Ljupčac, (lat. Levisticum officinale Koch) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice štitarki (Apiaceae). Narodni nazivi su vegeta, lubčac, selin, luštrek. Značajna je začinska i ljekovita biljka, porijeklom iz jugozapadne Azije. Kao samoniklu biljku možemo ga naći i u našim krajevima, ali pretežno u planinskim područjima. Najviše se uzgaja u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj.
Cijela biljka intenzivno miriše na celer.
Ljupčac je prirodni diuretik
Ljupčac se najviše uzgaja zbog korijena (Levistici radix), a nešto manje zbog ploda (Levistici fructus) i lista (Levistici folium). Za proizvodnju eteričnog ulja najčešće se koristi cijeli nadzemni dio biljke (Levistici herba) i korijen (Levistici radix). Korijen sadrži 0,4-1 % eteričnog ulja, lišće 0,05-0,20 %, a zreli plodovi 0,5-1,5 %. Glavni sastojak ulja je ftalamid (70 %), karvakrol, terpineol, eugenol i seskviterpeni. Korijen sadrži i kumarin, šećer, jabučnu kiselinu, tanine i masti.
Ljupčac se upotrebljava kao diuretik. Čajne mješavine se koriste za poboljšanje probave, krvotoka i rada bubrega. Listovi se koriste kao začin u domaćinstvu, a eterično ulje u proizvodnji alkoholnih pića i prehrambenoj industriji. Životni vijek biljke je šest do osam godina, ali njezino iskorištavanje je ekonomično samo četiri godine.
Sjeme je klijavo samo dvije godine, a posijano sjeme nikne za tri do četiri tjedna. U prvoj godini biljka raste vrlo sporo, a druge godine vegetacija počinje već u veljači, a u travnju se oblikuju cvjetne grane. Cvatnja počinje u lipnju, a traje do početka srpnja. Plodovi sazrijevaju dugo i neujednačeno, a skloni su osipanju. Listovi odumiru s prvim jesenskim mrazevima.
Ljupčac je vrlo jednostavan za uzgoj i održavanje. Nema velikih potreba za toplinom i prilagodljiviji je za uzgoj u sjevernijim predjelima. U početnoj fazi razvoja treba dovoljno svjetlosti i vlage. Razvijene biljke podnose duža sušna razdoblja. Zahtjeva rastresita, propusna tla bogata humusom.
Treba izbjegavati vlažna, močvarna i teška glinasta tla s obzirom da se radi o proizvodnji korijena. Zbog višegodišnjeg uzgoja ne uklapa se u plodored, na istoj se površini može uzgajati tri do pet godina, odnosno do vađenja korijena.
Ljupčac se ne preporuča sijati poslije vrsta iz iste porodice štitarki (npr. mrkve, peršina, anđelike).
Ljupčac – sadnja, razmnožavanje i gnojidba
Pri osnovnoj gnojidbi u jesen oranjem se u tlo unosi 60 kg dušika, 80-100 kg fosfora i 120-140 kg kalija po hektaru. Uz navedenu gnojidbu potrebno je i folijarno prihranjivanje radi dodavanja mikroelemenata.
Zbog raščlanjenog korijena koji duboko prodire u tlo, važno je obaviti jesensko duboko oranje na dubinu 35 cm.
U proljeće je potrebno usitniti i poravnati sjetvenu površinu sa što manje prohoda kako bi sjeme za koje je karakteristična dosta slaba klijavost što bolje niknulo.
Ljupčac se može razmnožavati generativno (sjemenom) ili vegetativno (dijelovima korijena).
Na velikim se površinama primjenjuje izravna sjetva ili razmnožavanje presadnicama.
Sjetva sjemena za proizvodnju presadnica obavlja se u jesen (krajem listopada ili početkom studenog), a biljke niču u proljeće sljedeće godine.
U otvorena se klijališta sije u ožujku, na razmak 24 cm.
Po hektaru je potrebno 20 do 30 kg sjemena.
Sadnice se prije presađivanja pokose na visinu 5-7 cm, izoru plugom, sakupe i posade strojem ili ručno na razmak između redova 50 cm i razmak u redu 30-40 cm. Potrebno je da vrat korijena bude u tlu na dubini 2-3 cm. Takav način sadnje nije ekonomičan na većim površinama pa se sve više primjenjuje izravna sjetva u ožujku i to sijaćicama na međuredni razmak 50 cm i na dubinu 1-1,5 cm.
Za površinu jednog hektara potrebno je 6-8 kg sjemena.
U prvoj godini uzgoja međuredno kultiviranje i okopavanje obavlja se nekoliko puta. Prvo okopavanje i kultiviranje obavlja se odmah nakon formiranja redova, odnosno kad biljke formiraju četiri do šest stalnih listova, a drugo 15 do 20 dana nakon prvog. Sljedeća se okopavanja obavljaju sve dok biljke ne prekriju međuredni prostor.
Tijekom razvoja, biljke treba dva puta prihraniti dušičnim gnojivom. Prvo se prihranjivanje obavlja tijekom prvog okopavanja sa 100-150 kg dušičnog gnojiva KAN, a drugo tijekom drugog okopavanja kad se primjenjuje 150-200 kg/ha istog gnojiva. Sljedećih godina uzgoja drugo se prihranjivanje obavlja nakon berbe nadzemnog dijela biljke. Tijekom jeseni na kraju vegetacije ili u rano proljeće može se primijeniti 200-400 kg/ha mineralnog NPK gnojiva.
Berba
Ako se ljupčac uzgaja zbog korijena, u drugoj i trećoj godini potrebno je ukloniti cvjetonosne stabljike.
U prvoj godini uzgoja bere se samo lišće i to krajem ljeta, odnosno kad su listovi u rozeti potpuno razvijeni. Lišće se nakon berbe suši prirodno u hladu ili u sušnicama na temperaturi 40-45 °C. Osušeni list zelene je boje i ugodnog mirisa.
U drugoj godini uzgoja obavi se još jedna berba tijekom listopada.
Za proizvodnju eteričnog ulja žetva se obavlja krajem ljeta u drugoj i u narednim godinama uzgoja. Nadzemni dijelovi biljaka kose se na visini 5-10 cm iznad tla. Krajem jeseni obavlja se druga žetva.
Korijen je zreo u jesen treće ili četvrte godine. Najprije se ukloni lisna masa, a zatim se korijen izore posebno pripremljenim plugovima, koji prodiru i do 40 cm u duboko u tlo. Korijen se pokupi, pere, reže i suši.
Po hektaru se može postići prinos suhog korijena 2-2,5 tone. Prinos lišća je 2000-3000 kg/ha. Sušenjem se od 5-6 kg svježeg dobije 1 kg suhog lišća. Prinos svježeg nadzemnog dijela biljke je 20-25 t/ha, a prinos plodova 300-600 kg/ha. Od te se mase može dobiti 3-6 kg eteričnog ulja.
U trećoj godini uzgoja prinos suhog korijena je 1500-3000 kg/ha, a svježeg 8-10 t/ha. Destilacijom nadzemnog dijela biljke može se dobiti 20-30 kg/ha eteričnog ulja, a destilacijom korijena 6-10 kg/ha.