Lovorvišnja (lat. Prunus laurocerasus) vrlo je česta grmolika biljna vrsta koja se najčešće koristi kao živica, ali se može koristiti i kao soliter. To je zimzeleni gusti grm koji može narasti do 10 m u širinu i do 6 m visinu, naravno ako ga se pusti da raste, a ne orezuje ga se.

Lovorvišnja je otporna na mraz, ali ne i na hladan suhi vjetar tijekom zimskih mjeseci. Tada se lišće osuši i poprimi smeđu boju. Tijekom proljeća takvo lišće otpadne te naraste novo. Od sredine do kraja proljeća ima duge klasove malenih, jednostrukih, bijelih cvjetova. Ako lovorvišnju redovito orezujete, mogućnost cvatnje znatno je smanjena. Cvjetovi imaju miris na višnju. Listovi su veliki, izduženi, sjajni, kožasti.

S obzirom na to da listovi oblikom podsjećaju na lovor i da cvjetovi mirišu na višnju, ova je biljka dobila ime lovorvišnja. Plodovi su trešnjastog oblika, najprije crvene, a potom crne boje.

Jako su popularni obilno cvatući kultivari ‘Otto Luyken’ i ‘Zabeliana’ koji narastu do oko 1 m u visinu i do 2 m u širinu te ‘Shipkaensis’ koji naraste do 2 m u visinu i 3 m u širinu.

Lovorvišnja je neotporna na napad lisnih i štitastih uši pa bi je u slučaju jačeg napada trebalo tretirati sistemičnim insekticidima.

Obilno zaliti nakon sadnje

Ako se lovorvišnju sadi za živicu, treba je saditi u dovoljno velike sadne jame, duboke najmanje 60 cm. S obzirom na to da se sadi svakih 60-70 cm razmaka u redu, najbolje bi bilo iskopati jarak širine barem 40 cm i dubok najmanje 60 cm. Prilikom sadnje potrebno je najprije jarak zatrpati polovicom iskopanog tla na koje treba dodati organsko i mineralno gnojivo. Ispravno bi bilo napraviti kemijsku analizu tla, ali za hobi sadnju možete gnojiti s jednom šakom NPK 15-15-15 i 5 kg zrelog stajskog gnoja po biljci. Smjesu tla i gnojiva treba dobro izmiješati i utabati hodajući po jarku. Na to se doda preostalo tlo u koje se sade sadnice.

Najbitnije je da korijen ne dođe u doticaj s gnojem. Prilikom sadnje treba tlo oko korijena jako zatisnuti, najbolje nogom, kako korijen ne bio ‘ostao na zraku’, tj. kako bi korijen došao u doticaj s tlom. Sadnicu kod sadnje ne bi trebalo posaditi ni dublje ni pliće nego što je bila prije posađena. Svaku sadnicu, bez obzira na vlažnost tla pri sadnji, potrebno je obilno zaliti vodom, barem 5 litara vode po sadnici. Vodu je potrebno polako dodavati kako bi je tlo moglo upiti.

Lovorvišnja se može razmnožavati sjemenom i reznicama. Sjeme je potrebno posijati u jesen i ostaviti na otvorenom tijekom zime kako bi tlo stalno bilo vlažno. Imajte na umu da nikad neće niknuti svo sjeme (zbog svojstva dormantnosti) u istoj godini. Reznice se uzimaju u kasno ljeto (krajem kolovoza, početkom rujna), u vrijeme kad prestanu intenzivne vrućine. Uzimaju se poluodrvenjele reznice koje su narasle u tekućoj vegetaciji. Reznice možete umočiti u smjesu hormona i zapiknuti u pjeskovito tlo koje bi stalno trebalo imati visoku vlažnost, no ne smije biti mokro, tj. zasićeno vodom. Reznice je potrebno zasjenjivati kako im sunce ne bi naštetilo. Tijekom sljedeće vegetacije bi se trebao razviti korijen, a reznica bi trebala biti spremna za sadnju na jesen.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakPreseljenjem Zelene tržnice ugrožena je egzistencija sto tisuća ljudi
Sljedeći članakNa koji razmak posaditi sadnice oraha?
Avatar
Dr. sc. Marko Petek diplomirao je na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine i doktorirao 2009. godine. Od 2003. do 2013. godine radi na Agronomskom fakultetu na Zavodu za ishranu bilja kao znanstveni novak. Dr. sc. Marko Petek diplomirao je na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine. Od 2003. do 2013. godine radi na Agronomskom fakultetu na Zavodu za ishranu bilja kao znanstveni novak. Suradnik je na projektu 'Optimalna gnojidba za povrće visoke nutritivne kvalitete' u sklopu kojega je obranio svoj doktorski rad 'Mineralni sastav cikle (Beta vulgaris var. conditiva Alef.) pri organskoj i mineralnoj gnojidbi' 2009. godine. Također, suradnik je na znanstvenom projektu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa 'Smjernice za kontroliranu ishranu vinove loze i proizvodnju vina', te VIP projektima Ministarstva poljoprivrede 'Ishrana vinove loze - preduvjet kvalitete grožđa i vina’ i 'Kontrolirana ishrana vinove loze, vinogradarski položaj i kvaliteta vina’. Sudjelovao je u pripremi i izvođnju nastave na dodiplomskom, preddiplomskom, diplomskom i poslijediplomskom studiju na 6 modula. Dobitnik je nekoliko CEEPUS i ERASMUS stipendija u skopu kojih je boravio u Makedoniji, Švedskoj, Poljskoj, Grčkoj i Litvi. Također, dobitnik je stipendije Hrvatske zaklade za znanost 2013. godine u trajanju od 6 mjeseci u Perthu (Australija) za projekt 'Mehanizmi remobilizacije cinka iz vegetativnih tkiva u zrno koristeći mapirajuće populacije di-haploidnog ječma'. Objavio je 36 znanstvenih radova, te veći broj sažetaka, sudjelovao je na 10 nacionalnih i 10 međunarodnih skupova. Član je Hrvatskog tloznanstvenog društva, International Society for Horticulture Science (ISHS) i International Society of Trace Element Biogeochemistry (ISTEB).