Bijela hrđa krizantema: bolest koja u nekoliko dana može uništiti cijeli nasad

U višegodišnjim prosjecima tijekom i nakon zamračivanja krizantema obično pronalazimo prve simptome najopasnije gljivične bolesti: bijele hrđe (Puccinia horiana).

Tijekom zadnjih 20 godina, zbog usklađivanja hrvatskog zakonodavstva sa stečevinom EU i nakon prijema u punopravno članstvo, s tržišta je povučen velik broj djelatnih tvari iz skupine fungicida kojima su proizvođači ranije uspješno suzbijali bijelu hrđu. Na zajedničkom europskom tržištu su, u razdoblju od 2006. do 2024. godine, zabranjene sljedeće djelatne tvari: klortalonil, bitertanol, propineb, propikonazol, ciprokonazol, miklobutanil, mankozeb i metiram. Zato su sve češći upiti uzgajivača čime suzbijati bijelu hrđu, naročito nakon moguće pojave prvih simptoma na biljkama krizantema.

Već tijekom srpnja, pa sve do kraja listopada, u program zaštite krizantema preporučuje se naizmjenično uvrstiti djelatne tvari dopuštene za suzbijanje bolesti cvijeća u Republici Hrvatskoj (navedene u Tablici 1.), a koje su po spektru djelotvornosti dovoljno učinkovite na lisne pjegavosti (Alternaria, Septoria), hrđu (Puccinia), trulež (Didymella) i sivu plijesan (Botrytis).

Prema Američkom fitopatološkom društvu (APS), nadzemne organe krizantema napada četrdesetak različitih uzročnika bolesti, od kojih je desetak mikoza. Ekonomski najštetnija i najčešća gljivična bolest nadzemnih organa krizantema je upravo bijela hrđa (Puccinia horiana). Osim u Japanu i Kini, sve do 1960-ih godina bijela hrđa nije bila poznata pri uzgoju krizantema. Brodom je, zajedno sa zaraženim biljkama, 1960. godine prenesena u karantensko područje SAD-a gdje je obavljena uspješna eradikacija, a već 1963. je primijećena u Engleskoj, na krizantemama podrijetlom iz Japana. Do kraja 1970-ih bolest se proširila u većinu europskih zemalja s proizvodnjom najomiljenijeg rezanog cvijeća.

U Hrvatskoj se bijela hrđa prvi put pojavila 1975. godine u okolici Zagreba, nakon čega je uzgoj krizantema postao nezamisliv bez kemijske zaštite fungicidima. U relativno kratkom razdoblju, u vrlo vlažnim i toplim meteorološkim uvjetima, bijela hrđa može potpuno uništiti osjetljive sorte krizantema.

Prvi znakovi zaraze

Kasne ljetne kiše tijekom kolovoza i rujanske razlike u temperaturi zraka, između toplijih dana i svježih noći, pogoduju dugotrajnom vlaženju biljnih organa rosom. Zbog toga većina tržnih proizvođača krizantema provodi redovita tjedna tretiranja protiv bijele hrđe, no uspjeh nije uvijek zadovoljavajući.

Bijelom hrđom mogu biti zaraženi svi dijelovi krizanteme, ali je najosjetljivije mlado lišće. Na gornjoj strani oboljelih listova, između lisnih žila, prvo se pojavljuju male svjetlo-zelene ili žućkaste pjege promjera svega 1 – 5 mm. Tkivo pjega može biti pomalo udubljeno (konkavno), a boja se vremenom mijenja u smeđu, zbog nekroze odnosno odumiranja tkiva unutar pjega. Isprva ih može biti tek nekoliko, ali ubrzo se njihov broj povećava pa se međusobno spajaju. Na donjoj strani lista tada se razvijaju tipične bradavičaste, ružičasto-bijele izrasline veličine 0,5 – 3 mm, po kojima je bolest i dobila ime.

Jače napadnuto lišće se kvrči, vene i otpada, a na zaraženim biljkama cvatovi su sitniji. Napadnute biljke imaju smanjenu tržnu vrijednost, a ranija pojava bolesti na biljkama je znatno štetnija. Zabilježene su i potpune štete na krizantemama u stakleničkom uzgoju.

Mogućnosti zaštite i suzbijanja

Zaštita krizantema od bijele hrđe temelji se na korištenju zdravstveno ispravnog sadnog materijala (presadnice podrijetlom iz nezaraženih matičnih biljaka), uzgoju manje osjetljivih ili otpornijih sorti, te redovitoj kemijskoj zaštiti u kritičnom razdoblju rasta i razvoja krizantema. Međunarodna i unutarnja trgovina latentno zaraženim presadnicama i biljkama krizantema, rezanim cvijećem te kontaminiranom ambalažom osnovni je način širenja i izvor zaraze bijele hrđe. Ova bolest je i danas značajan karantenski patogen za SAD i Australiju, gdje se provode intenzivne preventivne mjere kako bi se spriječio unos bolesti u proizvodna područja krizantema.

Naši tržni proizvođači krizantema često kupuju presadnice podrijetlom iz zemalja gdje je bolest već dulje razdoblje udomaćena i endemično se razvija, primjerice iz Nizozemske i Italije. Moguće je presadnice već prije sadnje preventivno potapati u fungicidnu otopinu (ranije se za to koristio mankozeb) ili provoditi termoterapiju: potapanje u toplu vodu temperature 45 °C u trajanju od 8 sati, ili 35 °C u trajanju 48 sati. Tijekom vegetacije biljke se pažljivo pregledavaju na simptome bijele hrđe, a redovito se provodi program preventivnih i kurativnih tretiranja, koji obavezno započinje prije zamračivanja.

U svijetu i kod nas istražena je djelotvornost mnogobrojnih fungicida na bijelu hrđu krizantema, među kojima se ističu maneb, cineb, mankozeb, klortalonil, oksikarboksin, triadimefon, triadimenol, triforin, propikonazol, bitertanol, penkonazol, heksakonazol, miklobutanil i azoksistrobin. U Hrvatskoj su se protiv bijele hrđe često preporučivale površinske i sistemične djelatne tvari — sredinom 1990-ih najčešće mankozeb, cineb, triforin, bitertanol i ciprokonazol. Prskanja treba obavljati temeljito, a prve zaražene listove otrgnuti i spaliti.

Rezultati poljskog pokusa

U Međimurju je 2005. i 2006. godine proveden poljski mikropokus istraživanja učinkovitosti različitih skupina fungicida na bijelu hrđu krizantema, u suradnji s Gospodarskom školom Čakovec. Korišteni su pripravci iz različitih kemijskih skupina: površinski ditiokarbamati (Dithane), inhibitori biosinteze ergosterola — IBE (Baycor 300, Alto 320 SC, Anvil SC, Systhane 12E, Tilt EC, Folicur EW, Artea EC, Saprol-N), strobilurini (Quadris KS, Stroby DF, Cabrio Top DF, Zato WG, Sphere EC, Amistar Extra) te Daconil 720 SC.

Jača pojava znakova bolesti tih je godina u pokusu uočena tek krajem rujna. Značajno bolja učinkovitost te sezone dobivena je na dijelovima pokusa koji su prskani pripravcima Stroby DF, Cabrio Top DF, Amistar Extra, Systhane 12E EC, Alto 320 SC, Quadris SC, Artea EC, Anvil-5 SC i Zato WG — s djelotvornošću većom od 95 %. Većina ovih fungicida je, međutim, nakon 2007. godine povučena s hrvatskog tržišta. Popis preostalih pripravaka koje proizvođači krizantema danas mogu legalno koristiti donosi Tablica 1.

Proizvođače krizantema posebno se upozorava da je skupina fungicida strobilurina, iako u pokusima učinkovita na bijelu hrđu, vrlo rizična za pretjeranu, čestu ili nestručnu primjenu, zbog moguće brze pojave rezistentnih odnosno otpornih populacija biljnih bolesti — a naročito iz skupina hrđa i pepelnica. Zato uspješna strategija kemijskog suzbijanja bijele hrđe uvijek podrazumijeva izmjenu i kombiniranje različitih skupina kemijskih pripravaka (vidi Tablicu 1.), uz načelo da se jedna skupina fungicida ne bi smjela koristiti više od 2 – 3 puta tijekom proizvodne sezone.

Tablica 1. Spektar djelovanja većine fungicida dopuštenih u Hrvatskoj za primjenu u cvijeću, ukrasnom bilju i krizantemama, na najvažnije bolesti koje se najčešće javljaju u Međimurju

* Fludioksonil u pripravku Switch ima dodatak djelatne tvari ciprodinil, a piraklostrobin u pripravku Signum ima dodatak djelatne tvari boskalid.