“Povratak” biljnih virusa u krumpirišta

Na području naše zemlje sjemenski krumpir se sredinom 1980-ih godina uzgajao na 500-ak hektara (uglavnom u brdsko-planinskom području: Lika, Gorski kotar i Žumberak). Kako se krumpir razmnožava vegetativno – gomoljima, na njima se mogu prenijeti gotovo sve poznate bolesti.

Među važnijim ograničavajućim čimbenicima uspješne domaće proizvodnje sjemenskog krumpira bili su biljni virusi, od kojih su najvažniji virus uvijenost lišća (PLRV), Y virus (PVY), X virus (PVX), A virus krumpira (PVA) i viroid vretenastosti krumpirova gomolja (PSTV). Najčešće su potencijalne kategorije domaćeg sjemenskog krumpira “padale” na testu zdravstvene provjere skrivenim virusnim zarazama (ELISA-test) (u našoj zemlji iz tih razloga nikad nismo uspjeli iz kategorije Elita proizvesti kategoriju sjemenskog krumpira Original). Krumpir koji bi poljoprivrednici tada ostavljali za vlastitu reprodukciju (“farmersko” dvo ili trogodišnje sjeme) brzo bi se izrodio (u struci tada poznat pojam “degeneracija krumpira“) i prinosi bi značajno opadali (glavni razlog tome su bile skrivene infekcije gomolja virusnim bolestima).

Osnivanjem i prijemom Republike Hrvatske u međunarodna trgovačka udruženja započeo je početkom 1990-ih godina značajniji uvoz sjemenskog krumpira iz razvijenih država SZ Europe (npr. iz Nizozemske, Njemačke, Belgije, Francuske, Luksemburga). Sjemenski krumpir podrijetlom iz tih država nije bio “opterećen” virusnim bolestima, ali već nakon nekoliko sezona nakon uzgoja krumpira podrijetlom iz tih područje do izražaja dolaze drugi neželjeni poremećaji: npr. bijela i crna noga krumpira (Rhizoctonia, Erwinia), suha trulež (Fusarium), obična i prašna krastavost (Streptomyces, Spongospora) te zlatne cistolike nematode (Globodera).

Istovremeno s uvozom sjemenskog krumpira iz razvijenih europskih država na tržištu se sredinom 1990-ih pojavljuju i pripravci za njihovo tretiranje prije ili tijekom same sadnje, a sadržavali su djelatnu tvar imidakloprid radi suzbijanja štetnika (i kombinacija s pencikuron-om radi suzbijanja bijele noge krumpira). Širenjem prakse primjenom ovih pripravaka već prije ili tijekom sadnje nije trebalo folijarno tretirati krumpirovu zlaticu u polju (tijekom cvatnje krumpira i kasnije), a sjemenski krumpir iz vlastite reprodukcije više nije bio „degeneriran“ zbog virusnih infekcija. Stoga je kod izbora i širenja novih sorti krumpira vrlo interesantna informacija hrvatskim proizvođačima bila njihovo svojstvo tolerantnosti na “dvogodišnju sadnju”.

Tablica 1. Sredstva za tretiranje sjemenskih gomolja krumpira koja sadrže imidakloprid, a korištena su prije ili tijekom sadnje radi suzbijanja zemljišnih i nekih štetnika cime krumpira (dozvola prestala važiti 2015.)

Tablica 2. Dopuštena cjelokupna zaraza sjemenskih gomolja krumpira s biljnim virusima prema kategorijama sjemena

Lisne uši prijenosnici biljnih virusa

Djelatna tvar imidakloprid primijenjena već tretiranjem sjemenskih gomolja prije sadnje ili tretiranjem brazde u vrijeme sadnje daje izvrsnu zaštitu usjeva od lisnih uši (Aphidae), koje nisu ekonomski značajni štetnici kod uzgoja merkantilnog krumpira, ali su najvažniji širitelji (prenosioci) biljnih virusa u krumpirištu.

Na taj su način međimurski proizvođači merkantilnog krumpira posredno i vrlo učinkovito 20-ak godina sprječavali širenje biljnih virusa na svojim poljima (od sredine 1990-ih do 2015.). Radi zaštite pčela od 2015. godine djelatna tvar imidakloprid se povlači s tržišta EU (i druge djelatne tvari iz skupine insekticida neonikotinoidi: npr. tiametoksam, klotianidin, tiakloprid). Stoga zadnjih sezona raste postotak biljaka krumpira na kojima vidimo simptome virusnih zaraza, što je naročito došlo do izražaja tijekom 2022. sezone.

Toplo i sparno razdoblje pogoduje brzom i prekomjernom množenju i aktivnostima lisnih uši (Aphidae), a krumpirišta tijekom istog mjeseca više nemaju zaštitu iz “majčinskih gomolja” protiv ove kategorije nametnika. Stoga ustaljena praksa sadnje dvogodišnjeg ili “farmerskog” sjemena s kraja proteklog i početkom novog milenija prestaje zadnjih godina biti isplativa.

Unatoč tome što su viroze u odnosu na gljivice i bakterije manje proširene, globalizacijom i širenjem međunarodnih političkih i gospodarskih integracija postaju sve značajnije zbog šteta koje nanose biljnoj proizvodnji. Za razliku od gljivičnih i nekih bakterijskih bolesti virusi se ne mogu učinkovito suzbijati primjenom kemijskih i/ili bioloških sredstva za zaštitu bilja. Jednom inficirana biljka virusima ostaje zauvijek zaražena te se izuzev metode termoterapije dijela meristemskog staničja više ne bi smjela koristiti u proizvodne svrhe. Virusne zaraze uzrokuju različite promjene ili simptome na biljkama, od tipičnih po kojima se lako raspoznaju do netipičnih po kojima su vrlo slični drugim živim ili neživim poremećajima.

Najvažnije neželjene promjene na biljkama uzrokovane virusnim bolestima su smanjeni rast ili “patuljavost”, žućenje, mozaik, prstenasta pjegavost, šarenilo i/ili malformacija cvijeta, uvijanje lišća i deformacija plodova. Simptomi biljnih viroza su većinom vidljivi po cijelim biljkama (tzv. “sistemične” zaraze), a nisu lokalizirani na pojedinim organima kao primjerice većina gljivičnih i bakterijskih bolesti.

Način širenja je specifičan za svaku vrstu virusa. Neki se prenose mehaničkim dodirom zaražene i zdrave biljke (preko rane biljnim sokom) i/ili različitim vektorima, npr. kukci (lisne uši, štitasti moljci ili “bijele mušice”, tripsi ili resičari, cikade ili cvrčci), grinje, nematode i zemljišne (pseudo)gljive (Olpidium, Polymyxa, Spongospora).Stoga su virusi značajan ekonomski problem kod biljnih vrsta koje često napadaju spomenute kategorije štetnih organizama (“širitelji virusa”).

U sljedeću vegetaciju virusi se prenose na zaostalim biljnim ostacima, višegodišnjim domaćinima (korovima i kulturnim vrstama), sjemenu, prezimljujućim populacijama vektora i vegetativnim organima za umnažanje (npr. gomoljima, lukovicama, reznicama, podlogama, plemkama). Metode njihova dijagnosticiranja se razlikuju od gljivičnih i bakterijskih uzročnika bolesti biljaka. Biološki testovi pomoću indikator biljaka su neophodni radi provjere patogenosti virusnih čestica, ali je rezultate istih potrebno čekati nekoliko dana i/ili mjeseci.

Stoga se suvremene i brze metode identifikacije virusnih zaraza biljaka baziraju na unikatnoj strukturi i kompoziciji virusnih čestica, a provode se osjetljivim serološkim i molekularno-biološkim metodama za detekciju njihovih proteina i/ili nukleinskih kiselina (npr. ELISA, PCR) (iste metode se koriste u humanoj i/ili veterinarskoj medicini u posebno opremljenim laboratorijima).

Kako zaštititi biljke od virusnih infekcija?

Jednom zaražena biljka virusnim česticama ne može se više izliječiti, a na svjetskom tržištu nema dostupnih pripravaka za suzbijanje virusa u vrtovima, poljima, plastenicima ili višegodišnjim nasadima. U proizvodnji koristiti bez virusno sjeme i/ili VF (“virus free”) sadni materijal (voćne sadnice, lozni cjepovi) i/ili certificirani sjemenski krumpir i slično. Važna mjera zaštite je uzgoj otpornih ili tolerantnih biljaka na virusne infekcije (npr. u deklaracijama o važnijim svojstvima različitih sorti krumpira navodi se njihova osjetljivost/otpornost na važnije biljne viruse).

Najčešći virus u krumpirištima PVY ntn (nekrotični soj Y virusa krumpira) – na lišću se pojavljuju nekroze u obliku crtica ili točkica (na naličju na lisnim žilama). Mrtvo tkivo ili nekroza se širi, pa staničje plojke između zaraženih žila propada i cijeli list može odumrijeti. Simptomi se postupno šire i na stabljiku, koja postaje lomljiva. Prinosi gomolja krumpira zbog virusnih infekcija mogu biti umanjeni 80 %.

Izvor: Gospodarski kalendar