Uzgoj prepelica

Prepelica pučpura (Coturnix coturnix) nastanjuje gotovo cijelu Europu osim sjevernih predjela Skandinavije i Rusije. Njezin areal proteže se daleko u Aziju i na sjeveru tog kontinenta dolazi do granica sjeverne Kine.

U Africi prepelice nastanjuju njen sjeverni i središnji dio. U nas je ima u ravnicama, na brežuljkastim područjima, pa i na visoravnima. Na područje Istre je naseljena virdžinijska prepelica (Coturnix virginiana) gdje i stalno živi, jer voli toplije krajeve.

Dužina tijela iznosi 18 cm, rep je dug 3 cm, a raskriljena mjeri 35 cm. Masa je prepelica oko 150 g. Boja perja po tijelu i krilima je svijetlosmeđa do siva, dok je glava odozgo jako žućkastobijela i crnoprugasta, a odozdo je svjetlija sa svijetlim ili tamnim bočnim prugama. Tjeme je tamnosmeđe, a sredinom tjemena prolazi žućkastobijela pruga. Takva pruga prolazi i ispod očiju. Mužjak ima na podbratku crnu prugu, a ženka nema te pruge kao ni pruge ispod očiju. Virdžinijska prepelica je veća od prepelice pučpure, odozgo crvenkastosmeđa s crnim pjegama, odozdo žućkastobijela s crnim pjegama.

Način života

Prepelica je jedini predstavnik koka koji se seli (Sredozemlje, Afrika). U naše krajeve dolazi koncem travnja i početkom svibnja, a odlazi u rujnu. Staništa su prepelica otvoreni prostori obrasli travom, djetelinom, žitaricama i drugim kultiviranim biljem. Ne voli grmljem i drvećem obrasle površine. To je ptica sumraka, pa je najaktivnija pred večer i u zoru. Tijekom dana hrani se i prpoši na gore opisanim staništima, a pred večer i u sumrak prelijeće i trči tražeći hranu ili se igra sa svojim parom.

Hrani se raznim sjemenkama trave, korova, žita koji su pali sa stabljike, ali i životinjskom hranom kao i druge koke, raznim sitnim kukcima i ličinkama. Živi u jednoženstvu i pari se u lipnju ili čak u srpnju. Na zemlji u kakvoj rupici snese 8-16 jaja žućkastosmeđe boje s tamnim pjegama na kojima sjedi od 19-20 dana. Pilići su potrkušci i ostaju u jatu do selidbe. Za njih je znakovito da u početku uzimaju više hrane animalnog porijekla (mravlja jaja), a kasnije prevladava biljna hrana.

Umjetni uzgoj

U umjetnom uzgoju najviše se koriste hibridi nastali križanjem ženki japanske prepelice (Coturnix japonica) s mužjacima prirodne populacije (Coturnix coturnix). Matično jato se slično kao i kod fazana formira od prepelica preostalih nakon lovne sezone. Stavljaju se u žičane kaveze u željenom omjeru spolova. U razdoblju kad želimo pronesak dajemo im kompletnu krmnu smjesu s 24-26% sirovih bjelančevina. Jaja je potrebno skupljati svaki dan i čuvati na hladnom do stavljanja u inkubator. Vrijeme inkubacije rasplodnih jaja dobivenih od hibridnih prepelica je nešto skraćeno i iznosi 17 dana (15 dana u predvalioniku i dva dana u valioniku), a ne 19-20 dana kao kod prepelice pučpure. Temperatura inkubacije je 38 ⁰C u predvalioniku i valioniku, a relativna vlaga 60% u predvalioniku, a 70% u valioniku.

Izvaljene mlade prepelice najčešće se stavljaju u zagrijane troetažne žičane baterije s time da se mora paziti da žičani pod i stranice budu jako malih otvora, jer su prepelice puno manje od fazana za koje također koristimo iste baterije. U jedan kat baterije možemo staviti od 150 do 200 jedinki. Prvih 10 dana temperatura u baterijama treba iznositi 35 ⁰C te se nakon toga postupno smanjuje. Nakon deset dana držanja u baterijama prepelice  idu u žičane kaveze, a nakon 25 dana u volijere na tlo.

Pomladak se hrani krmnom smjesom starter s 28 % sirovih bjelančevina, a  nakon 25 dana, želimo li produljiti uzgoj, može se koristiti grover koji koristimo u hranidbi fazana s 24 % sirovih bjelančevina. Uzgajamo li prepelice za odstrjel, krmnu smjesu miješamo sa zrnjem žitarica u omjeru 1:1.

Spolno sazrijevanje uzgojenih primjeraka postiže se već za 40-45 dana, a za parenje ih stavljamo u omjeru 1:4. Masa primjeraka iz umjetnog uzgoja izjednačena je u oba spola i iznosi oko 130 g. Meso prepelica je nisko kalorično i energetska vrijednost 100 g mesa prepelica iznosi samo 134 kcal, 21,8% surovih bjelančevina i 4,5 % surovih masti.

U lovišta ih možemo ispuštati na dva načina: 5-6 dana prije lova ili večer prije lova između 22 i 23 sata.

Neprijatelji i bolesti

Veliki broj prepelica strada za vrijeme selidbe, tj. u dolasku na svoje ljetno stanište i u odlasku na zimsko stanište. Kako veliki dio prepelica leti preko Sredozemnog mora, događa se da ih prilikom naglih promjena vremena mnogo strada padom u more. Značajan gubitak uzrokuje prekomjeran lov mrežama na tlu u Italiji i Africi. Prepelica ima brojne neprijatelje. Od sisavaca je ugrožavaju lisica, jazavac, kuna, tvor itd. Ona je na jelovniku danjih i noćnih grabljivica, ali i vrana i svraka koje ugrožavaju njena jaja i piliće. Od vanjskih parazita treba spomenuti uši, krpelje, grinje, a od unutarnjih su najznačajniji crijevni crvi. Najčešće obolijevaju od atipične kuge peradi i kolere.

Danas je broj prepelica u prirodi u osjetnom padu, a na nekim su mjestima gotovo nestale. Uzrok tome je promjena staništa na mjestima gniježđenja, pretvaranje istih u poljoprivredne površine, uništavanje korova i insekata primjenom različitih biocida te intenzivna primjena mineralnih gnojiva.

Lov

Prepelice uzgojene u umjetnom uzgoju izvanredne su za lov, jer lete nisko i vrlo brzo, pravolinijski, dobro prezimljuju u volijerama i zadovoljavaju se raznovrsnom hranom. Nedostatak je što se po hladnom vremenu nerado dižu. Najčešće se love pomoću pasa ptičara ili šunjkavaca. Najuspješniji je lov u vrijeme okupljanja pred selidbu u toplije krajeve, tj. u mjesecu kolovozu ili rujnu. Pas treba pokazivati i donositi odstrijeljene prepelice, jer vrlo često zbog gustog raslinja u kojem one žive lovački plijen ne može pronaći. Obično se prepelica nakon 50 m leta spusti na tlo, pa je pas mora ponovno dići, a lovac ponoviti hitac. Za lov na prepelice koriste se standardni kalibri. Upotrebljava se sačma broj 12 (2,5 mm u promjeru) i broj 14 (2 mm u promjeru).

Prema Zakonu o lovu prepelica spada u lovostajem zaštićenu sitnu divljač. Lovidba je od 01. srpnja do 15. rujna uz zabrane na nekim područjima.

Izvor: Gospodarski kalendar