Temperatura je vrlo bitan ekološki čimbenik. Temperaturne granice za aktivnu životnu djelatnost biljaka se kreću od 1 do 45 °C. Životna aktivnost biljaka pri nižim temperaturama od 0 °C je moguća, a ona prestaje oko – 10 °C. Pri navedenoj temperaturi zaustavlja se većina fizioloških procesa.
Utjecajem niskih temperatura često nastaju oštećenja na biljkama umjerenog kontinentalnog i subpolarnog klimatskog područja. Zbog toga poznavanje mehanizama otpornosti biljnih vrsta prema niskim temperaturama ima veliko praktično značenje.
Otpornost na niske temperature
Otpornost pojedinih organa i tkiva voćarskih i drvenastih kultura na niske zimske temperature je različita. Najveća otpornost voćki na niske temperature je u fazi zimskog mirovanja. Voćke su posebno izložene opasnosti od niskih temperatura u prijelaznim fenofazama tj. iz zimskog mirovanja u vegetaciju ili iz vegetacije u zimsko mirovanje. Pojedina tkiva voćaka nisu jednako otporna spram mrazova, što je uvjetovano anatomskim karakteristikama, rezervama hrane koju sadrže i sl. U doba mirovanja najotpornije tkivo je kambij, pa mlado drvo, staro drvo, kora, te srž.
Otpornost uvelike ovisi o genetskoj predispoziciji, ne samo pojedine voćne vrste i sorte, nego i podloge te položaju, ekspoziciji i nadmorskoj visini. Ovisi o stanju voćke i parametrima prije ulaska u razdoblje mirovanja kao što su rodnost i prinos tekuće godine, gnojidba i pristup hranjiva, otvorenost svjetlu i rezidba koja to omogućuje, količina asimilata i rezervnih hranjivih tvari dostupnih za prezimljenje, zaštita od štetnika i bolesti, određenim šokovima koje je možda biljka pretrpila tijekom godine ( suša, mraz, tuča, mehanička oštećenja i dr). Zatim ovisi o intenzitetu i trajanju negativnih temperatura, te posebno fenofazi biljke u kojima su se te negativne temperature javile.
Nadzemni organi često izdrže niske temperature od – 24 do – 28 pa čak i do – 35 °C, dok korijen strada već na – 9 do –10 °C. Cvjetni pupovi su osjetljiviji od lisnih i drvenastih. Cvjetovi i zametnuti plodovi stradaju već pri temperaturi od -2 do 1,5 °C.
Kad dolazi do izmrzavanja voćaka?
Otpornost voćaka prema niskim temperaturama ovisi o brojnim spomenutim čimbenicima. Vrlo je značajna njihova priprema (kaljenje), odnosno prilagođavanje niskim temperaturama. Da bi voćke mogle podnijeti nepovoljno djelovanje niskih temperatura, prijeko je potrebno da prođu razdoblje pripreme ili prilagođavanja niskim temperaturama. Tijekom pripreme u stanicama se odvijaju vrlo složene fiziološko-biokemijske promjene koje osiguravaju zaštitu stanica od smrzavanja.
Čimbenici koji mogu uzrokovati izmrzavanje voćaka jesu:
● Nedovoljna ishrana biljaka
● Nedostatak dušika u drugom dijelu vegetacije, osobito kod koštičavog voća (šljiva i trešnja)
● Preopterećenost nasada brojem plodova prema TCSA ( trunk cross sectional area ) testu rodnosti
● Prekasna berba plodova
● Loša kontrola štetnika i bolesti
● Šokovi izazvani toplinskim udarima, tuča, suša i mehanički šokovi
● Nedostatak vode tijekom drugog dijela vegetacije zbog nedovoljne asimilacije i skladištenja ugljikohidrata u drvu
● Opterećenost viškom vode oko korijenovog sistema
● Loše presretanje svjetla i nedovoljno zrenje mladog drveta u unutrašnjosti krošnje kroz nedostatak aktivnosti fotosinteze tih listova.
● Prerani početak rezidbe
U slučaju velikih količina snijega ili još gore ledene kiše s vjetrom, može doći do cijepanja i rušenja cijelih stabala radi prevelikog tereta. Na smanjenje mogućih šteta uslijed niskih zimskih temperatura možemo još utjecati izborom položaja, ekspozicije i nagiba terena. Voćke se svakako ne bi smjele saditi u udoline i kotline gdje se zadržava hladni zimski zrak. Trebale bi se saditi na brežuljkaste, povišene i blago nagnute terene. Svakako treba voditi računa i na nadmorsku visinu do koje se određena voćna vrsta može saditi. Izbor voćne vrste i sorte je svakako druga nužna mjera na koju treba pripaziti. Primjerice, jabuke i šljive mnogo su otpornije na niske zimske temperature nego breskve, marelice i trešnje.
Izravne mjere pomažu samo djelomično
Od izravnih mjera zaštite posebno na okućnicama i manjim voćnjacima može se bijeliti voćke vapnom, i to debla i primarne kosturne grane. To se obavlja u jesen prije pojave niskih temperatura. Česta je greška da se to radi u proljeće kada više nema tolikog efekta. Naime, upravo izmjena toplih dana i hladnih noći s temperaturama ispod 0 °C doprinosi oštećenjima kore i pojavi mrazopuca. Puno je takvih dana u kasnu jesen i zimu. Oštećenja korijena voćaka, prvenstveno mlađa stabla, možemo zaštititi od jačeg rashlađivanja dubljih slojeva tla pokrivanjem zone korijenja malčiranjem tla pokošenom travom, piljevinom, stajnjakom ili kompostom. Snijeg je također dobar izolator.
Nakon niskih temperatura, koje uz tlo znaju biti i nekoliko stupnjeva niže nego u meteorološkoj kućici (2 m), jutarnje zrake sunca naglo zagrijavaju deblo. Zagrijavanjem debla dolazi do širenja dubljih dijelova tkiva, koje ne prati širenje kore te ona puca. Ovu pojavu nazivamo mrazopuc. Na mjestima gdje se kora raspukla naseljavaju se uzročnici truljenja i takve rane teško zacjeljuju. Da bi se to donekle spriječilo bijelimo voćke jer bijela boja odbija zagrijavanje predmeta. Umjesto bijeljenja može se primijeniti i bijela traka koja se omota oko voćke ili neki drugi materijal bijele boje. Ako ipak dođe do oštećenja ili mrazopuca treba onda propalu, zamrzlu i osušenu koru ukloniti do zdravih dijelova, a ranu premazati voćarskim voskom.
Izvor: Gospodarski kalendar
