Na 9. konferenciji „Hrvatsko povrće“, koja je nedavno održana u Varaždinu, jedno od predavanja bilo je na temu čuvanja, zaštite i korištenja autohtonih i domaćih sorata poljoprivrednog bilja. Predavanje je održala doc. dr. sc. Ivana Dugalić iz Hrvatske poljoprivredne agencije za hranu i poljoprivredu, a u raspravi je sudjelovao i doc. dr. sc. Josip Haramija, predsjednik Hrvatskog agronomskog društva.
Čuvana sorta (engl. conservation variety) je posebna kategorija biljnih sorti koja se koristi u poljoprivredi i očuvanju bioraznolikosti. Čuvana sorta je stara, tradicionalna, domaća ili lokalno prilagođena sorta koja je nastala prirodnom ili tradicionalnom selekcijom, a ne modernim oplemenjivanjem te je genetski važna jer doprinosi očuvanju bioraznolikosti. Takva sorta je prilagođena određenom zemljopisnom području, često specifičnim klimatskim ili pedološkim uvjetima, obično je manje ujednačena i manje stabilna od modernih komercijalnih sorti, što je i razlog posebnog statusa.
Općenita pravila za čuvane sorte
EU je uvela kategoriju conservation varieties odnosno čuvane sorte kako bi omogućila legalnu proizvodnju i prodaju sjemena starih, autohtonih i domaćih sorti, potaknula njihovo očuvanje u poljoprivrednoj praksi, spriječila gubitak genetske raznolikosti zbog dominacije komercijalnih sorti. Općenita pravila za čuvane sorte je da moraju biti prilagođene određenoj regiji podrijetla, smiju se stavljati na tržište, ali u ograničenim količinama i njihova registracija je pojednostavljena u odnosu na moderne sorte nastale kontinuiranim oplemenjivačkim radom.
Direktiva 2008/62/EZ je donesena 20. lipnja 2008. godine i upravo njena svrha je da omogući izuzetke (derogacije) za prihvaćanje poljoprivrednih lokalnih (autohtonih i tradicionalnih) sorata i populacija koje su prilagođene lokalnim/regionalnim uvjetima i kojima prijeti genetska erozija te omogućiti stavljanje na tržište sjemena i sjemenskog krumpira tih sorata. Cilj je očuvanje biljnog genetskog bogatstva — da se čuvaju sorte koje su kulturno i lokalno važne, čak i ako ne zadovoljavaju stroge standarde modernog sjemenarskog zakonodavstva. Direktiva uvodi nekoliko važnih definicija. „In situ očuvanje“ — očuvanje genetskog materijala u njegovom prirodnom/nativnom okruženju, tj. za kultivirane biljke: na obiteljskom gospodarstvu / lokalnoj upotrebi, gdje su razvile svoje karakteristike. „Genetska erozija“ — gubitak genetske raznolikosti unutar i između populacija ili sorata jedne vrste s vremenom (zbog ljudskog utjecaja ili promjena u životnoj okolini).
„Landrace“ (lokalna/popularna sorta) — populacije ili klonovi jedne biljne vrste prirodno prilagođeni uvjetima svoje regije. Direktiva omogućava da takve lokalne sorte budu označene kao „conservation varieties“ odnosno čuvane sorte i da budu prihvaćene u nacionalne sortne liste. Za takve sorte je dozvoljeno ublažiti standarde vezane za „različitost, ujednačenost i postojanost“ (distinctness, uniformity, stability — DUS), u odnosu sa standardnim kriterijima za moderne sorte. Također — postupak prihvaćanja može biti jednostavnije, ne mora biti službeno ispitivanje ako su dostupne informacije o opisu sorte, rezultati ispitivanja, praktična iskustva uzgoja, reprodukcije i upotrebe, te podaci od nadležnih tijela za genetske resurse. Nacionalne ovlaštene institucije moraju — prilikom prihvaćanja — odrediti regiju ili regije porijekla (tj. područje gdje je sorta povijesno uzgajana i prirodno prilagođena) i osigurati da se sorta održava u toj regiji.
Tržišno plasiranje čuvanih sorti
Direktiva sadrži i kvantitativna ograničenja: količina sjemena takvih sorata koja se može plasirati na tržište u jednoj sezoni je ograničena (npr. najviše 0,5 % od sjemena iste vrste upotrebljenog u državi, ili dovoljna količina za sjetvu 100 ha — zavisno šta je veće; za neke vrste limit je i 0,3 %). Ukupno tržišno plasiranje sjemena ovih „conservation varieties“ odnosno čuvanih sorti u državi članici ne smije prelaziti 10 % ukupne količine sjemena te vrste koja se upotrebljava godišnje.
Značaj ove Direktive je upravo u tome da je ona pravni instrument EU kojim se prepoznaje da “globalno-komercijalne” sorte — selektirane i standardizirane radi visoke produktivnosti — ne mogu biti jedini izbor, jer bi to dovelo do gubitka genetske raznolikosti i izumiranja lokalnih sorata. Direktiva upravo omogućava da se autohtone i tradicionalne sorte zaštite i održe, a time se štite genetski resursi poljoprivrede — što je ključno za otpornost na bolesti, klimatske promjene, održivost i očuvanje biološke raznovrsnosti.
Također Direktiva omogućava da poljoprivrednici, mikrourbani proizvođači, mala obiteljska gospodarstva ili zajednice koje uzgajaju tradicionalne sorte imaju zakonsku mogućnost proizvoditi i plasirati sjeme/sadni materijal tih sorata, bez da moraju ispuniti zahtjeve koji su prilagođeni komercijalnim velikim proizvođačima.
32 čuvane sorte
Zaključno, na Sortnoj listi Republike Hrvatske (izdanje od 03. studenog 2025.) trenutno se nalazi 32 čuvane sorte: dva kukuruza FAO grupe 400 (Davorski biliš i Graničarski osmak), jedna crvena zob (Brinjska zob), jedan krumpir (Brinjak), šest češnjaka (Brgudski ozimi/Benkovački, Cerićki ozimi, Istarski crveni, Podravski ozimi, Slavonski ozimi i Šokac), jedan grah (Slavonski zeleni), četiri bijela kupusa (Brgujski, Čepinski, Ogulinski i Varaždinski kupus), jedna lubenica (Vukovarska lubenica), četiri luka (Dubravski crveni, Istarski ljubičasti, Istarski žuti, Slavonski ljubičasti i Turopoljski), četiri paprike ili chilli (Feferoni crveni ljuti, Feferoni zeleni blagi, Feferoni žuti ljuti i Virovitičanka), jedan peršin listaš (Domaći lišćar), jedna postrna repa (Varaždinska repa), dvije rajčice (Brački jabučar i Šibenski šljivar), jedna salata (Zagrebačka kristal ljetna), jedan hren (Ludbreški hren) i jedan pastrnjak (Podravkin bijeli).
Slika 1.-8. foto: Z.Matotan
Izvor: Hrvatsko agronomsko društvo
