Osvajanje 11 Decanterovih WWA medalja 2019. godine, 15 medalja 2020.g. te čak 18 prošle godine, postala je ugodna rutina. Ona potvrđuje sve bolju kvalitetu međimurskih vina koja se proizvode na ukupno 600 ha vinograda.
Prvi je led probio 2016. godine Cmrečnjakov sauvignon berbe 2015. godine koji je dobio 90 bodova; također i njegova graševina LB iz 2012. godine koja je dobila 89 bodova. Pokazalo se i da okretanje autohtonom pušipelu, čiji je projekt udruga Hortus Croatie pokrenula još 2007. godine, može dati nagrađivana vina na svjetskim smotrama Decanter i IWC, od sorte čija su zavičajna imena šipon, furmint, mosler ili moslavac, ovisno iz koje zemlje dolazi. David Štampar, predsjednik Udruge Hortus Croatiae, koja ove godine obilježava 30 godina postojanja, kaže da dizajn najbolje prodaje ono što je u boci. Pušipel ima orginalnu bocu od 2018. godine, a uz kvalitetno vino tad imate ”dobitnu kombinaciju”. Dodaje da nije bilo lako jer je put do originalne boce pušipela trajao dvije godine.
Među mlađim vinarima koji su postali nositelji razvoja je i Petar Kocijan. On je dijelom iz Vinske omotnice, kao i vlastitim sredstvima podigao vinsku kušaonicu i uložio u opremu vinarije dva i pol milijuna kuna. Baš u njoj održana je i radionica pušipela na ovogodišnjem Festivalu pušipela Urbanovo u Štrigovi. Ona je pokazala svu raskoš sorte, jer se od pušipela mogu dobiti pjenušci, mladi pušipeli, odležani, pušipel iz drva, arhivski, berbe 2009. i 2012 (polusuho) te izborne berbe bobica iz 2018. godine.
Danas nema većeg vinara u Međimurju koji nema pjenušac. Probali smo na radionici Jakopovićev Trebotz, Tomšićev Zlatni zvir i Novakov Banfi. Bazno vino za ove pjenušce, pušipel, koji dolazi iz starijih vinograda, odležava na kvascima i do dvije godine. Mladi pušipeli, vinarije Kerman, Kunčić i Munđarov breg, prošlogodišnje berbe, pokazali su uravnoteženost laganih, voćnih vina koja su idealna za turističku potrošnju u ljetnim mjesecima, a i cjenovno su prihvatljiva. No, autohtona sorta je pokazala da ima potencijal i za odležavanje u velikom drvetu (pušipel Mađerka iz 2020.). Za takva velika vina nužna je selekcija i ručno branje grožđa te dijelom njegovo prosušivanje.
Vinarija Kocijan ima 10 ha vinograda. Na tržištu ima i druga vina, ali smo čuli da neće više saditi graševinu već u prvom redu pušipel. Osim obiteljske tradicije, u prilog im ide i podneblje, neponovljiv međimurski vinorodni krajobraz, kao stvoren za uzgoj plemenite loze. 
Vina spomenutih sorata iz Međimurja napravila su stilski iskorak, dobila su kompleksnost, što potvrđuje svaka nova berba. Stoga se s nestrpljenjem očekuju i ovogodišnje vijesti iz Londona s ocjenjivanja vina. Zaključeno je kako je „pečat“ uzgojnog podneblja nužan u današnjem globaliziranom vinarstvu jer je svijet vina sve veći, a time i konkurencija koja traži svoju priliku na tržištu.
