Dobitnici i gubitnici novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu izglasan je u Hrvatskom saboru 13. svibnja ove godine, nakon što se pokazalo da su izmjene i dopune potrebne zbog nefunkcionalnosti prethodnog Zakona iz 2018.g. U javnosti su mjesecima trajale rasprave kako bi novi zakon trebao izgledati. Između ostalog opet su se čule podjele na „male“ i „velike“ poljoprivredne proizvođače. Razne grupacije su zagovarale da se baš njima trebaju dati prednosti pri bodovanju i dodjeli zemljišta na natječajima. Tek treba vidjeti kako će izgledati provedba ovog Zakona.

Poljoprivredno zemljište: zakonska priča koja traje

Još od davnina smo učili da su neke od temeljnih obilježja poljoprivrednog zemljišta da je ono neprenosivo (iz Slavonije u Dalmaciju ga ne možemo preseliti) i neumnoživo (imamo hektara koliko imamo), ali ga lako možemo devastirati i u konačnici umanjiti i izgubiti. Ova obilježja, kao i da je poljoprivredna proizvodnja još uvijek nezamisliva bez tog istog zemljišta, čini nas vrlo osjetljivim prema njemu. Ili nam se to samo čini?

Da smo pažljivi prema ovom proizvodnom resursu dalo bi se zaključiti iz naše vlasničke veze s njim, gdje koristimo svaku mogućnost, naročito u postupku nasljeđivanja, njegovog posjedovanja, što dovodi do atomiziranja posjeda, ali i parcela. Da smo ipak samo deklarativno osjetljivi, ali i društveno neodgovorni, neki će nas upozoriti pokazujući neobrađeno i zemljište na prijelazu iz obradivog u šumsko. I ovdje će, kao uzrok, mnogi spomenuti nasljedno pravo koje nije provelo „da poljoprivredno zemljište ostaje samo onome tko će ga obrađivati i da se ne može dijeliti u manje površine“. Ili, neracionalnost i neodgovornost kao nešto stalno u Hrvata.

I napokon, kao želja zatvaranja davno otvorene knjige, pred nama je nakon puno usuglašavanja novi, pesimisti bi rekli još jedan Zakon o poljoprivrednom zemljištu. Šezdeset članaka trebalo bi biti dovoljno da se bitno riješi i spriječi nekoga da ubrzo ne pristupi donošenju novog ili „još novijeg zakona“. Jer ne zaboravimo, od osamostaljenja Republike Hrvatske imali smo pet zakona s nekoliko dopuna i izmjena te je najnovija inačica nastala na Zakonu o poljoprivrednom zemljištu od 1.3.2018., NN 20/2018.

Poljoprivredno zemljište – stanje

Kad govorimo o poljoprivrednom zemljištu danas, nekoliko je trajnih neriješenih problema koji su bili stalni poticaj dosadašnjim dopunama i izmjenama zakona o poljoprivrednom zemljištu čime bi se ispunila osnovna zadaća naglašena u Članku 2. a to da je „Poljoprivredno zemljište dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu.“

Ograničenost površina uz rastuću potražnju za hranom zahtijeva da bi poljoprivredne površine trebale biti kultivirane (u uporabi), ekonomski prihvatljive veličine, zaštićene od ugroza (korištenja za nepoljoprivredne svrhe, od onečišćenja, bujica, invazivnih vrsta) te u pretežnom vlasništvu domicilnog stanovništva. Ipak, već duži niz godina je prisutno povećanje površina koje se ne obrađuju te se čini dvostruka šteta.

Prva je da su te površine isključene iz proizvodnje. Druga je da se sve intenzivnije koriste kako bi se povećala proizvodnja koja treba podmiriti sve veću domaću, ili u globalnim razmjerima još više svjetsku potražnju za hranom. Procjenjuje se da je neobrađenih površina u Hrvatskoj danas oko 400 tisuća ha. Druga šteta je da ponovno njihovo kultiviranje stalno poskupljuje te se od nedavno 1 kune/m² procjenjuje na oko 3 kune/m² ili, teoretski, što bi bilo blizu 2 milijarde eura.

Proces usitnjavanja posjeda i parcela stalno je prisutan te je danas u uporabi, prema ARKOD evidenciji, oko 1,16 milijuna ha u 1,4 milijuna parcela prosječne veličine 0,84 ha. Atomizaciji poljoprivrednih površina je pogodovalo nasljedno pravo, što osim ovoga ima i druge loše posljedice. Stručnjaci vide tri načina rješavanja toga problema. Jedan je arondacija koju mogu provesti i sami vlasnici na nekom području, a država se treba odreći nameta na promet.

Drugi je komasacija, zahtjevniji i skuplji zahvat. O tome govori i podatak da se nakon četiri desetljeća u Hrvatskoj tek sada očekuje komasacija i to 18 tisuća ha, za što su ispunjeni glavni preduvjeti i to materijalni i zakonski. Za komasaciju je na raspolaganju oko 300 milijuna kuna. Donesen je i Zakon o komasaciji te se odvijaju daljnji nužni postupci. I treći način okrupnjavanja je horizontalno proizvodno povezivanje proizvođača kroz npr. proizvođačke zadruge, što za sada baš i ne ide.

Uz već navedeno, poljoprivredne površine su i sve ugroženije. Ekonomski razvitak nosi sa sobom i nepovratno gubljenje često najplodnijih površina. Primjerice, auto cesta Bregana-Lipovac koja prolazi poljoprivrednim područjem Hrvatske „oduzela“ je oko tisuću ha kvalitetnih površina. A sveukupno autoceste zauzimaju oko 3.800 ha. A tu su i širenje gradova, industrijskih zona….. Druga ugroza dolazi od onečišćenja koja se događaju kroz nekoliko vidova. Jedan je od izvan poljoprivrednih utjecaja kao što su kisele kiše, divlja odlagališta otpada i sl. Ali tu je i loše gospodarenje, najčešće nestručnom ili prekomjernom uporabom agrokemikalija. I sve više se narušava plodnost poplavama koje ne samo da odnose dio humusa, nego i na površine nanose štetne i opasne tvari.

Značajan problem nam predstavlja i vlasništvo nad zemljom. Tako se koncem godine očekuje da mnogi poljoprivrednici neće moći nastaviti korištenje značajnih površina zbog nepostojanja ugovora o zakupu. To je posebno prisutno na već devastiranim područjima kao što je Banovina. Rješenje toga problema neki vide u postupku sličnom procesu legalizacije građevinskih objekata. Dao bi se razuman rok da se riješe vlasnički odnosi do razine 1/1. Za to vrijeme moglo bi se nastaviti obrađivati površine kao i do sada. Dio površina koji se bi vlasnički uredio postale bi dio državnog zemljišnog fonda. Za korištenje bi se na poseban račun uplaćivala pravična renta do konačnog rješenja.

I na kraju, površine u vlasništvu RH i dalje su u međuzračnom prostoru i po nekima nerješavanje titulara vlasništva pogoduje raznim mešetarima i lokalnim moćnicima.

Zaštita poljoprivrednog zemljišta

Na sve te probleme ukazuje i novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu. On bi trebao napokon urediti ovu značajnu problematiku, pravično i efikasno. I krenimo po redu.

Već na početku je iskorak kad se u određenju poljoprivrednog zemljišta osim poznatih kategorija  (oranice, vrtovi….) pridodaje i „drugo zemljište koje se može privesti poljoprivrednoj proizvodnji sukladno prostornom planu“ odnosno da značajne površine nisu i trajno izgubljene.

Odgovornost za taj bitni proizvodni resurs se naglašava i konstatacijom da se poljoprivredno zemljište mora održavati pogodnim za poljoprivrednu proizvodnju tj. da se mora spriječiti zakorovljenost i obrastanja višegodišnjim raslinjem te spriječiti smanjenje njegove plodnosti. Uz to, moraju se koristiti agrotehničke mjere koje neće umanjiti njegovu vrijednost, što do sada često i nije bio slučaj.

Poljoprivredno zemljište se mora štititi i od oštećenja kojima je izloženo. Dobro je da se taksativno navode ugroze i to a) degradacija u intenzivnoj proizvodnji (fizikalnih, kemijskih i bioloških obilježja); b) onečišćenje štetnim tvarima i organizmima (teški metali, potencijalno toksični elementi, pesticidi, organske onečišćujuće tvari i patogeni organizmi); c) premještanje (erozija vodom i vjetrom, odnošenje plodinama, posudište, prekrivanje otpadom ili drugim tlom); d) prenamjena (izgradnja urbanih područja, industrijskih, energetskih objekata, prometnica, hidroakumulacija osim jednostavnih akumulacije za navodnjavanje i ostalih građevina kojima se poboljšavaju svojstva tla u svrhu poljoprivredne proizvodnje te eksploatacija) te drugi oblici onečišćenja. Zbog toga će se provoditi trajno praćenje stanja poljoprivrednog zemljišta odnosno bilježenje svih fizikalnih, kemijskih i bioloških promjene te se uvodi informacijski sustav praćenja zaštite poljoprivrednog zemljišta.

Zadaća je to za fizičke i pravne osobe upisane u Upisnik poljoprivrednika ili Upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava; one su dužne pratiti stanje poljoprivrednog zemljišta, ali i ispitivati plodnost tla te voditi evidenciju o primjeni gnojiva (mineralnih i organskih), poboljšivača tla i pesticida. Analiza tla se u pravilu provodi najmanje svake četvrte godine.

Ipak korisnici koji su upisani u upisnik proizvođača integrirane i ekološke proizvodnje to čine po zahtjevima takve proizvodnje, a korisnici poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države koje se koriste na temelju ugovora o zakupu, zakupu zajedničkog pašnjaka, dugogodišnjeg zakupa i koncesije to obavljaju tijekom prve godine nakon uvođenja u posjed i zadnje godine prije isteka ugovora te periodično najmanje svake četvrte godine za vrijeme trajanja zakupa.

Ipak treba spomenuti da troškove analize tla snosi korisnik zemljišta.

Dobrim se čini i rješenje da poljoprivredno zemljište u privatnom vlasništvu koje se ne održava pogodnim za poljoprivrednu proizvodnju, a vlasnici su nedostupni ili nepoznatog boravišta, Ministarstvo poljoprivrede može radi zaštite tla, okoliša ili ljudi dati u zakup na rok do deset godina uz propisanu naknadu. Sredstva ostvarena od zakupa poljoprivrednog zemljišta pripadaju vlasniku zemljišta pri čemu, ako je vlasnik zemljišta nedostupan ili nepoznatog boravišta, sredstva se uplaćuju u korist vlasnika na poseban račun jedinice lokalne samouprave na čijem se području zemljište nalazi.

 Oblici zakupa

Značajan dio Zakona je posvećen poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države, onom dijelu koji već nije u zakupu ili koncesiji. Oblici raspolaganja se javljaju u obliku zakupa i zakupa za ribnjake, zakupa zajedničkih pašnjaka, zamjene, prodaje, prodaje izravnom pogodbom, davanja na korištenje izravnom pogodbom, razvrgnućem suvlasničke zajednice, osnivanja prava građenja te osnivanje prava služnosti.

Poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države raspolaže se na temelju Programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države koji se donosi za područje jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba.

Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države daje se u zakup putem javnog natječaja na rok od 25 godina za trajne nasade s mogućnošću produljenja za isto razdoblje te 15 godina za ostale vrste poljoprivredne proizvodnje, s mogućnošću produljenja za isto razdoblje. Zemljište predviđeno za povrat zemljište u izvan-knjižnom vlasništvu države daje se u zakup na rok do pet godina s mogućnošću produljenja.

Važno je da jedinica lokalne samouprave odnosno Grad Zagreb može odrediti najveću površinu koja se može dati u zakup pojedinoj fizičkoj ili pravnoj osobi pri čemu ta površina ne može prelaziti 50% ukupne površine poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države na tom području.

Kod zakupa, određuje se vrsta poljoprivredne proizvodnje za koju se poljoprivredno zemljište u vlasništvu države daje u zakup kao i vrsta poljoprivredne proizvodnje prema vrsti kulture. Postavljaju se i ograničenja tko može a to ne može sudjelovati na javnom natječaju, što je jedno od jamstava dobrog gospodarenja površinama.

Za konačnu listu natjecatelja koja nosi ukupno 100 bodova navedeno je 6 kriterija s razredima bodova. To su dosadašnji posjednik, vrsta poljoprivredne proizvodnje kojom se bavi, prebivalište i sjedište ponuditelja, mladi poljoprivrednik i žene poljoprivrednice, obrazovanje i iskustvo u poljoprivredi, ekološki uzgoj i autohtone pasmine, sudjelovanje u Domovinskom ratu, udruživanje i zapošljavanje te udio izravnih plaćanja u ukupnim prihodima od poljoprivrede. Ovdje su rađeni određeni kompromisi, ali bitno je da se u konačnici drži postavljenih kriterija jer idealne strukture i skale nema. Zbog toga je važno da je zakupnik dužan svake godine podnositi izvješće o ispunjavanju ciljeva Gospodarskog programa svake godine.

Sredstva ostvarena od zakupa, prodaje, prodaje izravnom pogodbom, privremenog korištenja i davanja na korištenje izravnom pogodbom prihod su državnog proračuna 25%, 10% proračuna jedinice područne (regionalne) samouprave i 65% proračuna jedinice lokalne samouprave. Zbog inflacije predviđeno je usklađivanje visine zakupnine radi očuvanja vrijednosti zakupnine. Detaljno se razrađuje i zakup ribnjaka te zajedničkih pašnjaka.

Prodaja poljoprivrednog zemljišta

Moguće prijepore može izazvati prodaja poljoprivrednog zemljište u vlasništvu države koje se može prodati javnim natječajem s izuzetkom „ribnjaka, zajedničkih pašnjaka, komasiranih, arondiranih površina poljoprivrednog zemljišta, poljoprivrednog zemljišta koje graniči s građevinskim područjima te osobito vrijednog i vrijednog obradivog poljoprivrednog zemljišta.“ Ograničena je površina za jednog kupca i to najviše do 50 ha za kontinentalno i do 5 ha za priobalno područje. Dobro je da se zemljište ne može prodati deset godina pri čemu država ima pravo prvokupa po tržišnoj cijeni. Nudi se i mogućnost prodaje izravnom pogodbom kao i davanje na korištenje izravnom pogodbom.

Zaključno, zakon je spreman za primjenu, dobar ili manje dobar, ovisno koga se pita i nameću se samo dva zahtjeva, a to su „kvalitetna i brza provedba napisanog“ te „kontrola danas te još više sutra“. Nadamo se da nas ubrzo ne čeka novi zakon, ne zbog manjkavosti ovoga nego zbog nedostatka volje da se ovaj i provede. Vremena za „glancanje“ neravnina je bilo, barem se na to ne treba žaliti. Kao što i dalje mogu biti žalosni oni koji su očekivali da će ovaj Zakon malo „očešati i sadašnje korisnike poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države“.

Ipak, ostalo je negdje u zraku prisutno da je rad na ovom zakonu bio pod značajnim utjecajem strateških dokumenata i to Strategije poljoprivrede do 2030. godine te Nacionalnog strateškog plana za razdoblje od 2023. do 2027. godine. Također, i da je on dobar koliko su dobri i navedeni dokumenti. Na kraju, iako se ovim Zakonom preveniraju i očekivane posljedice ulaska stranih državljana u vlasničke odnose kod poljoprivrednog zemljišta, važno je da svi dionici provedbe zakona odrade svoj dio zadaće. Pojedinačni interesi su očekivani i legitimni, ali zajednički interes da je „Poljoprivredno zemljište dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu“ nikako se ne smije zaboraviti.