Cvjetne vrste pružaju neiscrpne mogućnosti za kreativno izražavanje i unošenje živosti u svaki kutak vrta. U ovom prilogu vodimo vas na putovanje kroz bogatstvo oblika i boja, spajajući dašak prošlosti sa suvremenim vrtlarskim rješenjima. Prvi dio posvećujemo bezvremenskim, starinskim vrstama koje su krasile vrtove naših baka i koje ponovno osvajaju domaće uzgajivače svojom otpornošću i prepoznatljivim mirisima. Za postizanje dugovječne strukture i vertikalne dinamike u prostoru, u drugom dijelu predstavljamo ukrasne male drvenaste i zeljaste cvjetne vrste koje plijene pažnju svojim atraktivnim habitusom i cvatnjom. Na koncu, otkrivamo vam kako te prekrasne cvjetnice uspješno uklopiti uz različite vrtne elemente, stvarajući atraktivne i skladne kombinacije koje će vizualno obogatiti svaki vrt.
Tradicionalne i starinske cvjetne vrste
Sjeća li se više itko šarenih cvjetnih gredica, punih boja, leptira i kukaca koji zuje naokolo? Bilo je tu svega od ranog proljeća do kasnog ljeta. Od kukurijeka, visibaba, šafrana, jaglaca i ljubica, preko zumbula, tulipana i narcisa do šeboja, turskih karanfila, ukrasnih tratinčica, tzv. „gumbeka“, vrtnih sljezova, mirisnih ruža, raskošnih „lepih dečki“, „masnih kata“, zaječeka ili zijevalica ili zečića, lijepih kata, ivančica, različaka, kadifica, nevena, cinija svih boja, visokih uresnica, gladiola ili sabljičica ili mačkovaca i niskih prkosa, puzavih dragoljuba, do kraljica jeseni, dalija i zvjezdana.
Samo popis ovih vrsta zvuči kao „Uh, pa to je puno posla!“. I doista, često se, kod vlasnika okućnica s urednim travnjakom i strogo orezanom živom ogradom, može čuti kako smatraju da bi im održavanje bujnog cvjetnjaka moglo oduzeti puno vremena. No, istina je u stvari obrnuta. Redovito održavanje travnjaka i orezivanje živice iziskuje puno rada, energije, vode, agrokemikalija. Rezultat je okućnica s izrazito malom biološkom raznolikošću.
Nasuprot tome, gore navedene cvjetne vrste, same se održavaju i zasijavaju na istom mjestu kao i prethodne godine. Jednom kad se razviju, potrebno ih je minimalno održavati. Uspješno rastu na cvjetnim gredicama koje, kad se redovito održavaju iz godine u godinu, zahtjevaju sve manje posla jer više gotovo i nema mjesta za korov, same se zasiju pa ih eventualno treba samo prorijediti. Uglavnom su prilagođene klimatskim uvjetima pa dosta dobro podnose i nedostatak vlage u tlu tijekom sušnih ljetnih razdoblja. Podržavaju biološku raznolikost i oko njih je uvijek sve puno života.
Gore navedene vrste, osim ruža, pripadaju skupinama jednogodišnjih, dvogodišnjih cvjetnih vrsta te geofitima, vrstama s podzemnom stabljikom.
Jednogodišnje cvjetnice – ljetnice
Jednogodišnje cvjetne vrste nakon cvatnje i dozrijevanja sjemena propadaju. Cijeli njihov razvoj odvija se tijekom jedne kalendarske godine te ih se zbog toga naziva ljetnicama ili anuelama.
Odlikuju se bogatstvom načina rasta (od niskih, jastučastih biljaka, do vrsta uspravnog rasta visine i iznad 3 m, puzavih jednogodišnjih cvjetnih vrsta do penjačica koje traže potporanj za rast); oblikom, veličinom, bojom i mirisom listova; širokom paletom boja cvjetova, različitih veličina, oblika, mirisa; ali također i vrstama zanimljivih plodova. Zbog njihove raznolikosti, različite su i mogućnosti primjene. Tako se jednogodišnje cvjetne vrste koriste za sadnju ukrasnih posuda, žardinjera, sandučića; za sadnju na gredice, obrube, kao pozadina, jednogodišnje živice, barijere, u mješovite nasade, na grobljima, javnim i privatnim površinama; koriste se i kao cvjetne vrste za rez, a neke su pogodne i za izradu suhih aranžamana.
Dvogodišnje cvjetne vrste se također koriste na iste načine, međutim obuhvaćaju znatno manji broj vrsta. Naime, one se siju tijekom ljeta kao presadnice, do početka jeseni razviju rozetu listova. U rujnu i listopadu sade se na stalno mjesto, gdje prezime, a cvatu narednog proljeća. Izuzetak je maćuhica koja cvate već u jesen iste godine. Njihova cvatnja slabi i prestaje dolaskom visokih temperatura krajem proljeća.
Geofiti
Geofitima (Geophyta) je zajedničko obilježje podzemna stabljika koja im omogućava preživljavanje nepovoljnog razdoblja, bez obzira radi li se o sušnom ili hladnom vremenu. U podzemnoj stabljici su uskladištene rezervne tvari, dok nadzemni dijelovi ovih biljaka svake godine ponovno izbijaju.
Geofiti se primijenjuju na gredicama na javnim i privatnim površinama. Sade se u posude i koriste kao lončanice, a također i kao vrste za izradu cvjetnih aranžmana. Razlikuju se prema visini i vremenu sadnje te otpornosti na niske temperature. Geofita otporna na hladnoću sade se u jesen, od listopada do studenog za cvatnju u proljeće.
Geofita neotporna na hladnoću su: kana (Canna indica), gladiola (Gladiolus gandavensis), dalija (Dahlia variabilis). Sade se u proljeće, tijekom travnja, rastu vrlo brzo i cvatu tijekom ljeta. Početkom jeseni vade se podzemne stabljike i skladište na tamnom, suhom i hladnom mjestu sigurnom od smrzavanja. Kane i gladiole pogodne su za oblikovanje cvatućih ograda te kao cvjetne vrste za rez. Dalije se odlikuju velikim asortimanom kultivara različitih s obzirom na visinu, boju i oblik cvatova. Pogodne su za sadnju na cvjetne gredice, kao obrub, kao cvjetna vrsta za rez, a kultivari nižeg rasta kao lončanice za sadnju ukrasnih posuda.
U tradicijskim vrtovima, ukrasne vrste miješale su se sa samoniklim vrstama koje su imale neko simboličko značenje ili su bile ljekovite ili jestive. Bilo je tu ratarskih vrsta poput suncokreta, amaranta ili kukuruza ako je sjemenka slučajno ispala iz vreće prilikom transporta na polje radi sjetve, a neka koka nije pronašla zrno. Cvjetne vrste znale su se saditi u povrtnjacima, uz rub, uz ljekovito i aromatično bilje, a neke, poput kadifica imale su ulogu i u odbijanju nematoda te su tako doprinosile zaštiti povrtnih kultura. U nekim krajevima, ispred kuća oblikovale su se cvjetne gredice, a ponegdje su bile u kombinaciji s osnovnim kuhinjskim začinima poput peršina i celera ili osjetljivijim presadnicama povrća.
Prvo su se krajem zime pojavljivali jaglaci, a po voćnjacima mirisave ljubice. To su skromne vrste koje u ostalom dijelu godine nisu dolazile do izražaja, bile su pokošene, ali svi su im se radovali zbog njihove najave duljih, toplijih i ljepših dana. Nakon njih bi na cvjetnjacima krenuli zumbuli i narcise. Mirisni valjkasti cvatovi zumbula, pojavljuju se u različitim bojama od bijele, nježno ružičaste, ljubičaste i blijedo modre. Nakon što ocvatu, dovoljno je odrezati ocvale cvatove, a listove ostaviti da se sami posuše. Zeleni listovi hrane lukovicu osiguravajući cvatnju i naredne godine.
Narcise ili sunovrati, označavaju početak proljeća. Radi se o više različitih vrsta unutar istog roda Narcissus, njihovi cvjetovi imaju blag, ugodan miris, a raznolikost cvjetova je očaravajuća. Osim na cvjetnim gredicama, jako lijepo izgledaju razasute u nizovima po voćnjaku. S obzirom da voćnjak nije boravišni prostor, ne treba ga početi prerano kositi. To će dati priliku listovima narcisa da nakon cvatnje osiguraju dovoljno hrane uskladištene u podzemnoj stabljici i, kao i kod zumbula, cvatnju u narednim sezonama. Tulipani dolaze u travnju. Često su se sadili ispred kuća, crveni i žuti, jednostavnih cvjetova. Danas postoje brojni kultivari različitog oblika latica, boja svih osim plave, pa čak i onih koji tijekom razvoja mijenjaju boje.
Za kraj zime i proljetne mjesece tipična je cvatnja dvogodišnjih cvjetnih vrsta. Bili su tu gumbeki, odnosno ukrasne tratinčice, krupnijih cvatnih glava, s više jezičastih cvjetova po obodu, koji se osim bijele, pojavljuju i u ružičastoj i ružičasto-crvenoj nijansi. U dvogodišnje vrste spada i maćuhica. Najčešće su, neopravdano, korištene na grobljima, ali ako ih se sjećate, bile su sitnije i nešto skromnije u odnosu na današnje. Razlog tomu je što se nekada uzgajala vrsta Viola tricolor, a danas je u primjeni križanac, hibridna vrsta Viola × wittrockiana nastala križanjem četriju vrsta unutar roda Viola. Jedna od roditeljskih vrsta je i ta naša stara maćuhica.
Uz tulipane se divno slažu potočnice sa svojim rahlim cvatovima sitnih modrih cvjetića. Lijepo je vidjeti gizdave tulipane kako se izdižu iz tih oblaka nježnih cvjetića. Potočnice se danas mogu naći i u bijeloj i ružičastoj boji pa su mogućnosti kombiniranja još i veće.
Ispred svake kuće ili uz ograde, u travnju bi se rasplamsali šeboji. Pojavljuju se u blijedo žutoj, preko limunski žute do tamno žute, pa narančaste, bordeux crvene, do gotovo smeđe boje. Spadaju u porodicu kupusnjača, što znači da njihovi cvjetovi, u dugim klasastim cvatovima, imaju 4 latice. Nakon što sjeme dozrije, rasipa se po tlu i ponovno niču na istom mjestu bez puno truda i narednih godina. Odmah nakon njih, seoskim vrtovima zamirisali bi turski karanfili.
To je drugačija paleta boja: bijeli, nježno ružičasti, do crveno-ružičastih. Njihovi cvatovi s puno mirisnih cvjetića vezali su se u buketiće i stavljali u vaze. Nakon njih, rascvali bi se vrtni sljezovi. Često ih se može vidjeti uz ulazna vrata u dvorište ili gospodarske zgrade. Njihovim visokim cvatnim stapkama dobro je došla zaštita od vjetra i oslonac, a lijepi, ružičasti sljezoliki cvjetovi otvarali bi se postupno od dolje prema vrhu pa cvatnja traje dugo, čak do kraja lipnja.
Tada bi već počeli cvasti raskošni ljiljani, ali i druge jednogodišnje cvjetne vrste. Danas svi očekujemo od proizvođača već početkom ili sredinom travnja rascvale jednogodišnje vrste, dok su nekad ljudi više poštovali ritam prirode i bili strpljiviji. Jednogodišnje cvjetne vrste sijale su se i nekad u vrtlarijama u posebno dizajnirana klijališta kako bi ranije došle u prodaju. Međutim, velik broj vrsta, sijao se direktno na gredice početkom ili sredinom travnja. Počinjale su s cvatnjom kasnije, u drugoj polovici lipnja.
Samozasijavanje
U tu skupinu spada velik broj vrsta iz porodice glavočika (Asteraceae): šarenocvjetne ivančice, lijepe kate, cinije, kadifice visoke i niske, uresnice, različci, neveni, suncokreti. Većinom su to vrste koje obilno i dugo cvatu, ne zahtjevaju nikakvu brigu, dosta dobro podnose nedostatak vlage u tlu i nemaju posebne zahtjeve prema tlu. Njihova vrijednost je i u mnoštvu visina, oblika cvatova i boja. Dodatna prednost im je u tome što se mogu koristiti i za izradu buketa, a u malo vode u vazi (do 2 cm), uz svakodnevno ispiranje cvatne stapke i svakodnevno mijenjanje vode, u vazi usred ljeta, na sobnoj temperaturi mogu lijepo izgledati i desetak dana.
Za ove vrste karakteristična je i obilna proizvodnja sjemena, koje se samo zasijava i naredne godine niče na istom mjestu. U istu porodicu spada i suhi ili slamnati cvijet (Xerochrysum bracteatum) koji već na gredici izgleda suho i slamanto, a može se koristiti za izradu suhih aranžmana kao i statica (Limonium sinuatum) iz porodice Plumbaginaceae s malim cvjetovima papirantog izgleda u bijelim, nježno ili intenzivno žutim, ružičastim, ljubičastim bojama, vrlo postojanim i u suhim buketima.
Osim glavočika, u tradicionalnim vrtovima mogle su se naći i vodenike ili lepi dečki sa cvjetovima koji se razvijaju duž stabljike u pazušcima listova i traže nešto svježije stanište, u blagoj sjeni, kao i begonije. Zjevalice (Anthirrinum majus) i crnjuša (Nigella damascena) vrste su mediteranskog porijekla i vrlo skromnih zahtjeva. Osim prekrasnih modrih cvjetova crnjuše koji se izdižu iznad oblaka duboko urezanih, rasperjanih listova nježno zelene boje, atraktivni su i plodovi, čahure koje se mogu koristiti za izradu suhih aranžmana.
Bilo je tu i puzavih vrsta i penjačica. Dragoljub se prelijevao iz povrtnjak niz staze između gredica bujnog povrća, zajedno s ukrasnim tikvicama čiji su plodovi u jesen krasili košare na ulazu u seosku kuću. Ukrasni slak razrastao se uz ogradu i rano ujutro očaravao šitom otvorenim ljevkastim cvjetovima ljubičaste ili ružičaste boje. Kad sunce odskoči na nebu i postane vruće, cvjetovi se zatvaraju i biljka postaje prilično neupadljiva.
Drugu polovicu ljeta obilježile bi dalije različitih visina, boja i oblika cvatova, a za kraj bi zavladali pastelni tonovi zvjezdana. Dalije i gladiole, koje također cvatu u kolovozu, moraju se u jesen vaditi i pohraniti na hladno, ali od mraza zaštićeno mjesto, a zvezdani su trajnice koje samo treba orezati početkom proljeća.
Uz obilje različitih visina, oblika, boja i mirisa cvatućih vrsta na cvjetnim gredicama, od grmlja su najčešće bili prisutni drijen koji se u kontinentalnim dijelovima na Cvjetnicu nosio u crkvu, mirisni jorgovan i snježne grude koji cvatu u travnju i svibnju, dok su živice bile sastavljene od različitih vrsta iz okolice poput lijeske, graba, svibovine, bazge, kaline. Zimi su bile zanimljive božikovina i tisa, zavičajne vrste sporog rasta. Velik broj ovih vrsta, pružao je hranu i sklonište različitim kukcima, pticama, malim sisavcima i doprinosio biološkoj raznolikosti, a za malo ljepote nije se trebalo previše potruditi.
foto: izv. prof. dr. sc. Vesna Židovec
Pročitaj više:
Novije vrste i sorte cvjetnog ukrasnog bilja
Atraktivne kombinacije cvjetnica uz vrtne elemente
