Riječ “nasturtium” potječe od latinskog nasus tortus, što znači “zavrnuti nos”, a odnosi se na uvijanja nosa zbog oštrog, paprenog mirisa biljke koji izaziva kihanje ili osjećaj prženja. Latinski naziv potočarke je Nasturtium officinale R. Br.
U narodu se naziva vodena kraljica, dragušac, kostriš, bobovec, ljuti mokriš, resnik, itd. Naziva se i “biljka čistih voda” jer je indikator pitke vode te se rijetko može naći u stajaćicama.
Terapeutski učinci potočarke
Raste samoniklo u potocima, jarcima, izvorima, plitkim rijekama, odnosno svugdje gdje ima čiste, tekuće vode. Trajna je, brzorastuća, vodena ili poluvodena zeljasta biljka iz porodice kupusnjača (Brassicaceae). Stabljike su šuplje, puzave ili plutajuće, nepravilne i duge 10-60 cm. Listovi su tamnozeleni i perasti. Cvjetovi su sitni, bijeli, s četiri latice, skupljeni u grozdaste cvatove na vrhu stabljike. Plod je komuška s mnogo sitnih sjemenki. Biljka je udomaćena u gotovo cijelom svijetu te je jedno od najstarijih vrsta povrća koje je čovjek koristio.
Utvrđeno je da potočarka ima antidijabetička, antioksidativna, antikancerogena, antibakterijska, protuupalna, kardioprotektivna antimikrobna, dermatološka, antialergijska, antipsorijatična, antigenotoksična, hipolipidemijska i mnoga druga svojstva. Ove terapeutske učinke uzrokuju glukozinolati prisutni u biljci, polifenoli (flavonoidi, fenolne kiseline, proantocijanidini), terpeni (uključujući karotenoide), vitamini (B1, B2, B3, B6, E, C), minerali i bioelementi. Sadrži mnogo luteina i velike količine joda te se ne preporučuje ljudima koji pate od hipertireoze. Zbog svog nutritivnog sastava je od velike koristi u prehrambenoj i kozmetičkoj industriji.
U današnje vrijeme često se koristi samo kao dekoracija jelu, no zbog zdravstvenih prednosti potrebno ju je ponovno uvesti u kuhinje kao što se od davnina i koristila. Jestivi su mladi izdanci i listovi, blago su paprenog okusa. Beru se od jeseni do proljeća 10 do 15 cm dugi izdanci te se ne beru u vrijeme cvatnje jer postaju tvrdi i preoštrog okusa. Sirovi listovi imaju najveću nutritivnu vrijednost. Mogu se koristiti za salate, ali i kao dodatak drugim jelima, kao krem juha ili se može pripremiti kao špinat. Za salatu se kombinira s ostalim sastojcima (druge vrste salata, luk, sir i sl.).
Nedozreli plodovi mogu se kiseliti kao kapari, a sjemenke se mogu koristiti kao zamjena za gorušicu za pripremanje senfa. Kako bismo dobili sok, svježu biljku potrebno je izgnječiti ili izmiksati u sokovniku te preliti vodom u omjeru 1:5. Konzumira se 2-3 puta po 1 žlica dnevno. Ovako pripremljena snažno čisti organizam te ju je važno pažljivo koristiti, a trudnicama se na preporučuje. Za pripremu čaja koriste se svježi listovi potočarke koji se nasjeckaju (1 jušna žlica) i preliju s 2,5 dcl kipuće vode i ostave 20-ak minuta te procijede.
Vrlo lako se uzgaja
U tradicionalnoj medicini se potočarka koristi kao poznati lijek za hiperglikemiju, hipertenziju, astmu i kašalj. Službeno je navedena za upotrebu u fitoterapiji u Njemačkoj gdje se koriste svježi ili osušeni nadzemni dijelovi biljke za liječenje rinitisa. Također ima važno mjesto u monografijama Njemačke komisije D za homeopatske lijekove, za liječenje iritacija mokraćnog sustava. Koristi se protiv starenja, protiv akni te za posvjetljivanje kože. Također se može koristiti za sprječavanje gubitka kose, u maskama za lice, ljepljivim flasterima za kožu, tretmanima lica, tretmanima kože te kao oblog za rane.
Bez obzira na njeno izvorno vodeno okruženje, vrlo lako se uzgaja u vrtu, pa čak i u teglama na balkonu. Razmnožava se izravnom sjetvom sjemena od jeseni do proljeća ili presadnicama, ali pri presađivanju treba pripaziti jer je korijenje jako krhko. Uzgaja se kao jednogodišnja kultura kroz 10 do 12 mjeseci. Sjeme proklije za tjedan dana. Može se uzgojiti na sjenovitoj ili polusjenovitoj gredici uz bogato zalijevanje. Može se uzgajati u teglama napunjenim supstratom i stavljenim u veću posudu do pola ispunjenu vodom koja se treba redovito mijenjati.
Pišu: doc. dr. sc. Monika Vidak,
izv. prof. dr. sc Klaudija Carović-Stanko
