Koje zemljišne bolesti ukazuju na reakciju tla

Tlo je naš najveći i najznačajniji prirodni potencijal. Sastoji se iz krute, tekuće i plinovite faze, te živih organizama. U prirodi se tlo neprestano mijenja održavajući povoljnu strukturu uz oslobađanje hranjivih elemenata koji su neophodni za život u (na) tlu. Pretjeranim, neodgovornim i nestručnim gospodarenjem smanjuje se produktivnost i nastupa destrukcija zemljišta.

Višegodišnja intenzivna primjena mineralnih dušičnih gnojiva mijenja pH-reakciju ili prirodu kiselosti i bazičnosti tla. Većina kulturnih biljaka i zemljišnih mikroorganizama se najbolje razvijaju pri slabo kiseloj ili neutralnoj reakciji, pa se često upozorava na osnovne smjernice korekcije kiselih i alkalnih površina. Česti su upiti poljoprivrednika o načinu suzbijanja kupusne kile (Plasmodiophora brassicae) i obične krastavosti krumpira (Streptomyces scabies). Biljni patolozi ove dvije bolesti smatraju biološkim indikatorima pH-vrijednosti zemljišta, jer se kupusna kila uvijek razvija na kiselom (pH<5,5), a obična krastavost na neutralnom ili alkalnom zemljištu (pH>6,5).

Kupusna kila

Na osnovu starih slika može se zaključiti da je kupusna kila bila poznata još u XIII st., odnosno prije 700 godina. Ali, to nije opće raširena bolest poput plamenjače ili crne pjegavosti, nego se pojavljuje samo u nekim područjima. U našoj je zemlji zabilježena u okolici Ogulina, Gospića, Pule, Zagreba, Koprivnice, Varaždina i Čakovca. Bolest se lako prepoznaje u polju ili vrtu po svojstvenim znakovima na korijenu (vidi Sliku 2). Na podzemnom dijelu biljke nastaju zadebljanja koja su posljedica umnažanja i povećanja volumena stanica korijena. Može biti zahvaćena čitava dužina korijena, formirajući kvrgavu masu iz koje izlaze malobrojni postrani korjenčići. Kasnije ta zadebljanja posmeđe i raspucaju. Deformirano korijenje ne usvaja vodu s mineralnim ili hranjivim tvarima, te je jače napadnuto sekundarnim uzročnicima truleži ili gnjiloće.

Kod kupusnjača koje uzgajamo radi mesnatog korijena (rotkva, podzemna koraba, postrna ili bijela repa) zaraza nastaje na pravom korijenu, dok dio zadebljalog hipokotila pokazuje izvjesnu otpornost. Nadzemni dio biljke smanjuje masu, ovisno od oštećenja korijena. Štete su najveće ako se zarazi rasad. Tada vanjski listovi mladih biljaka venu. Zaražene odrasle biljke rijetko propadaju, često zaostaju rastom, a starije lišće žuti i odumire (vidi Sliku 1). Vanjsko lišće glavatog kupusa otpada, pa su glavice manje i nedovoljno čvrste. Ako je iz bilo kojeg razloga napadnut samo manji dio korijena ili je infekcija ostvarena kasnije u vegetaciji, tada se simptomi bolesti jedva vide na nadzemnom dijelu biljke. Gljivica Plasmodiophora brassicae se u zemljištu održava na napadnutim biljnim ostacima duži niz godina (više od 7 godina).

Napada gotovo sve kultivirane kupusnjače (Brassica spp.), jer otporne ili rezistentne sorte (hibridi) nisu poznati. Raspadanjem oboljelog korijena oslobađaju se tzv. trajne spore koje mogu preživjeti vrlo nepovoljne uvjete. U proljeće, pri temperaturama 18-23°C, trajni organi uzročnika bolesti prokliju i formiraju se spore s bičevima (tzv. zoospore). One su pokretne i aktivno mogu “prevaliti” udaljenosti 2,5-5 cm u tlu. Njihovo kretanje može biti ograničeno sadržajem vlage u zemljištu (za zarazu osjetljivih biljaka tlo mora biti zasićeno vodom >45 % od cjelokupnog kapaciteta za vodu) i konkurentnim mikroorganizmima zemljišta.

Ako se ne poštuje plodored, u kiselom tlu izlučine korijena kupusnjača naročito potiču klijanje infektivnih zoospora bolesti.

Kad dospiju u kontakt s korijenovim dlačicama odbacuju bičeve i prodiru u epidermalne stanice. Gljivica se u biljnom organizmu počinje intenzivno umnažati, što uzrokuje povećanje volumena inficiranih stanica (na taj način nastaju “tumori” ili zadebljanja). Parazit se može širiti unutar iste biljke, a naposljetku formira tzv. “trajne spore” koje u supstratu ostaju infektivne duže razdoblje. Mjerama osnovne i(li) dopunske obrade zemljišta i navodnjavanjem, proizvođači nesvjesno rašire patogenog organizma u polju. Iz biologije uzročnika bolesti vidljivo je da kupusna kila, osim temperature i vlage, zahtjeva kisela tla (ili nižu pH-vrijednost). Prema rezultatima istraživanja na kiselim je parcelama (pH = 5,4) gotovo 85 % biljaka bilo zaraženo kupusnom kilom, dok je pri neutralnoj reakciji (pH = 7,05) samo 3,8 % biljaka pokazivalo simptome bolesti, a pri blago lužnatoj reakciji (pH = 7,71) zaraze nije bilo.

Tablica 2. Odnos pH vrijednosti i pojava zaraze kupusne kile na korijenu

Uz poštivanje plodoreda i hidromelioracijske zahvate na suviše vlažnim poljima, osnovna preventivna mjera zaštite protiv kupusne kile popravak pH vrijednosti zemljišta, odnosno kalcifikacija ili dodavanje vapnenog materijala. Prije kalcifikacije preporučujemo ispitati reakciju tla u ovlaštenom pedološkom laboratoriju, te zatražiti preporuku o izboru vrste i količine vapnenog materijala.

Kemijska sterilizacija zemljišta prije sadnje kupusnjača daje samo djelomičnu zaštitu protiv kupusne kile. U pokusima je dazomet (Basamid granulat) u količini 25 g/m² pokazao djelotvornost tek nešto veću od 50 %. Potapanje presadnica u otopinu fungicida (npr. kaptan) ne daje dovoljno visoku učinkovitost protiv uzročnika kupusne kile.

Opasno je i štetno u jednom zahvatu baciti preveliku količinu vapnenog materijala, jer se mogu pojaviti drugi patološki problemi, među kojima je vrlo česta obična krastavost gomolja krumpira (Streptomyces scabies).

Krastavost gomolja

Ovisno o osjetljivosti sorte i razdoblju kad su gomolji zaraženi u zemljištu, obična krastavost se može pojaviti u nekoliko osnovnih oblika. Najčešći je tip plitke krastavosti s nepravilnim, raspucanim, tamno-smeđim lezijama ili krastama (hrapava udubljenja) (vidi Sliku 3). Kraste su na gomolju nepravilno raspoređene, a izuzetno mogu prekriti cijelu površinu. Takvi gomolji se teže čuvaju i skladište, jer površinske kraste pogoduju gljivičnim i bakterijskim uzročnicima truleži ili gnjiloće gomolja. Obična krastavost je dominantna u sjeverozapadnom uzgojnom području, zbog određenih pedoloških i klimatskih razloga. Obična krastavost se posebno dobro razvija na laganim, prozračnim, zemljištima u kojima ima nerazgrađene organske tvari (koja potječe od biljnih ostataka iz ranijeg uzgoja, npr. kukuruzovina, ili od nezrelog stajskog gnoja razbacanog neposredno pred sadnju).

Na kiselim tlima je uzročnik obične krastavosti vrlo rijedak, naprotiv najbolje se razvija na zemljištu slabo kisele, neutralne  ili bazične (alkalne) reakcije (pH = 6,8-8). Stoga se obična krastavost uvijek javlja na površinama gdje je razbacana pretjerana količina vapnenog materijala radi popravka kiselosti zemljišta. Mjerenjem reakcije zemljišta (ili određivanjem pH-vrijednosti) pred sadnju krumpira može se vrlo lako prognozirati pojava obične krastavosti gomolja. Od meteoroloških uvjeta običnoj krastavosti najviše pogoduje suša i vrućina u vrijeme zametanja i porasta gomolja (tzv. “tuberizacija”). Uzročnik krastavosti je prisutan u području intenzivnog uzgoja krumpira gotovo na svim površinama, jer se može kao saprofit održati u zemljištu više godina bez krumpira. Ako se na gomoljima primijeti “dublja” krastavost s pojavom prašine u pukotinama, tada s razlogom treba sumnjati na tzv. prašnu krastavost(Spongospora subteranea). Prema stranim podacima sorte krumpira se jako razlikuju spram osjetljivosti/otpornosti na običnu krastavost (vidi Tablicu 3.).

Tablica 3. Osjetljivost nekih sorti krumpira na moguću zarazu uzročnikom obične krastavosti (Streptomyces scabies)

Na površinama gdje se pojavi krastavost u jačoj mjeri, ne preporučuje se česta sadnja krumpira. U sadnji koristiti deklarirani sjemenski materijal, bez znakova krastavosti. Navodnjavanjem usjeva se umanjuje pojava obične krastavosti. Iz opisanog se može zaključiti da direktnim zaštitnim mjerama u proizvodnji krumpira protiv uzročnika krastavosti ne možemo očekivati dobar uspjeh, a redovita kontrola plodnosti (pH vrijednost), plodored, zdrav sadni materijal, korištenje kvalitetnog-zrelog stajskog gnojiva i izbor tolerantnijih sorata predstavljaju osnove preventivne mjere da bi krastavosti bilo što manje.

Mjere folijarnog tretiranja nadzemnih organa kupusnjača i krumpira ne daju zaštitu od opisanih zemljišnih uzročnika bolesti!

Zemljišne biljne bolesti obično na nadzemnim biljnim organima pokazuju netipične simptome (npr. žućenje starijeg lišća kod povrtnih kupusnjača – slika 1) ili neželjenih promjena nema (npr. obična krastavost gomolja ne pokazuje negativne promjene na cimi krumpira). Tipična zadebljanja na korijenu presadnica Varaždinskog zelja (slika 2) i simptomi obične krastavosti na vrlo osjetljivoj sorti krumpira Adora (slika 3). Snimio M.Šubić