Zašto zapadnoslavonski vinogradari, barem na širem novogradiškom području, ne posvećuju više pozornosti proizvodnji stolnog grožđa? S obzirom na dobre klimatsko-zemljišne uvjete u brdskom dijelu sigurno bi to mogli.
Pripremajući knjigu „Novogradiško vinogradarstvo“, prof. Vesna Kolić Klikić, umirovljena savjetnica novogradiškog Gradskog muzeja, naišla je na mnogo zanimljivih podataka koji govore da se još potkraj 19.st. nekoliko tamošnjih vinogradara ozbiljno bavilo proizvodnjom stolnog grožđa, starih sorti: kadarke, branićevke i drugih. Prodavali su ih čak u Beču. Između dva svjetska rata obitelj Karla Dieneša pakirala je stolno grožđe u slamu u pletene košare od šiba. Potom ga je prodavala ga u Zagrebu. I neki poduzetnici iz Starog Petrovog Sela proizvodili su i prodavali veće količine stolnog grožđa, piše Klikić.
Obilazeći vinogradare novogradiškog kraja, zapazio sam da se sada većina njih posvetila uzgoju vinskih sorti grožđa. U svojim vinogradima imaju i manji broj trsova stolnih, uglavnom za vlastite potrebe. Izvrsni zemljišno-klimatski uvjeti, za uzgoj vinove loze postoje na južnim padinama Psunja. Domaćeg stolnog grožđa, na žalost, nema dovoljno. Stanovnici tog dijela zapadne Slavonije najčešće kupuju uvozno u trgovačkim robnim lancima.
Grozdovi se čuvali do svibnja iduće godine
Za ovu priču sjetio sam se pokojnog Đure Zeca iz Cernika, velikog zaljubljenika u vinogradarstvo i voćarstvo. On se među rijetkima bavio proizvodnjom stolnog grožđa. Unatoč tomu što je zakoračio u deveto desetljeće, vrijeme je najradije provodio u prirodi. Govorio mi je da život ne bi mogao zamisliti bez svog brda i vinograda, rascvjetalih jabuka, ptica s kojima razgovara, bez prirode u kojoj uživa i u kojoj je proveo najveći dio vremena. Đuro i njegova supruga Marija usred zime počastili su me sočnim grožđem. Na starinski način čuvali su ga u jednoj posebnoj prostoriji zajedno s plodovima desetak starih sorti jabuka.
-Nema tu nikakve tajne. Zdrave grozdove, posebice grožđa tvrdih boba (drenak, kozje sise i druge), treba po lijepom i suhom vremenu ubrati s grančicom loze i objesiti na prikladno mjesto u ostavi ili kakvoj drugoj prostoriji, rekao mi je tada djed Đuro koji je nekada u vinogradarskom rasadniku Novogradiščanina Karla Dieneša svladao vještinu cijepljenja i oplemenjivanja vinove loze. Kasnije je postao poznat po proizvodnji loznih sadnica čabskog bisera, plemenke, graševine, slankamenke, muškata, kardinala te starih sorti: branićevke, kadarke, volovine i drugih. Međutim, važno je istaknuti da su se on, supruga Marija i šestero djece ozbiljno bavili i proizvodnjom i prodajom stolnih sorti grožđa. Prodavali su grožđe u Zagrebu i drugim gradovima.
Sin naslijedio očevu tradiciju
Đurin sin Luka Zec naslijedio je očevu tradiciju vinogradarstva i voćarstva. Kaže da je njihova obitelj od šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa nadalje, imala baš nasad stolnih sorti vinove loze, u kojemu je prevladavao najraniji čabski biser.
– S majkom Marijom sam prodavao grožđe na tržnicama u Novoj Gradiški, Bosanskoj Gradiški, Požegi, Slavonskom Brodu, Zagrebu i u bolnici na Strmcu. Kasnije smo imali i druge stolne sorte: plemenku bijelu i crvenu, muškat hamburg, kardinal… Time smo se bavili petnaestak godina i kao obitelj sa šestero djece. Od prodaje stolnih sorti grožđa i sadnica voća i loza, ostvarivali smo značajan dodatni izvor prihoda. Teško se živjelo samo od tatine plaće, kaže Luka.
Tradiciju proizvodnje i prodaje stolnog grožđa u Cerniku nastavio je i Đurin unuk Zvonko Živković, inače agilni predsjednik vrlo aktivne cerničke Udruge vinogradara i voćara.
Živkovići prodaju sve što proizvedu
-Da, proizvodnja stolnih sorti grožđa je u tradiciji moje obitelji. Tako sam i ja krenuo stopama djeda Đure Zeca. U našem obiteljskom vinogradu od tradicionalnih sorti stolnog grožđa najviše su zastupljene crvena i bijela plemenka, čabski biser, kraljica vinograda i muškat hamburg. Za sada sve grožđe prodamo na kućnom pragu po solidnoj cijeni. Dnevno i po stotinjak kilograma. Zato, ako se ukaže prilika i za ozbiljniji plasman, možda ćemo ići na proširenje površina pod stolnim sortama, kaže Živković čija se obitelj bavi i proizvodnjom vinskih sorti.
Uzgajaju i razno voće: trešnje, višnje, marelice, breskve, kruške, šljive, jabuke i to razne sorte od najranijih do najkasnijih. Njih također prodaju na kućnom pragu, što se, kaže, pokazalo kao dobar i isplativ posao.
Kvalitetno stolno grožđe cerničkog vinogorja
Pokušao je o prodaji razgovarati i s nekim trgovcima, ali oni, ističe, nude dosta nepovoljne uvjete i niske otkupne cijene, pa je za sada sasvim zadovoljan onim što njegova obitelj postiže prodajom na kućnom pragu. Tvrdi da se u cerničkom vinogorju može proizvesti vrlo kvalitetno stolno grožđe što potvrđuju i njihovi kupci. Posljednjih godina dozrijevaju čak i neke kasnije sorte za koje u literaturi piše da u kontinentalnom dijelu Hrvatske ne uspijevaju. Vjerojatno je to djelomice i posljedica utjecaja globalnog zatopljenja. Ovi primjeri obitelji Zec i Živković iz Cernika govore da proizvodnja stolnih sorti grožđa ipak zaslužuje više pozornosti na novogradiškom području.
