Kopriva (Urtica dioica L.) je višegodišnja zeljasta vrsta značajnog hranidbenog, zdravstvenog i gospodarskog potencijala. Trajna je, do 150 cm visoka biljka s razgranjenim, puzajućim podankom i s uspravnom, četverobridnom dlakavom stabljikom.
Primjenjiva je u ekološkoj poljoprivredi, prehrambenoj, farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji, odnosno medicini i kulinarstvu. Rasprostranjena je i rastom prilagođena različitim klimatskim uvjetima počevši od umjerenih i tropskih područja, Europe, Azije sve do Amerike.
Djeluje diuretički
Biljka je dvodomna i cvate neuglednim zelenkastim cvatovima. Kopriva sadrži razne fitosterole: u cijeloj biljci, a osobito u cvjetovima, nalaze se flavonolni glikozidi. U žarnim dlačicama nalaze se amini, kao što su npr. histamin i serotonin, dok se u zelenim dijelovima nalaze acetilkolin i kolin. Količina mineralnih tvari u listovima kao što su kalcij, magnezij, fosfor, silicij i sumpor ovisi o staništu i dijelu godine. Kopriva sadrži i vitamine (C, B2, K1), pantotensku kiselinu i kumarin skopoletin. U korijenu se nalaze i srodni steroidi, fenilpropani te rijetki lignin (neoolivil), kumarin skopoletin, brojne aminokiseline, šećeri kao rezervne tvari, polisaharidi i lektini. Zeleni dijelovi koprive zbog velike količine kalija djeluju diuretički. Kopriva umanjuje razinu šećera u krvi te se zato nalazi u brojnim čajnim mješavinama koje se koriste kod povišenog šećera. Olakšava reumatske tegobe te djeluje protiv proljeva i pomaže kod hemeroida.
List i korijen koriste se za jačanje korijena kose, a pokazalo se da je kopriva biljka s najizraženijim antioksidativnim djelovanjem. Njeni preparati imaju dozvolu korištenja u ekološkoj, odnosno biodinamičkoj proizvodnji.
Uzgoj koprive
Kopriva je biljka koja se može uzgajati i na zasjenjenim površinama jer nema velike potrebe za svjetlom i toplinom. Za uzgoj koprive pogodni su svi tipovi tla, ali slabije uspijeva na teškim i vlažnim tlima tipa pseudogleja. Kopriva kao višegodišnja kultura ne ulazi u klasični plodored. Pri izboru površine treba paziti da nisu jako zakorovljene, posebno višegodišnjim korovima. Obrada tla se obavlja kao i za druge kulture. Ona zahtijeva rastresito tlo jer se razmnožava vriježama.
Kopriva se ubraja u nitrofilne vrste, odnosno vrste koje preferiraju dušik te ju je na početku uzgoja potrebno gnojiti s 150 kg dušika po hektaru. Za prihranjivanje se dodaje 30 do 40 kg dušika nakon svakog otkosa. Potrebe za kalijem i fosforom ovise o plodnosti tla. Kalij se primjenjuje u količini 200 kg/ha K2O, dok su količine fosfora nešto manje (60 do 80 kg/ha P2O5). Kopriva se razmnožava sjetvom sjemena ili vriježama. Budući da je sjeme vrlo sitno, preporučuje se proizvodnja presadnica u toplim ili hladnim lijehama.
Najjeftiniji način proizvodnje je u hladnim lijehama. U ovom slučaju sjeme se sije u svibnju, a presadnice se presađuju u jesen. Sjetva koprive se može obaviti i u kasnu jesen, prije pojave mrazeva. Za proizvodnju presadnica potrebno je 0,1 do 0,2 kg sjemena, odnosno 45000 do 65000 presadnica. Za izravnu sjetvu potrebno je 3 do 4 kg/ha sjemena, a presadnice se mogu saditi strojno. U prvoj godini uzgoja prinos je dosta mali jer se biljke sporo razvijaju dok se puni urod može očekivati tek u drugoj i u sljedećim godinama.
Razmnožavanje vriježama obavlja se slično kao i kod mente. S postojećeg nasada uzimaju se vriježe s kojih se odstranjuju nadzemni, truli i oboljeli dijelovi, a za sadnju se koriste one koje sadrže 80 % vlage. Saditi se mogu vriježe već nakon prve godine vegetacije, ako je usjev prije druge košnje bio dovoljno gust. Vriježe se vade i sakupljaju vadilicama, s raonikom za krumpir ili šećernu repu. Izvađene vriježe potrebno je što prije pokupiti i prenijeti do pripremljene površine. Očišćene vriježe razdvajaju se i režu na dužinu od 25 do 30 cm.
Preporučuje se sadnja u jesen jer se tako već u prvoj godini vegetacije osiguravaju dvije košnje.
Ako postoji mogućnost natapanja, sadnja se može obaviti i u proljeće, ali najkasnije do sredine travnja. Vriježe se mogu saditi na više načina. Prvi je način sadnja u jednom prohodu četverorednim strojem za sadnju krumpira ili strojem za sadnju kojem se skinu diskovi što prihvaćaju i ulažu sadnice u tlo. Sadnja se obavlja u brazde duboke 10 cm na razmak između redova od 50 do 70 cm i s razmakom između biljaka od 30 cm. Takvim razmacima omogućuje se sklop po hektaru s 45000 do 65000 vriježa.
Kopriva je vrsta koja ne podnosi zbijeno tlo te se kultiviranje i okopavanje obavljaju u svrhu održavanja što bolje rastresitosti tla i uništavanja korova. Tijekom vegetacije kopriva zahtijeva dosta hraniva. Prihranjivanje se obavlja u početnoj fazi razvoja i nakon svake košnje. Prvo se prihranjivanje obavlja u rano proljeće, prije početka vegetacije s 150 do 200 kg/ha dušičnog gnojiva. Nakon svakog ili svakog drugog otkosa primjenjuje se 100 kg/ha dušičnog gnojiva (KAN-a). Navodnjavanje se provodi prema potrebi.
Berba koprive se obavlja kad su biljke sasvim mlade, odnosno kad dostignu visinu 30 cm. U našim klimatskim uvjetima to se postiže već polovicom travnja, a druga je žetva moguća već nakon 15 do 20 dana. Ako se zakasni s košnjom, kose se cijele biljke, suše i odvaja se lišće od stabljika. Prednost je koprive što ima sposobnost regeneracije pa se nakon košnje iz preostalih nodija nastavlja njen rast, uslijed čega je moguće postići i do nekoliko otkosa tijekom jedne vegetacijske sezone. Vađenje korijena obavlja se plitkim podrivanjem. Izvađeni korijen potrebno je očistiti od nadzemnih i oštećenih dijelova, oprati i osušiti.
Kopriva se može sušiti prirodno na suncu dok ne povene, a nakon toga se dosušuje u zaštićenom i prozračnom prostoru uz često preokretanje. Sušiti se može i u sušarama, prvih dva sata na temperaturi od 60 °C, a kasnije na temperaturi od 50 °C. Za jedan kilogram suhe herbe, potrebno je pet do šest kilograma svježe. Korijen bi trebalo obavezno sušiti u sušarama jer se vađenje obavlja tijekom jeseni, kad je dosta vlage u zraku. U prvoj godini uzgoja prinos je nešto manji. S površine od jednog hektara može se dobiti 10 do 15 t svježih listova, odnosno dvije do tri tone suhih listova koprive. Prinos svježeg korijena je od osam do deset tona po hektaru, odnosno dvije i pol do tri i pol tone po hektaru suhog.