Krumpir (Solanum tuberosum) prvo je kultivirano povrće na svijetu. Premda se koristi i u suhom i u zamrznutom stanju, u svježem ga obliku ipak najčešće koristimo i to tijekom cijele godine. Stoga ga je potrebno pažljivo skladištiti i čuvati od truleži ili klijanja da bi mu izgled i okus ostali nepromijenjeni.
U posljednjih dvadeset godina u svijetu su u proizvodnji krumpira nastale značajne promjene u smislu smanjenja površina i povećanja kakvoće i prinosa. To su promjene, koje se prije svega odnose na agrotehniku, sortiment (za potrošnju u kućanstvu ili za različite načine prerade), mehanizaciju tehnološkog procesa proizvodnje, vađenje, skladištenje i čuvanje gomolja.
Izbjegnite grešku – ne vadite nedozrele gomolje
Kako bi osigurali kvalitetu konzumnog krumpira, treba voditi računa o postupcima s gomoljima i nakon njihovog vađenja. Pogreške se mogu dogoditi već na polju ukoliko se gomolji vade prerano tj. ako se vade nedozreli. Ako vadimo nezrele gomolje, krumpir će se u skladištu prije smežurati. Bit će više trulih gomolja, doći će i do ranijeg klijanja krumpira zbog velike vlage u njemu te on u skladištu neće moći dugo potrajati.
Stoga je važno provjeriti zrelost tako da gomolju, držeći u ruci palcem druge ruke, pokušamo oguliti pokožicu gurajući palac prema naprijed. Ako ne uspijemo oguliti pokožicu, gomolji su spremni za vađenje. Zrela pokožica gomolja vrlo je važna za skladištenje krumpira. Takav krumpir može se dulje čuvati, manje krumpira dehidrira. Ulaz patogenih mikroorganizama u gomolje smanjen je, pa se smanjuje i broj gomolja koji trule zbog skladišnih bolesti.
Dobro prosušeni gomolji, bez primjesa vlažne zemlje, oštećenja (od zemljišnih štetočina, vađenja, transporta), s čvrstom pokožicom i visokim sadržajem suhe tvari (23-25 %) uspješno se mogu čuvati u sljedećih 6-8 mjeseci u odgovarajućim (ventiliranim) skladištima.
Skladištenje krumpira
Prije skladištenja treba pregledati i odvojiti oštećene, jako prljave i zaražene gomolje. Takve gomolje najbolje je odmah koristiti. Potom se krumpir sprema u vreće ili stavlja u prostor predviđen za skladištenje. Ne smije biti poslagano više od šest vreća jedna na drugu. Gomolji u donjim vrećama mogli oštetiti te oboljeti od skladišnih bolesti. U prostor predviđen za spremanje krumpira gomolji se skladište do visine od 1,5 m.
Tako spremljeni gomolji neće se oštetiti na dnu, a sama masa imat će optimalno provjetravanje. To je važno u kasnijoj fazi skladištenja. Uskladišteni krumpir provjeravajte više puta tijekom skladištenja te često kontrolirajte temperaturu i vlagu u skladištu.
Za dulje čuvanje jestivog krumpira idealna temperatura skladišta trebala bi biti 4-5 °C. Relativna vlažnost zraka treba biti 92-95 % uz povremeno provjetravanje. Optimalni uvjeti postižu se provjetravanjem ili zagrijavanjem skladišta ako su temperature previsoke ili preniske.
Preniske temperature uzrokuju slatkoću krumpira u jelu, a previsoke prerano klijanje i isušivanja gomolja. Provjetravati se mora i kad je temperatura u skladištu optimalna, zbog toga jer krumpir diše pa dolazi do povećane koncentracije ugljičnog dioskida, što opet ima za posljedicu klijanje i isušivanje gomolja. Ako nema mogućnosti skladištiti krumpir na taj način, postoji mogućnost posipanja gomolja preparatima za sprječavanje klijanja.
Klijanje uskladištenog krumpira jedan je od najznačajnijih problema pri skladištenju konzumnog krumpira. Kad će uskladišteni gomolji proklijati, ovisi o razdoblju mirovanja klijanja koje je različito za različite sorte krumpira, a kreće se od 5 do 9 tjedana. Za suhog i toplog vremena razdoblje mirovanja se redovito skraćuje. Nakon završetka prirodnog mirovanja, gomolji mogu proklijati ako se stvore pogodni uvjeti za to.
Klijanjem konzumni krumpir gubi na težini i kakvoći, a mjesto na kojem probija klica idealno je za prodor bakterija i gljivica koje u konačnici dovode do truleži krumpira.
Skladišni prostor
Koliki skladišni prostor treba osigurati ovisi, ponajprije o kakvoći gomolja (sadržaju vode i/ili suhe tvari), odnosno bolje rečeno od zapreminske mase i na kraju načina čuvanja (vreće, rinfuza, boksevi).
Naime, u 1 m3 stane 650 kg (maksimum 700 kg) krumpira u rasutom stanju, što znači da za 1,0 t (1.000 kg) krumpira treba osigurati 1,54 m3 (odnosno 1,44-1,55 m3) skladišnog prostora. Tona krumpira u boksevima zauzima bitno veći prostor (ali pruža najbolje uvjete) u usporedbi s istom količinom krumpira, koji se skladišti rasut. U 1,0 m3 skladišnog prostora stane prosječno 400 kg krumpira, koji se skladišti u boksevima.
Cilj je da krumpir iz skladišta izađe isti kao što je i ušao, s minimalnim gubitkom, od 5 – 10 %.
U kućanstvima u kojima su malo lošiji uvjeti skladištenja (neodgovarajući podrumi, šupe, staje) gubici mogu biti i veći od 15 % od prinosa za 4-5 mjeseci čuvanja, a najlošije uvjete za čuvanje pruža trapljenje krumpira.
Tijekom čuvanja dolazi do gubitaka u težini i kakvoći krumpira. Krumpir je živo biće i aktivan je za vrijeme skladištenja. Osnovni gubici nastaju zbog isparavanja vode preko pokožice (transpiracija) i uslijed disanja (respiracija). Krumpir vađen u jesen ima gubitke u prvom mjesecu skladištenja oko 2-3 %, a u sljedeća 4 mjeseca 0,5-0,8 %. Gubici se poslije značajno povećavaju naročito u proljeće i u vrijeme klijanja. Gubitke mogu prouzročiti i mnoge specifične bolesti čiji se razvoj intenzivira tokom uskladištenja.
