Često se (pre)naglašava veza domaće poljoprivredne proizvodnje i turizma. Pri tomu se ona najčešće promatra kao prilika posrednog izvoza hrvatskih poljoprivredno prehrambenih proizvoda. U tome se na dva suprotna pola nalazi poljoprivredna proizvodnja tj. proizvodnja povrća sa svojim mogućnostima i ograničenjima proizvodnje te turistička potražnja/potrošnja sa svojim zahtjevima. U dosadašnjem razdoblju domaća poljoprivredna proizvodnja nije bila u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti turističku potražnju. Međutim, postoji značajan potencijal povećanja njenog udjela u, do nedavno, brzo rastućoj turističkoj potražnji.
U 2019. g. Hrvatska je uvezla povrća, korijenja i gomolja za jelo u vrijednosti od oko 160 milijuna eura. Izvezla je oko 33 milijuna i ostvarila negativnu bilancu od 127 milijuna eura. Kriza uzrokovana pandemijom COVID 19 smanjila je broj noćenja turista u 2020. g. za nešto više od 60 %. Tako je utjecala i na vanjskotrgovinsku bilancu kod ove skupine proizvoda. U 2020. g. uvezeno je povrća, korijenja i gomolja za jelo u vrijednosti od oko 141 milijun eura. Izvezeno je za 54 milijuna eura te je ostvarena negativna bilanca od 87 milijuna eura. Iz svega je vidljivo da turizam ima dvojaki učinak na uvoz, ali i na plasman domaće proizvodnje koja se prilagodila novonastaloj situaciji. Tako je djelomično pronašla kupca izvan granica Hrvatske.
Proizvodnja povrća u Hrvatskoj
Republika Hrvatska ima značajne prirodne pogodnosti za proizvodnju povrća jer je moguća proizvodnja na otvorenom prostoru gotovo tijekom cijele godine. U ravničarskom području dobri su uvjeti za proizvodnju sezonskog te povrća za preradu. U mediteranskom području moguć je uzgoj zimskog povrća na otvorenom koje se bere do kasne jeseni, zimi i u rano proljeće. Također, proizvodnja u zaštićenim prostorima se može provoditi bez grijanja. U gorskom području Hrvatske moguć je uzgoj povrtnih vrsta kojima odgovaraju niže temperature.
Unatoč navedenim povoljnim agroekološkim uvjetima, postojeća proizvodnja povrća je nedostatna i najčešće cjenovno nekonkurentna uvoznom povrću. Izvoz domaćeg svježeg i prerađenog povrća je mali u odnosu na mogućnosti.
U pretpristupnom razdoblju Hrvatske površine pod povrćem su se smanjivale i to s oko 13.000 ha u 2006, na 7.654 ha u 2012. godini. Nakon toga, uz blage godišnje oscilacije, površine se povećavaju. Prema ovoj projekciji u 2025. godini se očekuje da bi bile blizu 11.000 ha.
Iako su uočljive godišnje oscilacije površina, dobro je povećanje površina pod plastenicima te posebno u staklenicima s primjenom najsuvremenije tehnike i tehnologije proizvodnje. Osim vrhunskih priroda proizvoda tržno potvrđene kakvoće, ova proizvodnja jamči i stalnost ponude kupcima tijekom cijele godine. Značajne mogućnosti povećanja proizvodnje su u blizini termalnih izvora te primjerice, terme Topusko značajna sredstva troše da bi snizili temperaturu vode za lječilište umjesto da se ona „hladi“ kroz staklenike gdje se proizvodi povrće. Ali, takvih prilika je mnoštvo u Hrvatskoj bogatoj termalnim vrelima.
Samonedostatnost Hrvatske
Kao što smo napomenuli, Hrvatska je neto uvoznik poljoprivrednih proizvoda tj. više uvozimo nego izvozimo, što je dobar pokazatelj stupanj samodostatnosti. Stupanj samodostatnosti kod povrća je, prosjek razdoblja 2013/2019. oko 61 %. Prema tome za podmirenje domaćih potreba nedostaje oko 39 % povrća.
2013 2014 2015 2016 2017 2018 2019 Prosjek (%) Lubenice i dinje 74 71 49 63 63 77 64 66 Cvjetača i brokula 57 48 39 48 30 38 32 42 Svježe mahunarke 45 44 46 88 51 53 63 56 Suhe mahunarke 33 36 33 59 55 49 55 46 Krumpir 72 70 69 71 69 67 68 69 Mrkva 29 32 39 54 43 37 40 39 Poriluk 72 44 41 68 32 41 27 46 Luk i češnjak 57 58 60 52 43 47 48 52 Kupus 89 75 86 99 86 90 88 88 Krastavci 74 68 54 67 78 71 46 65 Paprika 65 53 61 61 61 60 41 57 Salata 59 36 48 48 49 51 49 49 Rajčica ukupno 42 27 43 41 49 35 29 38 Ostalo povrće 78 64 71 72 72 61 64 69 Ukupno povrće 61 58 61 65 62 60 57 61
Izvor: Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske
Stupanj samodostatnosti, prosjek razdoblja 2013/2019., bio je kod lubenica i dinja 66 %, cvjetače i brokule 42 %, svježih mahunarki 56 %, suhih mahunarki 46 %, krumpira 69 %, mrkve 39 %, poriluka 46 %, luka i češnjaka 52 %, kupusa 88 %, krastavaca 65 %, paprike 57 %, salate 49 %, rajčice ukupno 38 % te ostalog povrća 69 %.
Nedostatna proizvodnja za potrebe hrvatskog tržišta posljedica je usitnjenih površina, neuređene proizvodne infrastrukture, manjka sustava za grijanje i navodnjavanje kao i sustava za zaštitu od tuče i od mraza te nedostatnih skladišnih prostora.
Cjenovna nekonkurentnost je posljedica i neorganiziranog tržišta svježeg povrća, niske tehničke opremljenosti proizvođača i neodgovarajuće tehnologije proizvodnje. Tomu pogoduje i relativno nizak stupanj educiranosti proizvođača. Značajan je i utjecaj visokih proizvodnih troškova (ljudskog rada, goriva, sjemena, gnojiva i sredstava za zaštitu bilja). Također i pojava učestalih suša i/ili poplava što sve utječe na prosječno niske i prirode sa značajnim godišnjim kolebanjima. Posljednjih godina svjedoci smo sve učestalijih i žešćih klimatskih promjena.
Kasni mraz te izrazito jako lokalno nevrijeme praćeno tučom potiče proizvođače na osiguranje usjeva i nasada. No, kada se štete na istom gospodarstvu zaredaju, tada osiguravajuća društva dižu cijene premija.
Hrvatska navodnjava svega 2% poljoprivrednih površina. Mala su ulaganja u sustave navodnjavanja od strane proizvođača, premalo sredstava iz fondova EU namijenjenih navodnjavanju. Također i premalo ili nikakvo ulaganje države u vodovodne mreže dovodi do toga da nema održive proizvodnje povrća. Sami proizvođači kao problem ističu nedostatak radne snage za rad u polju, preradi i pakirnici.
Neki proizvođači kao probleme sektora, izravno ili neizravno, ističu i visinu PDV-a na hranu, nazočnost nepoštene trgovačke prakse u lancu opskrbe hranom, nedovoljnu promociju proizvoda uvažavajući slijedivost od polja do stola, manjak logističko-distribucijskih centara itd.
Mnogi autori kao priliku Hrvatske ističu tradiciju u proizvodnji povrća, povoljne klimatske uvjete, razvijenu postojeću infrastrukturu prerađivačke industrije koja može prihvatiti sve domaće količine povrća, sklonost domaćih potrošača kupovini domaćeg povrća, raznolikost povrtnih kultura koje se uzgajaju, raspoloživost relativno očuvanih površina za ekološku proizvodnju povrća.
Nasuprot tome prisutni su i mnogi nedostaci kao što su prosječno mala veličina proizvođača, usitnjenost poljoprivrednih površina, mali broj proizvođačkih udruženja (zadruge, udruge, kooperacije), nedostatak proizvođačkih organizacija, relativno nizak stupanj primjene modernih tehnologija, ograničena i sezonska proizvodnja, manjak tržišne infrastrukture (skladišna i prodajna mreža).
Kao mogućnosti sektora ističe se mogući plasman proizvodnje kroz turističku potrošnju, proizvodnjom u zaštićenim prostorima čime se omogućuje stalnost ponude i kvalitete proizvoda. Proizvodnja povrća je radno intenzivna proizvodnja u odnosu na ratarske kulture što omogućava povećanje radnih mjesta, pristup velikom EU tržište, udruživanjem proizvođača smanjili bi se troškovi proizvodnje i olakšao plasman na tržište.
U narednom razdoblju očekuje se i daljnji pritisak na domaće tržište proizvodima iz uvoza. Također i nazočnost niže razine kvalitete proizvoda zbog nedostatnih ulaganja u tehnologiju, nepovjerenje u udruživanje s drugim proizvođačima te nužna prilagodba novim tržišnim uvjetima EU.
Turistička potražnja i domaća proizvodnja povrća
U posljednjem desetljeću Hrvatska bilježi veliki porast inozemnih dolazaka i noćenja. Od 2011. godine broj inozemnih turista na bazi stanovnik/godina se povećao sa 140 tisuća u 2011. na 573 tisuća u 2019. g. Kriza 2020. godine koja je pogodila turističku industriju dovela je do toga da smo imali oko 112 tisuća „dodatnih“ stanovnika. Osim smanjenja broja dolazaka turista smanjio i prosječan broj noćenja po turistu. Tijekom „normalne“ godine, turistički „pritisak“ je neravnomjerno raspoređen te se u pet mjeseci, od svibnja do rujna, ostvaruje oko 90 % ukupnih noćenja gostiju. To je bitno za planiranje proizvodnje povrća.
Turistička potražnja pred domaće proizvođače povrća postavlja dva glavna zahtjeva. Prvi zahtjev je stabilnost ponude potrebnom količinom i zadovoljavajućom kakvoćom potrebnih vrsta povrća tijekom cijele godine. Posebice je to u povećanom obujmu u mjesecima najveće potražnje. Drugi zahtjev je da domaća ponuda bude cjenovno konkurentna u odnosu na povrće iz uvoza. Postavlja se pitanje mogu li domaći proizvođači u skorije vrijeme odgovoriti na navedene zahtjeve?
Problem nekomunikacije
Veliki problem malog plasmana povrća u hotele i restorane tijekom turističke sezone je (ne)komunikacija između proizvođača i ugostitelja. Niti proizvođači imaju informacije hotelijera/ugostitelja o potrebama, tj. vrstama i količinama nekog povrća, niti hoteli znaju ponudu proizvođača. Prostora za plasman zasigurno ima, ali moraju se približiti jedni drugima. Tu se ponovno javlja problem udruživanja kao i nedostatak logističko-distribucijskih centara. Zbog toga je potrebno u što kraćem roku održati niz sastanaka predstavnika jedne i druge strane kao bi se povećala suradnja. Obostrani interes postoji što je i iskazano na dosadašnjim rijetkim zajedničkim sastancima na kojima se mogu riješiti ključna pitanja. Pitanja poput distribucije, rokova plaćanja, cijene kao i stalnosti isporuka određenih vrsta povrća zbog veće navedenih problema s kojima se susreću sami proizvođači.
naglašava veza domaće poljoprivredne proizvodnje i turizma pri čemu se ona najčešće promatra kao prilika posrednog izvoza.){kind=link}