„Položaj Dingač prostire se na oko 60 hektara strmih padina s južne strane Potomja na visini do 400 metara iznad mora. U tim se vinogradima proizvede oko 3000 hl vina godišnje. Uzgaja se isključivo plavac mali. Prinosi su jako mali, tek jedan kilogram po lozi. Vina su vrlo bogata alkoholom – i do 15 % te taninima, pa ih je potrebno čuvati nekoliko godina u boci prije negoli bi ih se pilo. Mogućnost starenja ovih vina je deset i više godina.“ – piše među ostalim Ivo Ivaniš, vinolog Vinske akademije.
Prije dvadeset godina tadašnji vlasnik vinoteke Bornstein Vlado Borošić odabrao je 47 zagrebačkih restorana i ponudio njihovim vlasnicima da pošalju sommeliere na seminar o sljubljivanju vina i hrane. Odazvalo ih se samo 15 na predavanje talijanskog sommeliera Sergeja Cesara. Na toj edukaciji bila je i novinarka Božica Brkan koja u Hrvatskom turističkom magazinu piše:
„Majstor (S. Cesar) oprašta kada u Stonu uz školjke ili posvuda po Dalmaciji najbolja riba ‘treći put pliva’ u crnom vinu koje obiluje taninom, ma bio to i Dingač.“
U časopisu Svijet u čaši doajen hrvatskog „vinskog“ novinarstva Srećko Ljubljanović 1996. godine piše:
„Dingač više nije dingač. Danas više nema onaj alkoholni stupanj i one organoleptičke osobine po kojima je bio cijenjen kao najbolje hrvatsko vino međunarodne vrijednosti. Gotovo je nemoguće naći vino Dingač koje bi bilo dostojno ovog naziva. To znači vino koje bi grijalo s 14 volumnih postotaka alkohola, pa i više. Njegova donja alkoholna granica spustila se na 13,5 a biva i 13 volumnih postotaka. Mnogi se stručnjaci slažu da Dingač, da bi bio Dingač, ne bi smio imati manje od 14 maligana, ne samo zbog alkohola kao alkohola, nego stoga što tada može razviti one gustativne osobine po kojima je postao poznat kao jedno od najboljih crnih vina u svjetskim okvirima. Današnji pak Dingač nije ništa drugo do bolji plavac. Grožđe se nekad moralo brati prezrelo s najmanje 30 posto suhvice, što je posebno obilježavalo okus i bouquet vina. Takav Dingač znao je zablistati čak s fantastičnih 17,8 maligana. Bilo je to gromovito, a opet nadasve skladno vino, i štono riječ – samo bogovi bi ga pili.“
U knjizi Plavac mali: Hrvatska sorta za velika vina koju su objavili Edi Maletić, Ivan Pejić i Jasminka Karoglan Kontić u poglavlju o čuvenim položajima na kojima se uzgaja plavac mali, a najpoznatiji je Dingač na poluotoku Pelješcu, među ostalim se navodi:
„Količina svjetlosti i topline ovisi i o strani svijeta prema kojoj je položaj okrenut. Najpovoljniji su južni i jugozapadni položaji jer osiguravaju najbolju osunčanost. Ako su padine okrenute prema moru, tada će vinova loza ovdje naći svoje idealno stanište. Blizina mora zbog velikoga toplinskog kapaciteta ublažava klimu okolnog područja, sprječavajući brza i velika temperaturna kolebanja.“
Slobodan Rosić iz Udruge Plavac mali s Pelješca kaže:
„Od davnina je poznato da se na položaju Dingač proizvodilo veoma cijenjeno vino koje je još prije 15. stoljeća bilo na glasu i na tržištu postizalo puno višu cijenu od ostalih kvalitetnih dalmatinskih vina. Dingač je vrhunsko crno suho vino kontroliranog podrijetla s ograničenih područja pelješkog poluotoka. Zaštićeno je Ženevskom konvencijom 1961. godine i postalo je prvo hrvatsko vino zaštićeno zakonom.“
Rosić je također rekao kako se više od 90 posto plavca proizvodi upravo na Pelješcu te da je riječ o odličnoj promociji ne samo dingača i Pelješca već i cijele Hrvatske. Pojasnio je i kako ga vodeći hrvatski, a sve više i inozemni enolozi i vinski znalci s razlogom zovu kraljem hrvatskih crvenih vina, a zahvaljujući načinu uzgoja, pomnoj preradi i svojim jedinstvenim svojstvima, vrhunsko vino Dingač već godinama je vrhunski brend i perjanica vinarstva na Pelješcu, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i Hrvatskoj.
Izvor: Gospodarski kalendar
