Pčelinji vosak u košnici jedan je od najpoznatijih voskova životinjskog podrijetla. Izlučevina je voskovnih žlijezda pčela radilica u određenom životnom razdoblju. Pčelama služi kao građevni materijal za izradu stanica saća.
Voskovna žlijezda
Od svih članova pčelinje zajednice razvijene voskovne žlijezde koje su u funkciji imaju samo radilice i to u određenom životnom razdoblju. To su četiri para kožnih žlijezda poredanih od 7. do 10. trbušne ljuskice zatka. Na prednjem dijelu tih ljuskica smještene su prozirne hitinske pločice sa sitnim rupicama. S unutarnje strane pločica nalazi se red stanica koje izlučuju vosak. On se u obliku sitnih listića skuplja na vanjskoj strani ljuskica. Voskovne žlijezde najrazvijenije su kod pčela starosti od 12. do 18. dana. Vosak mogu izlučivati i starije pčele, posebno one koje to nisu prije radile poput zimskih pčela. Kod starijih koje više ne izgrađuju saće, voskovne žlijezde su zakržljale. Za izlučivanje voska potrebna je temperatura od 20 do 30oC.
Radilice koje proizvode vosak i grade saće troše veće količine meda i peluda, pa ga zato mogu izlučivati samo u razdoblju dobre paše ili obilnog prihranjivanja. Naročito razvijene voskovne žlijezde imaju radilice u prirodnim rojevima, što možemo uočiti po brzoj izgradnji saća ili sitnim ljuskicama prozirnog voska koje možemo uočiti na podnici. Prije izlučivanja vosak je tekuć, ali odmah nakon lučenja pod utjecajem zraka stvrdne se u elastičnu masu od koje se oblikuju bjeličaste ljuskice (pločice). Pčele radilice ih pomoću prednjih nogu prenose do vilice gdje ih gnječenjem i žvakanjem dorađuju da bi tako pripremljeni vosak mogle upotrijebiti za gradnju saća. Za izgradnju jedne stijenke radiličke stanice saća potrebno je oko 50 ljuskica, a za trutovsku stanicu oko 120.
Vosak je složena smjesa ugljikovodika i lipida. Ovisno o starosti i čistoći, boja se kreće od bijele kod mladog voska, preko žute do crvenosmeđe kad u sebi sadrži više propolisa. Bez okusa je i ugodnog mirisa. Topi se na temperaturi od 58 do 65oC. Kemijski se sastoji od masnih kiselina, estera, viših alkohola i ugljikohidrata.
Dobivanje voska
Sirovinsku bazu za dobivanje pčelinjeg voska čini saće iz pletara i dubova, staro saće iz košnica s okvirima, vosak iz građevnjaka, vosak od mednih poklopaca prilikom otklapanja saća prije vrcanja, strugotine iz raznih dijelova košnica i sadržaj s podnica u proljeće. Bez obzira na način sakupljanja voska iz košnice, dobro ga je što prije pretopiti da ga ne uništi moljac. Postoji više načina prerade saća iz košnica u pčelinji vosak. Svi se svode na topljenje pomoću raznih pomagala ili uređaja. Jedan od najjeftinijih je topljenje pomoću sunčanog topionika.
Kad su vrući ljetni dani s obiljem sunca možemo ga iskoristiti za otapanje izdvojenih okvira sa saćem. Vosak dobiven na ovaj način smatra se najkvalitetnijim. Za njegovu visoku kakvoću zaslužno je polagano topljenje bez upotrebe vode. Za postavljanje topionika biramo sunčano mjesto u zavjetrini gdje može stajati sve od proljeća do jeseni. Duljina topljenja ovisi o jačini sunca i samoj voštini. Nakon topljenja i izdvajanja voska ostaje voštani trop. Njega čine kukuljice pčelinjih ličinki koje zaostaju u stanicama saća, ponešto peluda i ostalih nečistoća s okvira. Skupljamo ga i spremamo za naknadno iskuhavanje uz tlačenje zato jer u tropu zaostanu dosta velike količine voska koji se nije uspio spontano iscijediti.
Topljenje pomoću parnog topionika ne ovisi o suncu i toplim danima nego topimo kad imamo vremena ili potrebu. To je u stvari metalni sanduk čija veličina odgovara mjerama okvira i njihovom broju koji odjednom možemo topiti. Obično se izrađuje od nehrđajućeg lima. Na dnu se zagrijava voda koja prelazi u vodenu paru i prolazi između okvira, otapa vosak koji kaplje na obrubljeni lim i teče izvan topionika u postavljenu posudu. Nakon topljenja na okvirima ostaje trop koji kasnije također možemo pretopiti uz tiještenje. Parni topionik također daje kvalitetan vosak.
Topljenje vrućom vodom radimo tako da u veći neoštećeni emajlirani (ili inox) lonac do trećine ulijemo meku vodu ili kišnicu. Kad voda zavrije u nju se spuštaju komadi voska koji želimo pretopiti. Lonac se poklopi i nakon što voda ponovo zavrije skine se s izvora topline i ostavi na hlađenje. Nakon toga vodu iz lonca izlijemo i s površine dobijemo kolut voska. Ako ima puno nečistoća koje se ne mogu ukloniti struganjem možemo ga nakon sušenja ponovo pretopiti i tekućeg procijediti kroz sito. Voštinu i trop pretapamo kuhanjem u jutenoj vreći i dok je još vruće opteretimo tako da vosak izađe van, a nečistoće ostanu u vreći. Osim navedenog, postoji i čitav niz drugih, manje zastupljenih načina topljenja voska kao što je topljenje u sokovnicima, tlačenje voštine kroz slamu, topljenje u električnim topionicima, pećnicama i drugi načini kojima su se pčelari dosjetili kroz dugogodišnju praksu.
Nečistoće koje ostanu nakon topljenja je najbolje spaliti ili duboko zakopati što dalje od pčelinjaka. Najveće količine pčelinjeg voska prerade se u satne osnove i ponovno vraćaju u košnicu. U tu svrhu koristi se najkvalitetniji vosak bez ikakvih primjesa. Poznajemo žuti i bijeli vosak. Na tržište se pčelinji vosak stavlja kao nepročišćeni, pročišćeni i pročišćeni bijeli pčelinji vosak. Vosak se može bijeliti prirodnim putem na suncu, ili umjetnim putem – kemijski. Bijeli se koristi u kozmetici za izradu raznih prirodnih preparata u obliku krema i sličnog. Koristi se još u medicini i farmaciji jer ima protuupalna svojstva. Žuti koristi kemijska industrija u proizvodnji prirodnih visokokvalitetnih boja, lakova i politura za drvo, naročito pri restauracijskim poslovima. Za veću primjenu je preskup u odnosu na umjetno sintetizirane preparate. Često se upotrebljava i za izradu raznih suvenira i u medičarstvu.
Satne osnove
Pčele u slobodnom prostoru grade saće prema rasporedu koji njima odgovara. Kako bi ih usmjerili u pravilan raspored u okviru i mogli njima rukovati, pčelari izrađuju ploče od voska koje na sebi imaju utisnuta ojačana dna stanica radiličkog saća. Na njima pčele grade stanice do potrebne visine ovisno o tome služe li za med ili uzgoj legla.
Vosak od kojeg se izrađuju osnove mora biti besprijekoran, ali se zbog njegove skupoće često može naći različitih patvorina koje mogu biti štetne zbog svog kemijskog sastava. Pčele ih u pravilu ne prihvaćaju pa umjesto da izvlače stanice one ih grizu i iznose iz košnice.
Satna osnova izumljena je 1857. godine u Njemačkoj i imala je samo utisnuto dno stanice. Četiri godine kasnije u Americi je usavršena pa je dobila početke staničnih stranica čime je ojačana, a pčelama je olakšan rad. Prve satne osnove dobivale su se ulijevanjem rastopljenog voska između dviju ploča. Kasnije je izrada krenula na valjcima, a tako se proizvode i danas. Proizvodnja na valjcima, uz kvalitetan vosak, daje najbolje satne osnove koje su tanje, a dovoljno elastične da mogu podnijeti teret legla i meda, lakše se užičavaju u okvire i mnogo brže izrađuju. Razlika između lijevanih i valjanih osnova je zbog rasporeda molekula voska koja se valjanjem drugačije raspoređuje nego lijevanjem.
Satne osnove proizvedene prešama u vlastitom domaćinstvu osamostaljuju pčelara i daju sigurnu kvalitetu upotrijebljenog voska, ali je njihova izrada spora i zahtjevna te nije uputna za velike pčelinjake. Osim toga, satne osnove proizvedene na ovaj način su deblje i krute pa velike količine voska leže u košnicama kao mrtvi kapital. Opravdana je u ekološkoj proizvodnji kad možemo jamčiti čistoću voska.
