Jesenske gljive: 4 vrste koje vrijedi poznavati i pravila berbe koja morate znati

Iako različite vrste gljiva rastu tijekom cijele godine, jesenske gljive najbrojnije su u šumama, na travnatim staništima i pašnjacima. Međutim, manjak oborina uzrokovao je ove godine sušu diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj. Zbog toga su brojnost i raznovrsnost gljiva drastično smanjene.

Zbog očitih klimatskih promjena vrijeme rasta gljiva u prirodi više nije moguće strogo definirati. To osobito vrijedi kada izostanu dva presudna uvjeta za tvorbu i razvoj plodišta: vlaga te temperatura zraka i tla. Stoga s nestrpljenjem očekujemo jesenje kiše koje polako hrane šumu. Nadamo se da će one povećati raznovrsnost i količinu gljiva.

Odgovorno sakupljanje i pravila berbe

Broj skupljača gljiva posljednjih se godina znatno povećao, ponajviše zbog veće mobilnosti i drukčijeg načina života. Ipak, čovjek zadovoljavanjem svojih potreba nikako ne smije zanemariti utjecaj na okoliš. Zato gljive skupljajte racionalno, i to samo u količini potrebnoj za obrok vaše obitelji.

Za berbu koristite košaricu od pruća. Naime, dok hodate šumom, ubrana plodišta kroz pletivo ispuštaju spore. Na taj način svakim korakom pomažete širenju gljive na nova područja.

Osim toga, ne zaboravite da je sigurnost ključna za svakog gljivara. Ako u neku gljivu niste posve sigurni, ne stavljajte je u košaru. Nikada nemojte smetnuti s uma: oprez je majka mudrosti!

Važno je znati i da je branje gljiva u prirodi propisima regulirano. Pravilnik o sakupljanju nedrvnih šumskih proizvoda i korištenju šuma i šumskog zemljišta određuje točne količine koje se dnevno smiju sakupiti za osobne potrebe.

Najčešće jesenske gljive

U nastavku donosimo fotografije i opise nekih vrsta gljiva koje se najčešće skupljaju u jesen.

Pravi vrganj (Boletus edulis)

Raste ljeti i u jesen u crnogoričnim i bjelogoričnim šumama. U crnogorici tvori mikorizu sa smrekama, borovima i jelama, a u bjelogorici s bukvama, hrastovima i brezama.

Klobuk je najprije polukružan, zatim raširen, a kasnije uleknut. Boja mu je bjelkastosmeđa, čas tamnija, čas svjetlija, a rub je bjelkast i mesnat. Cjevčice su najprije bjelkaste, zatim žućkaste, a na kraju maslinastozelenkaste. Lako se odvajaju od klobuka.

Stručak je debeo, čvrst i tvrd, najprije blijedosmeđ, a zatim smećkast. Katkad ima vidljivu blijedu mrežicu koja s vremenom posmeđi. Meso je bijelo i tvrdo, ugodna mirisa i blaga okusa. Na prerezu se jasno vidi kratka crvenkastosmeđa zona ispod kože klobuka.

Mrka trubača (Craterellus cornucopioides)

Raste od kraja ljeta do kasne jeseni, u skupinama i buketima. Najčešće je nalazimo na vapnencu, u mračnijim i vlažnijim dijelovima bjelogoričnih šuma, osobito bukovih i hrastovih. Jestiva je i vrlo dobre kvalitete.

Iako se u narodu ustalio njezin relativno ružan naziv, latinsko ime u prijevodu znači rog obilja. U Francuskoj, Italiji i Švicarskoj zovu je tartufom siromaha.

Osušena se melje u prah. Doduše, neće zamijeniti tartuf, ali su njezin miris i okus opojni i nezamjenjivi. Prvenstveno se koristi kao začin za juhe, variva i umake. Od nje se mogu pripremati i druga jela, poput savijače od mrke trubače.

Smrekina rujnica (Lactarius deterrimus)

Raste od kraja ljeta do kasne jeseni ispod smreka (Picea excelsa).

Klobuk je najprije izbočeno udubljen, a zatim ljevkast s uzdignutim rubom. Gladak je i blago sjajan. U početku je narančast do narančastocrven, potom zelenkasto pjegav, a u starosti blijedi u žutosmeđe. Rub ostaje narančast, a po vlažnom vremenu klobuk je mazav.

Listići su gusti, prirasli ili se blago spuštaju niz stručak. Izmiješani su s kraćima i ponekad se račvaju blizu stručka. Boja im je narančastookerasta do blijedonarančasta, a ubrzo postaju zelenkasto pjegavi.

Stručak je slične boje kao klobuk i prekriven blagom bjelkastom prašinom. Valjkast je, čvrst, gladak i šupalj, bez rupičastih udubljenja.

Meso je svijetlonarančasto do crvenkasto i lomljivo. Na prerezu ispušta mlijeko iste boje, koje s vremenom postaje ljubičasto. Miris je ugodan, jak i slatkasto voćni, a okus blago opor i gorkast.

Riječ je o jestivoj i ukusnoj vrsti. Pritom se ne trebate bojati krvavocrvene mokraće nakon konzumacije. Boja se zadržava do sljedećeg dana, ali je potpuno bezopasna. Slična je boji mokraće nakon što pojedete puno cikle.

Velika sunčanica (Macrolepiota procera)

Raste od ljeta do kasne jeseni u svim vrstama šuma. Nalazimo je i u travi uz rub šume, uz živice te uz rubove šumskih cesta.

Riječ je o odličnoj jestivoj gljivi. Ipak, stručak se ne koristi jer je vlaknast i tvrd. Klobuk je pogodan za pripremu na bilo koji način, a posebno je dobar pohan kao šnicla. Nedovoljno termički obrađena sunčanica može izazvati probavne tegobe. Zato je treba dobro ispržiti.

Recept: pizza od sunčanica