Pod zajedničkim pojmom aromatično, začinsko i ljekovito bilje podrazumijevaju se sve biljne vrste čije djelatne (aktivne) tvari imaju primjenu u farmaciji, medicini, prehrambenoj i kozmetičkoj industriji ili u proizvodnji pesticida.
Djelatne tvari, ovisno o biljnoj vrsti, mogu biti zastupljene u samo jednom ili više biljnih dijelova. Najčešće su koncentrirane u jednom dijelu biljke. Ukoliko se djelatna (aktivna) tvar biljke nalazi u zelenom nadzemnom dijelu utoliko se taj dio biljke naziva herba; list je folium, cvijet flos, plod fructus, a sjeme semen. Podzemni biljni dijelovi koji sadrže ljekovite djelatne tvari su korijen (radix), podanak (rhizoma), gomolj (tuber) i lukovica (bulbus).
Dominiraju kamilica i lavanda- uzgoj začinskog bilja
Jedan od najčešćih postupaka dorade ili prerade začinskog bilja je sušenje. Još jedan od čestih postupaka prerade je priprema infuza na vodenoj bazi (vodeni pripravci). Tu su još i sirupi (na bazi šećera) ili tinktura (na bazi alkohola) te eterična ulja. Postoje i postupci prerade koji nisu tako često zastupljeni u praksi konzerviranja začinskog bilja, npr. ukiseljavanje (ukiseljene sjemenke dragoljuba). Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS) u 2018. godini je bilo najviše površina pod aromatičnim, začinskim i ljekovitim biljem (čak 9.233 ha na kojima je proizvedeno 6.323 tone).
Kako se ne vode odvojeni podaci za začinsko bilje, treba naglasiti kako u prikazanim površinama dominiraju kamilica i lavanda. Upravo ovaj podatak, kao i činjenica da najveći proizvođači aromatičnog, začinskog i ljekovitog bilja uglavnom proizvode kamilicu, govore dovoljno o tome koja je kultura najisplativija. Od ostalih kultura u Hrvatskoj se sije: smilje, menta, kadulja, matičnjak, maslačak, anis, crni i bijeli sljez; stolisnik, bosiljak, origano, lovor, pelin, neven, gavez i druge.
Graf: Kretanje površina pod aromatičnim, začinskim i ljekovitim biljem u Republici Hrvatskoj (ha)
Pogledamo li ponudu svježeg začinskog bilja na domaćim web stranicama i virtualnim tržnicama, dominiraju matičnjak, origano, timijan i ružmarin u teglicama. Cijene im se kreću oko 25-35 kn/teglici. Ponuda pakiranog rezanog svježeg začinskog bilja je uglavnom iz Italije. Cijene se kreću od 165 kn/kg (kadulja i ružmarin) do oko 250 kn/kg (bosiljak, menta i timijan).
U nastavku je napravljen detaljniji prikaz strukture troškova proizvodnje za kadulju i matičnjak.
Kadulja (Salvia officinalis)
Narodna imena za kadulju: žalfija, mirisava kadulja, prava kadulja, pitomi pelin, narugvana kadulja. Kadulja je jedna od najstarijih ljekovitih biljaka. Već sam naziv govori o njezinoj ljekovitosti – naime Salvia je riječ izvedena iz latinskog glagola salvare koji znači spasiti ili izliječiti, a officinalis također znači ljekovit.
Kadulja je višegodišnja biljka koja prirodno raste na kamenitim brdima u priobalnom području. Dobra je i medonosna biljka (dnevni prinos meda može biti do 6 kg, po košnici 70 kg, na površini od 1 ha 600 kg). Koristi se eterično ulje, a od suhih listova se radi vodeni pripravak ili tinktura (u 60 %-nom alkoholu). Može se razmnožavati sjemenom i vegetativno (reznicama).
Ako je sjetva obavljena u optimalnom roku, već u prvoj godini usjev se može kositi dva puta. Ako se posadi rasad, u prvoj se godini sadnje usjev kosi jedanput ili se uopće ne kosi. U prvoj godini kadulja se prvi puta kosi u srpnju, a zatim početkom listopada. Od ova dva otkosa dobiva se 6-8 tona svježe herbe po hektaru. Od nje se doradom dobije 1,7-2 tone suhog lista ili 10-12 kg eteričnog ulja. Višegodišnja kadulja prvi se put kosi već u svibnju, a drugi put krajem rujna. Prinos svježe herbe u oba otkosa može biti 14-16 t/ha.
Želi li se kadulja upotrijebiti samo za destilaciju eteričnog ulja, kosi se u punom cvatu početkom srpnja. Ako je prinos tog jednog otkosa 12 t/ha herbe, uz sadržaj eteričnog ulja 1,7 % u suhoj tvari, dobiva se 20 kg eteričnog ulja. U godini sadnje 77 % troškova proizvodnje se odnosi na materijalne troškove. U njima je dominantan trošak sadnog/sjetvenog materijala (97,6 %). Preostalih 23 % su troškovi rada ljudi i strojeva u kojima su trošak sjetve/sadnje i predsjetvena obrada tla najznačajniji u strukturi troškova rada (63,6 %). Uz pretpostavku da se nasad koristi 10 godina, od druge do desete godine je struktura troškova nešto drugačija. U strukturi ukupnog troška proizvodnje materijalni troškovi sad čine 24,5 % te je dominantan trošak mineralnih gnojiva. Glavninu troškova proizvodnje čine troškovi rada ljudi i strojeva (75,50 %).
Osim prve godine kada treba očekivati negativan financijski rezultat, preostalih 10 godina bi kadulja trebala po 1 ha ostvariti 6.650 kuna bruto dobiti. Doradom (sušenjem ili destilacijom eteričnog ulja) je moguće povećati dobit za više od 3 puta. Naravno, vrijednost proizvodnje će odrediti cijena koja ovisi o načinu i kanalu prodaje, kao i stupnju dorade koji se primjenjuje.
Matičnjak (Melissa officinalis L.)
Narodna imena za matičnjak: melisa, arbaroža, čelnjak, list medeni, ljubica pčelinja, maternjak, matočina, medenka, pčelinja trava. Matičnjak je višegodišnja biljka koja raste samoniklo u svim krajevima Republike Hrvatske, najčešće uz vlažna staništa i rubove listopadnih šuma. Koristi se u farmaciji i medicini, kao tinktura (postupkom ekstrakcije) i eterično ulje (list matičnjaka sadrži 0,1–0,3 % eteričnog ulja). Suhi listovi se koriste kao vodeni pripravak, a svježi kao začin.
Matičnjak stvara veliku nadzemnu masu, pa pri sadnji treba osigurati dovoljan razmak između biljaka (50 cm), a od mjera njege važno je provoditi ručno suzbijanje korova. Životni vijek grma matičnjaka može biti i do 20 godina, ali nije ga preporučljivo uzgajati dulje od 10 godina te na isto mjesto saditi tek nakon 5 godina. Dobre predkulture su strne žitarice, gnojene okopavine ili industrijsko bilje. Matičnjak se razmnožava dijeljenjem starijih busena i preko presadnica (na površini od 1 m2 može se proizvesti 200–300 kvalitetnih presadnica, a za površinu od 1 ha potrebno je 47.600–66.600 presadnica).
Njega obuhvaća okopavanje i međuredno kultiviranje (2-3 puta godišnje), prihranjivanje i eventualno navodnjavanje. Matičnjak se kosi najmanje dva puta godišnje i to po suhom vremenu, a rok košnje ovisi o namjeni proizvoda: za sušenje se kosi pred cvatnju (svibanj), a za destilaciju u fazi pune cvatnje. Biljke za proizvodnju sjemena kose se kada je više od polovice sjemena dozrjelo. Košnja se obavlja rano ujutro dok je rosa kako bi se izbjeglo osipanje sjemena, nakon toga slijedi vršidba i čišćenje sjemena od stabljika i dijelova cvijeta. S površine od 1 ha može se dobiti 400–500 kg sjemena.
U prvoj godini uzgoja prinos suhog lista je 600–800 kg/ha, a druge i sljedećih godina 2.000–3.000 kg/ha. Prinos nadzemnog dijela biljke u prvoj godini uzgoja je 1–2 t/ha, a sljedećih godina 4–6 t/ha. U strukturi troškova proizvodnje 34-35 % su materijalni troškovi (uglavnom mineralno gnojivo), a 65-66 % troškovi rada ljudi i strojeva.
Kod matičnjaka je dobit do 3.000 kn/ha, ali se doradom (sušenjem, destilacijom) može povećati na više od 20.000 kuna.
Kakva je situacija u Europi – uzgoj začinskog bilja?
Najpopularnije svježe začinsko bilje u Europi su bosiljak, vlasac, metvica i peršin. Pri tome je udio bosiljka u ukupnoj potrošnji oko 70 %. Ostalo začinsko bilje koje je često dostupno u svježem stanju uključuje korijandar, ružmarin, kopar, timijan, kadulju, origano, estragon, list celera i povremeno mažuran. Sjeverozapadna Europa je stabilno i rastuće tržište za svježe začinsko bilje s relativno stabilnim cijenama. Postoje manje razlike u preferencijama pojedinih vrsta (kopar je vrlo popularan u skandinavskim zemljama, vlasac i metvica u Njemačkoj, a Francuska je tradicionalno tržište za razne mješavine začinskog bilja).
Istočna Europa je nestabilnije tržište, manje zahtjevno u pogledu standarda pakiranja. Potrošači u ovoj regiji preferiraju začinsko bilje poput lovora, kopra, peršina i origana. Južna Europa koristi velike količine svježeg začinskog bilja koje je tipično za mediteransku kuhinju; poput origana, bosiljka, peršina i ružmarina; uglavnom se oslanjaju na domaću proizvodnju. Osim razlika po regijama, potražnja za začinskim biljem može varirati ovisno o sezoni i dobu godine; tako npr. potražnja za svježim bosiljkom raste kada je sezona rajčica. U vrijeme Božića pojačana je prodaja svježeg timijana i ružmarina.
Njemačka je vjerojatno najveće tržište svježeg začinskog bilja u Europi. Tamo su glavne vrste peršin, vlasac i kopar (ali popularni su i metvica i bosiljak). Nizozemska je druga po vrijednosti uvoza svježeg začinskog bilja. Na to sigurno djeluje i duga tradicija Nizozemske u trgovini i logistici te se pozicionirala kao dobavljač međunarodnih proizvoda. U Nizozemskoj je metvica vrlo popularna i često se koristi za pripremu čaja. Indoazijski utjecaj povećava konzumaciju korijandera i limunske trave.
Začinsko bilje je nezamjenjivo u francuskoj kulinarskoj tradiciji. Tako nije iznenađujuće da je Francuska jedan od najvećih europskih proizvođača lisnatog povrća i svježeg začinskog bilja. Francuska kuhinja poznata je po četiri začinske biljke: vlascu, estragonu, peršinu i krasuljici (lisnati začin sličan peršinu), a nekoliko gotovih mješavina začinskog bilja ima francusko podrijetlo:
Prema svemu napisanome očito je da začinsko bilje ima ljekovita svojstva. Osim što poboljšava okus i miris jela, može poboljšati i prihode te biti unosan posao. Ukoliko se proizvodi u zaštićenom prostoru utoliko ne ovisi o klimatskim (ne)prilikama. Može se vrlo učinkovito povezati s postojećom proizvodnjom povrća ili cvijeća.
