Bijela imela (Viscum album L.) raste u obliku razgranatog grmića na granama listopadnog drveća, najčešće jabuke, kruške, lipe, breze, topole, jasena, vrbe i hrasta, a nikada na bukvi. Biljka je osobito interesantna jer živi kao polu nametnik i od domaćina uzima vodu i u njoj otopljene mineralne tvari pa njen kemijski sastav ovisi o vrsti drveta na kojem živi. Hranu sama proizvodi procesom fotosinteze. Grm imele okruglastog je oblika s viličasto raspoređenim granama.
Listovi su žutozelene do tamnozelene boje, kožasti, izduženo obrnuto jajastog oblika, tupog vrha i cjelovitog ruba, bez peteljke. Vazdazeleni su, što znači da ostaju na izbojcima i tijekom zime. Bijela imela je dvodomna biljka, postoje biljke samo s muškim i samo sa ženskim cvjetovima. Cvate od veljače do travnja, a sitni, blijedo žućkasto zeleni cvjetovi razvijaju se u pazušcima listova. Oprašuju ih muhe i drugi kukci. U prosincu dozrijevaju plodovi, okrugle, sočne, polu prozirne, bijele bobe veličina graška s 1-3 zelenkaste sjemenke obavijene sluzavom, ljepljivom masom.
Sluz sprječava sušenje ploda i omogućuje da sjeme ostane svježe i nakon dugotrajne suše, a ujedno služi i kao zaštita od probavnih sokova ptica koje rasprostranjuju sjemenke imela. Sjemenka ima ljepljivi ovoj kako bi se mogla lakše pričvrstiti za stablo i počela klijati. Ne može proklijati ni u vodi, ni u tlu. Za rasprostranjivanje plodova bijele imele najviše su zaslužne ptice, a njihov najveći ljubitelj je drozd imelaš (Turdus viscivorus L.).
Ptice najčešće progutaju cijeli plod, a kako je sjeme neprobavljivo, s izmetom ga izbacuju iz svog organizma. Sjemenka ne mora proći kroz crijevo ptice da bi postala klijava jer su brojni pokusi pokazali da sjeme, zahvaljujući svojem ljepljivom sadržaju, kojim se pričvrsti za granu, isto počinje klijati i rasti. Plodovi imele otrovni su za ljude.
Ljekovitost imele
Najvažniji aktivni sastojci u imeli su viskotoksini, lektini, flavonski i flavonolni glikozidi, amini (tiramin, histamin, kolin, acetilkolin), lignani i alkaloidi. Viskotoksini i lektini su otrovne tvari, no u malim količinama jačaju imunitet i imaju snažno ljekovito djelovanje. Otrovne tvari sadrži čitava biljka, a najviše ih ima u plodovima pa se oni ne koriste. Otrovnost ovisi o vrsti drveta na kojem imela raste. U narodnoj medicini najčešće se koristi imela s jabuke jer je lako dostupna. Imela kao biljna vrsta prednjači po broju objavljenih kliničkih ispitivanja, a jedan dio njih usmjeren je na prevenciju kanceroznih oboljenja. No, neki znanstvenici smatraju da ni jedan od radova nije napravljen prema strogo znanstvenim kriterijima, pa oko dobivenih rezultata još uvijek postoje dvojbe.
U ljekovite svrhe imela se koristi još od 5. stoljeća prije Krista, a kroz povijest se koristila za skoro svaku bolest koja pogađa ljudski rod i bila poznata kao lijek za sve. I danas se smatra važnom izuzetno važnom biljkom za srce i krvotok. Regulira krvni tlak, visoki tlak snižava, a niski diže. Pospješuje cirkulaciju i sprječava ovapnjenje krvnih žila, pa se preporuča za smanjenje rizika od moždanog udara. Bilinarka Marija Treben u svojoj knjizi „Zdravlje iz Božje ljekarne“ preporučuje da se u slučaju moždanog udara pije šest tjedana po tri šalice imelina čaja dnevno, tri tjedna po dvije šalice i dva tjedna po jednu šalicu čaja i to prvu šalicu prije i poslije doručka, drugu prije i poslije ručka, treću prije i poslije večere, uvijek po pola šalice.
Imela poboljšava izmjenu tvari u organizmu, pojačava rad žlijezda probavnog trakta i normalizira izlučivanje žuči. Povoljno djeluje na sekreciju inzulina i pomaže kod šećerne bolesti. Koristi se kod reumatizma, gihta, artritisa i bolesti središnjeg živčanog sustava, a padavice. Imela se preporuča i kod poremećenog hormonalnog sustava, osobito u klimakteriju praćenom pojačanim lupanjem srca, valunzima, osjećajem tjeskobe i teškoćama s disanjem. U narodnoj medicini svježi sok imele koristi se kod neplodnosti žena. Pripravci imele nikada se ne koriste kod kroničnih zaraznih bolesti (npr. tuberkuloze) ili kod alergija.
Čaj od imele priprema se hladnim postupkom. Čajnu žlicu suhe, usitnjene imele preliti s 2,5 dl hladne vode, ostaviti da odstoji 10-12 sati ili preko noći. Procijediti i po želji malo zagrijati čaj da bude ugodan za piti. Prašak od imele: suhe listove imele samljeti u prah i uzimati 2 puta dnevno na vrh noža praška umiješanog u malo vode ili u hranu. Vino s imelom: 5 žlica suhe, usitnjene imele preliti s litrom kvalitetnog bijelog vina i ostaviti stajati na sobnoj temperaturi 2-3 tjedna, uz povremeno protresanje. Procijediti i piti 3 puta dnevno po dvije jušne žlice vina prije jela.
Imela se u prirodnoj medicini često koristi kod kanceroznih oboljenja. Korištenje imele u terapiji raka započeo je antropozof Rudolf Steiner 20-ih godina prošlog stoljeća pripravkom pod imenom Iscador. Danas farmaceutske tvrtke proizvode gotove pripravke imele koji se koriste u obliku injekcija, a standardizirane su na pojedine aktivne tvari, lektine i viskotoksine. Zanimljivo je da imela ljeti sadrži više viscotoksina, dok je zimi znatno viši sadržaj lektina. To je razlog da se bere dva puta godišnje i urod pomiješa, kako bi se optimalno iskoristila njena djelotvornost. Viskotoksini u razmjerno visokim koncentracijama djeluju neposredno citostatički, a lektini u malim količinama stimuliraju imunološki sustav.
Iscador je registriran u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj, a koristi se i u drugim zemljama srednje i istočne Europe. Važno je napomenuti da on ne može izliječiti organizam od karcinoma, ali može usporiti bolest, produžiti vrijeme preživljavanja i povećati kvalitetu života bolesnika. Najčešće se koristi kao dopuna klasičnoj terapiji. Djeluje na jačanje obrambenih mehanizama u organizmu, poboljšanje apetita i sna, ublažavanje bolova i bolju podnošljivost kemoterapije. Učinkovitost terapije imelom nije potvrđena kod svih tumora, a kod nekih može dovesti i do pogoršanja stanja, pa se provodi isključivo pod nadzorom liječnika.
BOŽIKOVINA
Božikovina (Ilex aquifolium L.) pripada među najljepše zimzelene vrste pa ne čudi da je tradicionalni božićni i novogodišnji ukras. U doba starih Rimljana smatralo se da ima čudesnu moć i štiti od munje, uroka i čarolija. U narodnim običajima božikovina predstavlja zaštitu od zlih duhova i nesreća pa se u zimskim mjesecima stavlja pred vrata, a u vrijeme božićnih blagdana u domove, gdje treba ostati do Svijećnice. U kršćanstvu su cvjetovi božikovine simbol Isusova rođenja, crveni plodovi Isusove krvi, a bodljikavo lišće krune od trnja.
Smatra se da znanstveno ime Ilex potječe od naziva starih Rimljana za zimzelenu vrstu hrasta, hrast crniku ili česvinu (Quercus ilex), a aquifolium dolazi od latinskih riječi Aquila=orao i folium =list, budući da bodlje na listu podsjećaju na kljun grabljivice. Ilex aquifolium je jedina vrsta božikovine koja raste kod nas, uglavnom u brdsko planinskim područjima, u listopadnim, najčešće bukovim šumama. Raste kao grm ili manje drvo visine od 5-10 metara. Vrlo je sporog rasta, ali može doživjeti starost dulju od stotinu godina.
Listovi božikovine su sjajni i kožasti, tamnozeleni, bodljikavo nazubljeni na rubu. Na gornjim granama su manje bodljikavi i cjelovitog ruba. Cvjetovi se razvijaju u pazušcima listova na starijim granama, skupljeni u paštitaste cvatove. Sitni su, mirisni, blijedožute boje, a muški i ženski cvjetovi razvijaju se na zasebnim biljkama. Plodovi su koštunice veličine zrna graška, s 4-5 sjemenki. U početku su zelene, a kada sazriju sjajno crvene boje. Dozrijevaju u studenom i prosincu i ostaju na granama sve do proljeća (ako ih ne pojedu ptice). Vrlo su otrovne i već nekoliko bobica može uzrokovati trovanje. Listovi božikovine sadrže glikozid ilicin, alkaloid teobromin, saponine, trjeslovine, gorke tvari i td.
U narodnoj medicini koriste se u obliku čaja ili kapi kod kašlja, prehlade, gripe, reume, gihta, artritisa, otečenih limfnih žlijezda, bolesti probavnog sustava, žutice i kao diuretik. I u listovima ima otrovnih tvari, pa za navedene tegobe treba koristiti biljke koje ne zaostaju po djelotvornosti, a nemaju štetnih sastojaka. Božikovina je kod nas ugrožena vrsta, prvenstveno zbog sječe u dekorativne svrhe i Zakonom o zaštiti prirode zaštićena je na svim prirodnim nalazištima od 1961. godine, pa je zabranjeno u prirodi trgati njene grane ili čupati i presađivati cijele biljke. U dekorativne svrhe koriste se samo biljke iz uzgoja. Božikovina se često sadi u parkovima jer nije osjetljiva na gradska onečišćenja i dobro podnosi rez pa je pogodna za oblikovanje. Sadi se i kao živa ograda, a može se uzgaja
