevladavaju žuta i crna, pa su nalik osama. Odrasli oblici ovih muha žive na cvijeću, hrane se nektarom i cvijetnim prahom te su važni oprašivači, a njihove ličinke su grabežljivci i hrane se lisnim ušima.
Neke vrste mušica iz porodice Cecidomyidae također su važni grabežljivci lisnih uši, a vrsta Aphydoletes aphidimyza se komercijalno uzgaja za suzbijanje lisnih uši. Među grabežljivce spadaju i muhe iz porodice Asilidae čiji odrasli oblici love kukce hvatajući ih prednjim nogama.
Vrlo važne za smanjenje brojnosti štetnika su i muhe gusjeničarke iz porodice Tachinidae. To su endoparaziti različitih štetnih gusjenica. Ženke ovih muha odlažu jaja na tijelo ili u tijelo žrtve, a ličinke muhe žive i hrane se u tijelu žrtve. Na kraju razvoja ličinke žrtva ugiba, a iz njenog tijela izlaze odrasle muhe.
Parazitske osice
Parazitske osice također su važna skupina prirodnih neprijatelja koji žive na račun svoje žrtve. One mogu biti paraziti jaja, ličinke, kukuljice ili odraslog štetnika. Svoja jaja osice odlažu na ili u tijelo žrtve ili pak na hranu koju žrtva unosi u svoj organizam. Neke vrste parazitiraju gusjenice, neke jaja raznih štetnika dok su neke paraziti lisnih uši.
Našim je voćarima vrlo važna vrsta Aphelinus mali koja regulira populaciju krvave uši. Ova vrlo sitna osica razvija se unutar tijela odrasle uši, a na kraju razvoja osice – uš ugiba. Osica je porijeklom iz Sjeverne Amerike, a u Europu je 20-tih godina prošlog stoljeća namjerno unešena kako bi se koristila za biološko suzbijanje jabučne krvave uši.
Krajem tridesetih godina osica A. mali uzgajana je u Zavodu za zaštitu bilja u Zagrebu, te su grančice jabuke zaražene krvavom uši parazitiranom ovom osicom prodavane kao “afelinizirani materijal”. Grančice su unošene u voćnjake te se na taj način osica proširila u našim krajevima.
Osica A. mali je vrlo sitna, tek nešto duža od milimetra, te je gotovo neprimjetna u voćnjaku. Najčešće je skrivena pod lišćem, a zanimljivo je da se pokreće više skakanjem nego letenjem. Ženka osice leglicom odloži jaje u tijelo jabučne krvave uši, a nakon tri dana se iz njega razvije ličinka koja se hrani i živi na račun domaćina – krvave uši. U početku nije uočljivo da je riječ o parazitiranoj krvavoj uši, no nakon nekog vremena njeno tijelo pocrni, a najsigurniji znak parazitacije je rupa u tijelu uši kroz koju je izašla potpuno razvijena, odrasla osica. Životni ciklus osice A. mali traje 20-25 dana, a tijekom vegetacije može razviti 6-7 generacija.
Prezimi kao ličinka ili kukuljica unutar tijela krvave uši na grančicama jabuka, te je vrlo važno prilikom rezidbe takve grančice ostaviti u voćnjaku kako bi se korisna osica mogla nesmetano razvijati. Da bismo očuvali populaciju ovog korisnog kukca u voćnjacima jabuka potrebno je prilikom suzbijanja štetnika jabuke koristiti selektivne insekticide koji pošteđuju korisne kukce kao što su recimo pirimikarb (Pirimor 50 WG) te regulatori razvoja kukaca. S druge strane, važno je izbjegavati insekticide širokog spektra djelovanja (sintetski piretroidi) koji štetno utječu i na prirodne neprijatelje jabučne krvave uši.
Prirodnih neprijatelja štetnika ima i među paucima, grinjama, nematodama, pticama. Svi su oni važni za održavanje prirodne ravnoteže i dobro došla pomoć poljoprivrednicima. Nažalost, zbog prečeste uporabe insekticida širokog spektra smanjuje se brojnost korisnih kukaca, poremeti se prirodna ravnoteža, te se u konačnici poveća populacija štetnika. Događa se upravo ono što nismo željeli. Poremećaj prirodne ravnoteže može se smanjiti primjenom selektivnih pesticida i izborom boljih rokova tretiranja (u vrijeme kada najmanje štetimo korisnim kukcima).
Izvor: Gospodarski kalendar
