Danas, unatoč postojanju i očuvanosti više od 6000 sorata vinove loze, u komercijalnom uzgoju nalazimo njih 300-tinjak, dok njih svega 15 zauzima gotovo 50% svih vinogradarskih površina u svijetu namijenjenih proizvodnji vina. Navedeno predstavlja određenu opasnost povezanu sa rizicima korištenja male genske varijabilnosti uslijed promjenama vezanih uz pojavu novih štetnika i bolesti kao i u kontekstu klimatskih promjena.
U ovom kontekstu, određene vinogradarske regije koje su zadržale veću varijabilnost sortimenta koji se koristi u uzgoju, imaju svakako prednost pred onima koje su se fokusirale na mali broj sorata. Isto tako veliku važnost u adaptaciji budućim promjenama klime ima očuvanost i dostupnost genskih resursa vinove loze tj. starih sorata koje unatoč tome što trenutno nisu zanimljive za uzgoj mogu postati značajne u uvjetima povećanja temperature, smanjene dostupnosti vode i sl.. Ujedno su očuvani genski resursi tj. njihova varijabilnost neophodna za oplemenjivačke programe tj. stvaranje novih sorata koje će biti pogodne za uzgoj u budućnosti.
Klonska selekcija i unutarsortna varijabilnost
Jadan od najvažnijih oplemenjivačkih metoda koja se koristi kod vinove loze jest postupak klonske selekcije. Navedenim postupkom se iz populacije pojedine sorte izdvajaju klonovi koji se po nekom gospodarski važnom svojstvu razlikuju od ostatka sorte. Osnova za provođenje klonske selekcije tj. izdvajanje divergentnih klonova kod pojedine sorte bazira se na postojanju unutarsortne varijabilnosti pojedine sorte. Klonskom selekcijom nastojimo detektirati i izdvojiti trsove kod kojih je došlo do mutacije(a) koje su uzrokovale pozitivnu promjenu nekog gospodarski važnog svojstva.
Danas su, u kontekstu klimatskih promjena, ciljevi klonske selekcije izdvojiti klonove kasnijeg dozrijevanja, nižeg sadržaja šećera i više ukupne kiselosti u grožđu u punoj zrelosti uz visok sadržaj sekundarnih metabolita (aromatskih i polifenolnih spojeva). Različiti klonovi tzv. internacionalnih sorata (francuskih, talijanski i sl.) dostupni su i u Hrvatskoj. Klonska selekcija hrvatskih autohtonih sorata pokrenuta je prije dvadesetak godina, a danas postupno postaju dostupni klonovi koji su izdvojeni i registrirani. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu provodi individualnu klonsku selekciju najvažnijih autohtonih sorata vinove loze kao i sorte Graševine od 2003. godine. Do sada je postupak selekcije završen kod 11 sorata, a izdvojena su i registrirana ukupno 34 klona.
Izbor klonova
Dostupnost različitih klonova postojećih sorata omogućuje srednjoročnu prilagodbu vinogradarske i vinarske proizvodnje na nekom području prije promjene same sorte. Korištenjem različitih klonova ne utječe se značajno na tipičnost vina pojedinog područja i sorte. Kroz različite oplemenjivačke programe do sad su izdvojeni klonovi vinove loze koji se u određenoj mjeri razlikuju u fenologiji pa tako npr. kod klonova Plavca malog utvrđeno je kako se pojedini klonovi razlikuju u vremenu nastupa fenofaze šare i do 10 dana, a slične su razlike dostupne i kod klonova drugih sorata.
Navedene razlike mogu se iskoristiti kod izbora klonova s ciljem prilagodbe na klimatske promjene i to na dva načina.
Kod regija u kojima se pojedine sorte trenutno uzgajaju može se izborom klonova s odgođenim nastupanjem fenofaze šare utjecati na pomicanje fenofaze dozrijevanja kasnije kad je manje izražena pojava ekstremno visokih temperatura. Smatra se kako se primjenom klonova može utjecati na odgađanje dozrijevanja, kao i pune zrelosti od 8 do 10 dana.
S druge strane, sorte vrlo kasne epohe dozrijevanja mogu se početi uzgajati na područjima kod kojih dolazi do zatopljenja, a još uvijek su granična za takve sorte, korištenjem klonova ranijeg dozrijevanja ili općenito klonove koji su karakteristični po boljem nakupljanju šećera.
Uz navedeno, potrebno je pokrenuti nove programe klonske selekcije s ciljem izdvajanja klonova pojedinih sorata sa što kasnijim dozrijevanjem, čime se može očekivati daljnji pomak razdoblja dozrijevanja ili pune zrelosti kod postojećih sorata.
Izbor podloge
Uzgoj vinove loze nije moguć bez korištenja podloga koje su otporne na filokseru. Iznimka su područja gdje filoksera nije prisutna ili je njen razvoj ograničen zbog specifičnog mehaničkog sastava tla (visok udio pijeska) što čini vrlo mali dio ukupnih vinogradarskih područja u Hrvatskoj. Kao podloge se koriste američke vrste iz roda Vitis koje su otporne tj. tolerantne na filokseru ili njihovi križanci. Osim zbog otpornosti na filokseru, podloge u modernom vinogradarstvu služe i kao alat kojim možemo značajno utjecati na različite proizvodne karakteristike pojedine sorte.
Neke od najvažnijih svojstava podloga za vinovu lozu vezana su uz otpornost na sušu, dužinu vegetacije i bujnost, te postoje značajne razlike između postojećih podloga u navedenim svojstvima. Podloga i sorta koja se na njoj uzgaja u svojevrsnom su simbiotskom odnosu pri čemu se odvija izuzetno kompleksna interakcija između njih. Poznato je kako podloge koje imaju dugi vegetativni ciklus mogu utjecati na kašnjenje tj. odgodu dozrijevanja sorte koja se na njima uzgaja, ali i uzrokovati ranije kretanje vegetacije. Kod otpornosti na sušu, podloge, s obzirom na činjenicu da daju cjelokupni podzemni dio trsa, imaju još značajniju ulogu. Ovisno o dubini tla, udjelu skeleta, sadržaju fiziološki aktivnog ili ukupnog vapna u tlu potrebno je prilagoditi izbor podloge.
Prilagodba sortimenta vinove loze klimatskim promjenama
Sorte su jedan od osnovnih elemenata prepoznatljivosti i uspješnosti vinogradarsko vinarske proizvodnje pojedine vinogradarske regije. Promjena sortimenta u kontekstu ove proizvodnje je izuzetno težak proces povezan sa gubitkom tipičnosti vina nekog područja i gubitak njegove prepoznatljivosti, a što za posljedicu može imati i gubitak tržišta.
Promjena sortimenta može se smatrati jednom od dugoročnih mjera prilagodbe klimatskim promjenama tj. mjera koja će se ozbiljno razmatrati tek nakon što se iscrpe mogućnosti prilagodbe tehnologije uzgoja, klonske selekcije i podloga vinove loze.
Unatoč tome što promjenu sortimenta možemo smatrati dugoročnom mjerom prilagodbe, određene manje promjene u udjelu sorata koje se uzgajaju na nekom području, kao i postupnim uvođenjem novih sorata u proizvodnju pojedine vinogradarske regije, cijeli se postupak može uvelike olakšati. Sukladno tome kad govorimo o promjeni sortimenta možemo govoriti o dvije razine prilagodbe:
1. Prilagodba udjela pojedinih sorata unutar postojećeg sortimenta preporučenog za vinogradarske regije
U ovom slučaju na raspolaganju imamo sorte koje su preporučene na razini regije. Naime, u Hrvatskoj je temeljem važećih zakonskih propisa za vina sa zaštićenom oznakom izvornosti moguće koristiti samo sorte koje se nalaze na nacionalnoj listi preporučenih sorata na razini regije. Ranije su sorte bile preporučene na razini vinogorja, gdje je prostor za prilagodbu bio nešto manji.
Trenutno u četiri vinogradarske regije imamo od najmanje 45 sorata koliko je preporučeno za regiju Slavonija i hrvatsko Podunavlje, 71 sorta u regiji Središnja i bregovita Hrvatska, 73 u regiji Hrvatska Istra i Kvarner do čak 110 sorata koje su preporučene u regiji Dalmacija (NN 81/2022). Unatoč tome što se sorte tradicionalno vežu uz znatno niže vinogradarske cjeline npr. vinogorje, ipak broj dostupnih sorata za proizvodnju vina korištenjem preporučenih sorata unutar regije omogućuje znatan stupanj prilagodbe. U ovom kontekstu, prilagodba će prvenstveno značiti sve veću zastupljenosti sorata kasnije dobi dozrijevanja, povećanja udjela specifičnih sorata sa naglašenim sadržajem ukupne kiselosti kao i sorata sa naglašenim sadržajem aromatskih spojeva.
Drugi oblik prilagodbe može se odnositi na korištenje većeg broja sorata u kupažama tj. manji naglasak na monosortnim vinima. Tradicionalno se u Hrvatskoj vina proizvode kao monosortna i stavljaju na tržište s oznakom sorte. Korištenjem većeg broja sorata u sastavu vine pojedinih regija može se utjecati na ukupnu kvalitetu vina, međutim mora se uzeti u obzir kako će navedena mjesta imati utjecaj na tipičnost vina nekog područja.
2. Prilagodba uvođenjem novih sorata koje trenutno nisu među preporučenima za uzgoj na nekom području
Uvođenje tradicionalnih sorata iz drugih regija
S obzirom na izuzetnu gensku varijabilnost vinove loze tj. postojanja velikog broja različitih sorata, kao jedna od dugoročnih mjera prilagodbe klimatskim promjenama može se smatrati introdukcija sorata vinove loze koje prisutne u regijama koje su klimatski usporedive s očekivanim stanjem klime na nekom području u nekom budućem razdoblju. Ova metoda prilagodbe uključuje provođenje introdukcijskih pokusa kojima je potrebno utvrditi svojstva sorata koje se planiraju introducirati te sličnost/razlike u odnosu na stil i kvalitetu vina koje je tipično za neko područje.
Ova mjera u Hrvatskoj može se primijeniti zahvaljujući velikom bogatstvu i očuvanosti autohtonih sorata prvenstveno na području primorske Hrvatske. Radi o sortama koje su uglavnom dobro prilagođene za uzgoj u toplijim i sušnijim uzgojnim područjima te se njihova postupna introdukcija u kontinentalne vinogradarske regije može smatrati dugoročnom mjerom prilagodbe vinogradarstva za ova područja.
Uvođenje novih otpornih sorata
U posljednje vrijeme intenzivirani su oplemenjivački programi kojima je cilj razvoj novih sorata koje osim izvrsnih vinogradarskih karakteristika posjeduju i otpornost na najvažnije bolesti vinove loze (prvenstveno plamenjaču i pepelnicu). Navedene sorte nazivaju se otporne sorte, a u svijetu su poznatije pod nazivom PIWI sorte (PIWI – njemački naziv za sorte otporne na gljivične bolesti PilzWiderstandsfähig). Prve generacije otpornih sorata bile su direktno rodni hibrid koji su razvijeni neposredno nakon pojave filoksere, plamenjače i pepelnice vinove loze, križanjem američkih vrsta loza sa sortama europske vinove loze. Zbog loših kvalitativnih karakteristika, navedene su sorte nakon pojave podloga i fungicida u velikoj mjeri napuštene, a njihov uzgoj zabranjivan.
Daljnjim oplemenjivačkim radom, korištenjem klasične hibridizacije (križanja) postupno su stvarane nove generacije otpornih sorata kod kojih je zadržana otpornost na gljivične bolesti uz postupno unapređenje kvalitete. Kod otpornih sorata najnovijih generacija uz visoku razinu i stabilnost otpornosti nalazimo i kvalitetu koja je na razini tradicionalnih sorata europske vinove loze, različite epohe dozrijevanja te pogodnost za dobivanje visoko kvalitetnih vina.
Sorte koje su trenutno dostupne, najčešće su pogodne za uzgoj u hladnijim vinogradarskim regijama, te područjima koje zbog klimatskih promjena tek postaju pogodna za vinogradarstvo. U navedenim područjima, zbog nepostojanja tradicije tj. povezanosti sa tradicionalnim sortimentom vinove loze, ujedno je i olakšano njihovo prihvaćanje.
Razvijene otporne sorte koje su pogodne za uzgoj u umjereno toplim regijama, zbog povezanosti tih regija s tradicionalnim sortama, teže se prihvaćaju. Uz tradicionalizam, postoji i određena bojazan od gubitka prepoznatljivosti, ali i loše reputacije prvih generacija otpornih sorata. Ujedno je na takvim područjima najčešće znatno niži pritisak gljivičnih bolesti, a time i smanjena potreba uvođenja ovih sorata. Realan problem kod ovih sorata predstavljaju najtoplije vinogradarske regije, gdje trenutno ne postoje sorte iz ove grupe dovoljno kasne epohe dozrijevanja.
Daljnji ciljevi oplemenjivačkih programa biti će razvoj sorata sličnih lokalnom (autohtonom) sortimentu pojedinih područja, kao i stvaranje sorata koje će biti prikladne za najtoplije vinogradarske regije kao jedna od mjera dugoročne prilagodbe vinogradarske proizvodnje kako klimatskim promjenama, tako i povećanje njene održivosti zbog smanjene upotrebe pesticida.
Pročitajte ostale dijelove priloga:
Vodič za prilagodbu vinogradarske proizvodnje klimatskim promjenama
Prilagodba tehnologija proizvodnje grožđa klimatskim promjenama
