Biljke iz roda kiselica (Rumex spp.) pripadaju porodici dvornika (Polygonaceae). Ove biljke poznate su pod različitim nazivima: štavelj, štavalj, konjštak, štavljika, kiselica, ljutika, konjsko zelje, poljsko zelje i dr.
Najveći broj kiselica potječe iz Europe i Sredozemlja. Vrlo su rasprostranjena biljna skupina koja raste po čitavom svijetu. Zabilježeno je oko 200 vrsta kiselica od kojih se 20 nalazi i u Hrvatskoj. Kiselice mogu biti, ovisno o vrsti, jednogodišnje ili višegodišnje. Razmnožavaju se sjemenom u proljeće ili dijeljenjem korijenja u jesen. U bazalnom djelu formiraju rozetu. Stabljika dostiže visinu od 10 do 150 cm ovisno o vrsti. Cvjetovi su sakupljeni u cvat u obliku metlice na dugačkoj dršci.
Vrste unutar ovog roda se uglavnom razlikuju prema značajkama lista i habitusu. Pa je tako tupolisna kiselica (Rumex obtusifolius L.) dobila naziv prema krupnim i pri vrhu tupastim listovima, kovrčava kiselica (Rumex crispus L.) prema dugim, uskim listovima s naboranim rubom, a mala kiselica (Rumex acetosella L.) od ostalih vrsta u ovom rodu istaknula se niskim habitusom i sitnim, lancetastim i strelastim listovima.
Ove tri vrste kiselica česti su korovi na području Hrvatske na kultiviranim livadama i pašnjacima, travnjacima, u usjevu trava lucerne, crvene djeteline, u strnim žitaricama i sjemenskim travama. Nastanjuju također i ruderalna i polukultivirana staništa.
Čudotovorna biljka
Međutim, osim što pričinjavaju štete u poljoprivredi, kiselice mogu biti gurmanski specijalitet, ljekovita biljka, ali i insekticid. Iz ovog razloga se za kiselice kaže da su biljke s mnogo lica. Da kiselica ima pozitivno djelovanje na organizam upućuju podatci iz povijesti. Tako se još u zapisima staroga Rima kiselica spominje kao ljekovita i jestiva biljka. U 16. i 17. stoljeću smatrali su je gotovo čudotvornom biljkom protiv infekcija, groznice, skorbuta i trovanja. U Engleskoj se za vrijeme vladavine Tudora, kiselicu smatralo vrhunskim engleskim povrćem, a posebno ju je cijenio Henrik VIII.
U 19. stoljeću široki listovi tupolisne kiselice korišteni su za umatanje i čuvanje maslaca. Stari narodi obilno su je koristili u kulinarstvu, u pripremi juha, salata i povrtnih priloga, te u pripremi jakih čajeva. U literaturi pučke medicine, za kiselicu piše: “Ona jača tek, čisti krv, pospješuje probavu te regulira menstruaciju,” ujedno predstavlja prirodno ljekovito sredstvo, kojim se pomaže pri unutarnjim i vanjskim oboljenjima. Kiselice sadrže vitamine C, A i B6, te minerale željezo, magnezij, kalij i kalcij ali i vlakna, proteine, flavonoide i antocijanine. Listovi ovih vrsta sadrže oksalnu kiselinu zbog čega imaju kiselkast okus prema kojemu je ovaj rod i dobio naziv.
U prekomjernim količinama oksalna kiselina je otrovna zbog čega unos kiselica u organizam treba biti umjeren (u malim količinama je bezopasna).
Liječi razne bolesti
Zapadna pučka medicina rabi kiselicu u liječenju akni, bolesti bubrega i jetre, za kožne bolesti, čišćenje krvi, srčanih bolesti, manjka vitamina C i za pojačano izlučivanje mokraće. Kiselica smanjuje upalne procese na bronhima, sinusima, grlu i pomaže kod gripe. Vlakna pokreću probavni sustav, smanjuju konstipaciju, proljev, nadutost i grčeve, kao i druge ozbiljnije želučano-crijevne tegobe. Šalica čaja kiselice sadrži 15 % dnevne preporučene doze kalija koji je regulator tekućine u tijelu te opušta srčane žile i arterije. Uz sve navedeno, utvrđena su i antikancerogena svojstva kiselice. Mast od kiselice pokazala je snažno djelovanje na smanjenje cisti i broja tumorskih stanica dok se sama biljka pokazala kao prirodno sredstvo koje rastvara i smanjuje tumorske tvorbe.
Kanadska medicinska sestra Rene Caisse popularizirala je čaj protiv raka (Essiac čaj) koji se sastoji od nekoliko snažnih antikancerogenih biljaka među kojima je i kiselica. U Palestini se listovi male kiselice koriste kao nadjev za tradicionalnu pitu nazvanu sambusek. Čak se 11 vrsta kiselica naširoko koriste u Balkanskoj regiji za pripremu tradicionalnih jela. U Bjelorusiji se tri vrste kiselica koriste za kuhanje u juhama, dok se u mediteranskom dijelu Hrvatske ove vrste obično prodaju na tržnicama kao dio mješavine divljeg lisnatog povrća. U medicini se koriste svi dijelovi ove korisne biljke. Lišće i stabljika beru se u proljeće ili u ljeto, prije cvjetanja. Cvate od ožujka do studenog, kad se na biljci stvaraju mali crveno-žuti cvjetovi, a kasnije se razvijaju u crvene, male, okrugle plodove. Korijenje se bere u jesen.
Piše: Ema Brijačak,
dr. sc. Valentina Šoštarčić Valentina,
izv.prof.dr.sc. Maja Šćepanović
Agronomski fakultet u Zagrebu
