Najava donošenja novog Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja koji uređuje područje sjemenarstva i rasadničarstva u Republici Hrvatskoj izazvala je u javnosti mnoge polemike stručne i zainteresirane javnosti o čemu je bilo riječi i u prošlom broju Gospodarskog lista. U rubrici ,,ZA I PROTIV” dvoje uglednih stručnjaka s područja sjemenarstva iznijet će svoje teze i razmatranja o navedenom zakonu.
PROTIV
Andrea Vugrinović diplomirala je međunarodne odnose na University of Calgary u Kanadi. Desetak godina radila je na pripremi i provedbi EU projekata. U želji za odmakom od papira i birokracije zamijenila je rad u uredu radom kao eko poljoprivrednik te je u Istri 5 godina uzgajala povrće za lokalne solidarne tržnice. Zbog potrebe tržišta za certificiranim eko sjemenom u proizvodnji povrća razvio se novi posao, a već 8 godina bavi se distribucijom eko sjemenja i savjetovanjem u eko poljoprivredi. Hrvatski je predstavnik u Vijeću IFOAM Organics International te sudjeluje u projektu LiveSeed, kako bi mogla pratiti regulativu vezanu uz proizvodnju i trgovinu sjemenom. U suradnji s austrijskom sjemenarskom kućom organizira kooperante, proizvođače sjemena povrća u Hrvatskoj.
ZA
Kristijan Puškarić diplomirao je na Agronomskom fakultetu Zagrebu. Zaposlen je u Bc Institutu d.d. i direktor je sektora sjemenarstva. U sjemenarstvu je duže od 20 godina. Bavi se organizacijom proizvodnje sjemena, doradom sjemena te stavljanjem sjemena na tržište Hrvatske i to na više od 20 inozemnih tržišta diljem svijeta. Njegov je poslovni cilj kao direktora sjemenarstva u Bc Institutu proizvesti sjeme najviše moguće kvalitete i ponuditi ga proizvođaču te tako pomoći domaću proizvodnju na dobrobit cijele Hrvatske. Predsjednik je Udruge „Hrvatsko sjeme“ koja okuplja domaće tvrtke koje se bave oplemenjivanje bilja, proizvodnjom i prometom sjemena.
Aktualno stanje sjemenarstva u Hrvatskoj
- Kakvo je aktualno stanje u RH, prema vašem mišljenju, kad je riječ o oplemenjivanju, proizvodnji i doradi sjemena poljoprivrednih kultura te uvoza i općenito tržišta sjemena i sadnog materijala?
A. Vugrinović: – Malobrojni oplemenjivači i proizvođači sjemena imaju izvrsne rezultate i proizvode kvalitetno sjeme, no izbor je vrlo ograničen, a mnoge kulture su zapostavljene i već dugo se ne mogu naći na tržištu. Domaćeg sjemena s eko certifikatom ima u minimalnim količinama (lucerna, zob, pir…) no sjemena žitarica stalno nedostaje, a sjemenskog krumpira i sjemena povrća uopće nema. Hrvatska je ovisna o uvozu sjemena, pa ako dođe do problema u opskrbi, dovodi se u pitanje prehrambeni suverenitet i sigurnost hrane. Sjeme iz uvoza zna biti neodgovarajuće kvalitete ili nije prilagođeno uzgojnim uvjetima, što često dovodi do gubitaka u prinosima. Sustav dorade predviđen je za industrijsku proizvodnju sjemena iz konvencionalne poljoprivrede, nema kapaciteta za doradu malih količina, niti za doradu eko sjemena.
K. Puškarić: –Oplemenjivanje bilja, proizvodnja i dorada sjemena kao jedinstvena „Hrvatska industrija sjemena“ jedan su od rijetkih sektora domaće poljoprivrede koji svojim znanjem pretočenim u domaće sjeme zauzima značajne udjele u poljoprivrednoj proizvodnji. Tako se, u situaciji potpuno otvorenog EU tržišta, ipak više od 80 % hrvatskih njiva zasijanih pšenicom, ječmom, tritikalom, zobi ili sojom sije upravo sjemenom koje je proizvedeno u Hrvatskoj, a od toga domaći kultivari – oni koji su stvoreni ovdje predstavljaju većinu. Slično je i kod najraširenije ratarske kulture – kukuruza gdje oko polovinu upotrijebljenog sjemena odlazi na domaće hibride i domaće sjeme. Nažalost, imamo i značajan uvoz sjemena, ali upravo onih kultura kod koji je domaće sjemenarstvo raznim krivim potezima zatrto (povrće, šećerna repa, suncokret).
- U kolikoj mjeri se slažete ili ne slažete s odredbom da poljoprivredna gospodarstva mogu za sjetvu koristiti isključivo certificirano sjeme ili vlastito sjeme s popisa sorata uz obvezu dorade kod ovlaštenog dorađivača?
A. Vugrinović:– Odredba ne ograničava korištenje vlastitog sjemena (bez obzira na sortu i doradu) za proizvodnju hrane i bilja, već se odnosi samo na situaciju kad poljoprivrednik želi ostaviti sjeme proizvedeno na vlastitom imanju za iduću sezonu sjetve. Iako je namjera pozitivna, jer se korištenjem certificiranog sjemena želi smanjiti širenje biljnih bolesti i zaštititi prava oplemenjivača, to je već regulirano drugim zakonskim aktima. Predloženi zakon regulira tržište sjemenom i prenosi tzv. marketinške direktive EU, pa je odredba pretjerano ograničavajuća s obzirom da će se sjeme koristiti samo na vlastitom imanju i nije za prodaju. Zadire se u pravo proizvođača da čuva svoje lokalno prilagođeno sjeme i koristi svoje znanje u oplemenjivanju. Jedina mogućnost da i dalje koristi svoje sjeme je da ga upiše na neku od sortnih lista, što će i uz pojednostavljeni postupak biti dosta zahtjevno. Druga je mogućnost da uđe u sustav eko nadzora, jer predviđene iznimke oslobađaju registrirane ekološke proizvođače od korištenja certificiranog sjemena. Svi ostali proizvođači moraju koristiti certificirano sjeme, iako su neke grupe proizvođača oslobođene dorade.
K. Puškarić: –Smatram da ova tvrdnja nije potpuno točna. Komercijalna poljoprivredna gospodarstva mogu koristiti certificirano sjeme ili sjeme s vlastitog gospodarstva koje je prošlo potreban proces dorade. Gospodarstva koja su mala (po definiciji proizvodnih površina ili obima aktivnosti), ekološka, ona koje se bave proizvodnjom autohtonih sorti ili tzv. hobi proizvođači uopće ne podliježu ovakvoj odredbi.
- Kako komentirate tumačenje koje se pojavilo u javnosti da će se ovim zakonom zabraniti uzgoj na gospodarstvu od sorata koje proizvođač sam odabere kao nužna mjera u zaštiti od biljnih bolesti?
A. Vugrinović: – Izbor sorte nije vezan s prenošenjem biljnih bolesti putem sjemena, već može utjecati na prinose i rezultate u proizvodnji. Certificirano sjeme proizvodi se od registriranih sorti, pa se nametanjem korištenja certificiranog sjemena postiže ustvari zabrana svih sorti koje nisu registrirane, a to nema veze sa zaštitom od biljnih bolesti. Neke domaće sorte i lokalne populacije otpornije su na biljne bolesti nego sorte namijenjene intenzivnoj poljoprivredi. To je prepoznato i Uredbom o ekološkoj proizvodnji (EU 2018/848) pa su takve sorte vrednovane kao heterogeni biljni reprodukcijski materijal. Certificirano sjeme je samo jedna od kategorija sjemena koje se stavlja na tržište. Dozvolom korištenja samo certificiranog sjemena značajno se smanjuje izbor sorti, posebno za sjeme povrća jer se ono u cijeloj Europi uglavnom proizvodi u kategoriji standardnog, a ne certificiranog sjemena. Dorada je nužna za sjeme koje se stavlja na tržište, nitko ne želi posijati zaraženo sjeme. Ni proizvođači koji čuvaju vlastito sjeme ne žele prenositi biljne bolesti na svoje usjeve, pa im se treba omogućiti neko praktično rješenje.
K. Puškarić: –Ovo je opet teza koja nije posve točna. Načelno govoreći, navedena mjera obvezne dorade sjemena (a to ne podrazumijeva samo postupak dorade već i cijeli niz postupaka analiza ili tretmana sjemena) najbolji je način zaštite protiv potencijalno opasnih patogena koji mogu ugroziti poljoprivrednu proizvodnju. Gospodarstva koja koriste sjeme sorata koje su upisane na neku od sortnih lista obvezna su poštivati ovu odredbu i to smatramo dobrim. Suprotno ovome, oni koji su u spomenutim skupinama uglavnom nekomercijalnih proizvođača (malih, eko, hobi, autohtonih, …) ne podliježu ovoj obvezi.
Dodatni udar na poljoprivrednike ili ne?
- Hoće li nakon donošenja ovog Zakona biti zabranjen uzgoj vlastitih neregistriranih sorata i je li to u interesu hrvatskih poljoprivrednika?
A. Vugrinović: – Korištenje vlastitog sjemena (registriranog na neku listu ili ne) razlikuje se od komercijalnog industrijskog sjemenarstva utemeljenog na sortama upisanima na listu uz pravnu zaštitu intelektualnog vlasništva oplemenjivača. Predloženom odredbom poljoprivrednici bi mogli proizvoditi sjeme za vlastite potrebe, uz obavezu pune dorade, samo od sjemena koje su kupili izravno od oplemenjivača, ne od vlastitog reprodukcijskog materijala sorata koje nisu registrirane i koje čine lokalne sorte i populacije. U Hrvatskoj je trećina stanovništva ruralnih područja u riziku od siromaštva, a upravo ti poljoprivrednici najviše čuvaju sjeme za vlastite potrebe gospodarstva jer si ne mogu priuštiti kupovinu značajno skupljeg certificiranog sjemena. Ove mjere predstavljaju dodatni udar na njihov standard. Vlastite sorte i lokalne populacije bolje odgovaraju uzgojnim uvjetima pa ih nikako ne bi trebalo zabraniti, bez obzira hoće li se registrirati ili ne.
K. Puškarić: -Ne vidim niti smisla niti potrebe da se uopće neregistrirane neprovjerene sorte upotrebljavaju. Ovdje naravno mislim na sorte kreirane ciljanim oplemenjivačkim postupcima, a ne na one autohtone ili udomaćene koje egzistiraju praktički stoljećima.
Bioraznolikost treba očuvati
- Na koji način bi u Hrvatskoj trebalo zaštititi bioraznolikost (a uzgoj počinje od sjemena i sadnog materijala)?
A. Vugrinović: – Bioraznolikost se samo djelomično štiti kroz poljoprivredu. Mnoštvo je mogućnosti, od smanjenog korištenja mineralnih gnojiva i pesticida, do agrotehničkih mjera koje čuvaju okoliš i potiču bioraznolikost. Prelazak većeg broja proizvođača na eko poljoprivredu i korištenje regeneracijske poljoprivrede pokazuju značajne rezultate u obnovi bioraznolikosti. Češće korištenje zaboravljenih vrsta i sorti, korištenje heterogenog biljnog reprodukcijskog materijala, autohtonih i čuvanih sorti, te mogućnost pristupa sjemenu iz banke gena pozitivan su korak. Nema potrebe, zbog straha od biljnih bolesti koje se prenose sjemenom, ograničavati korištenje vlastitog sjemena, bolje je propisati mjere zaštite koje se stvarno mogu provesti (npr. uvođenje mobilnih laboratorija ili dorade dostupne svim poljoprivrednicima). Zajednička poljoprivredna politika EU za sljedeće programsko razdoblje predviđa financiranje tzv. eko shema, izravno doprinoseći očuvanju bioraznolikosti.
K. Puškarić: Prvi čuvari bioraznolikosti su upravo oplemenjivači bilja koji svojim djelovanjem kroz vlastite oplemenjivačke programe u nacionalnu banku gena daju najveći doprinos. Naravno da važnu ulogu ovdje imaju i svi proizvođači koji u svojoj proizvodnji koriste udomaćene ili autohtone ili bilo koju vrstu „stare sorte“. Bioraznolikost postiže se sinergijom oplemenjivača i sjemenara s jedne, i održivača tradicijskih, „starih“ sorata s druge strane.
- S kojim dijelom Nacrta Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja se slažete, a s kojim dijelom se ne slažete?
A. Vugrinović: – Prijedlog Zakona je dobar korak u reguliranju komercijalne proizvodnje, upotrebe, te tržišta sjemena. Veći dio prijedloga je unapređenje u odnosu na prethodnu verziju, no ostaje sporno što regulira korištenje ,,sjemena s vlastitog gospodarstva”. Takvo sjeme je istovremeno izričito zabranjeno stavljati na tržište. Predložili smo Ministarstvu da dozvoli korištenje sjemena s vlastitog gospodarstva uz pridržavanje zakonskih akata o biljnom zdravstvu te pravima oplemenjivača, kao što je to riješeno u drugim zemljama EU. Pravilnicima bi se moglo regulirati kako će se ispitivanje zdravstvene ispravnosti te dorada sjemena učiniti dostupnom u svim dijelovima Hrvatske. Sve potrebne restrikcije mogu se uvesti samo za sjeme sorata zaštićenih pravima oplemenjivača i samo za pojedine kulture posebno sklone prenošenju bolesti putem sjemena, nikako za sve sjeme koji poljoprivrednici siju.
K. Puškarić: Udruga ,,Hrvatsko sjeme” podupire cijeli Nacrt Prijedloga Zakona o sjemenu. Naravno da će sve nedoumice, koje se mogu pojaviti, biti riješene kroz nužne podzakonske akte koji se paralelno rade. Nažalost, ovih smo dana svjedoci negativne kampanje spram ovog Prijedloga, a najveći dio informacija koje izlaze u javnost su ustvari dezinformacije ili plod nerazumijevanja.
- Smatrate li da će donošenje novog Zakona o sjemenu, prema predloženom Nacrtu, poboljšati poljoprivrednu proizvodnju u Republici Hrvatskoj?
A. Vugrinović: –U javnoj raspravi bilo je puno komentara, opravdanih i neopravdanih, pa je prijedlog zakona djelomično izmijenjen i bolja je verzija otišla u saborsku proceduru. Prijedlog još ima nekoliko nedostataka koji su suprotni pozitivnoj namjeri Ministarstva poljoprivrede da unaprijedi tržište sjemenskim i sadnim materijalom i da osigura dugoročnu samodostatnost Hrvatske po pitanju sjemena. Ministrica Vučković je pokazala dobru volju za dijalogom te izgleda da želi razumjeti zabrinute primjedbe koje veliki broj udruga i dalje upućuje. Zakon prije konačnog donošenja u Saboru mora biti unaprijeđen u dijelovima koji se tiču sjemena s vlastitog gospodarstva te djelomično i reguliranja dorade. Kad se zakon prihvati, moraju se što prije donijeti pravilnici koji će omogućiti jednostavnu i jeftinu provedbu mjera (laboratorijska ispitivanja, dorada i transport na doradu su veliki trošak). U suprotnom, situacija u poljoprivredi će se pogoršati – od kršenja odredbi zakona do odustajanja od poljoprivredne proizvodnje.
K. Puškarić: Smatram da hoće. Vjerujem da će model rješavanja uporabe sjemena s vlastitog gospodarstva, ali i ostala poboljšanja (od postupka registracije, certificiranja do stavljanja na tržište) cjelokupnoj proizvodnji hrane donijeti veću sigurnost. Isto tako, samim će proizvođačima (komercijalnima i nekomercijalnima) dati jamstvo kvalitetnijeg i sigurnijeg sjemena bez ugrožavanja bilo koga od njih.
