Obični lovor (Laurus nobilis) je višegodišnja biljka iz porodice lovora (Lauraceae), najviše rasprostranjena na području Mediterana. U novijim istraživanjima otkrivena je njegova potencijalna antikancerogena aktivnost, što ga čini mogućim saveznikom u terapiji protiv leukemije i karcinoma.
Kao što mu i latinsko ime govori, (latinski naziv za lovor – Laurus nobilis dolazi od latinske riječi laurus = hvaljen i nobilis = plemenit) plemeniti lovor su osobito štovali Grci i Rimljani. Nagrada na godišnjem atletskom natjecanju bila je kruna od lovorovog vijenca, a i danas se pobjednici u raznim natjecanjima nazivaju laureatima.
Simbol ,,božanskogʺ statusa na zemlji
Pobjednike Olimpijskih igara još su od 776. godine prije Krista ovjenčavali vijencem napravljenim od lovorovih grančica. Lovorov vijenac nosili su i rimski carevi kao simbol svojega „božanskog“ statusa na zemlji. Rimskim je vojskovođama u rangu senatora nakon pobjede u ratu ili kakvoj važnoj bitci pri povratku u Rim priređivan trijumf, tj. javna ceremonija i vjerski obred u njihovu čast. Lovor je ostavio dubok simbolički trag u našoj kulturi, što potvrđuje Poeta laureatus – pjesnik ovjenčan lovorom, veliko priznanje koje se proteže još od antike.
Već je Hipokrat preporučio korištenje lovorovog ulja protiv tetanusa. Galen je koristio lovor za urolitijazu. Arapski liječnik Razes koristio je lišće kao specifičan lijek za tikove lica. U srednjem vijeku plodovi lovora koristili su se kod kašlja i kao dobro sredstvo za zacjeljivanje rana. Listovi se koriste u narodnoj medicini u liječenju groznice, a lišće se smatralo jakim antiseptikom i zaštitnikom od bolesti.
Dobro podnosi orezivanje
Obični lovor višegodišnja je drvenasta vazdazelena vrsta. U prirodi se pojavljuje u obliku grma ili stabla visine 15-20 m, ovisno o ekološkim uvjetima. Ako se biljka nalazi u uzgoju, oblik joj ovisi o uzgojnom obliku koji se određuje rezidbom. Kao ukrasna vrsta uzgaja se u nasadima i parkovima, a budući da dobro podnosi orezivanje, koristi se i za podizanje živih ograda. Osim pravog lovora, koji se uzgaja na našim prostorima, unutar roda Laurus moguće je razlikovati još tri vrste lovora. Riječ je o azorskom lovoru, brdskom lovoru te lovoru Laurus novocanariensis. Azorski lovor (Laurus azorica) raste na Azorskom otočju i otoku Madeiri. Brdski lovor (Umbellularia) naziva se još planinskim ili kalifornijskim lovorom.
Raste uz obalu Sjeverne Amerike i može narasti do 30 m. U prošlosti su ga uzgajali mnogi kalifornijski Indijanci. Daje tamnozelene, kopljaste i kožnate listove koji imaju okus sličan mentolu. Vazdazelena, je grmolika biljka koja cvate tijekom svibnja i lipnja tamnoružičastim, crvenim ili bijelim cvjetovima. Posebice se uzgaja u dekorativne svrhe. Vrsta Laurus novocanariensis je velikog grma ili stabla s aromatičnim i sjajnim tamnozelenim lišćem. Ova vrsta lovora može narasti od 3 do 20 m u područjima suptropske klime s visokom vlagom zraka. Stablo cvjeta od studenoga do travnja, a njegov se plod ubraja u jednu od sorti masline. Razvija jako razgranat korijenov sustav. Deblo dosegne promjer od 60 cm. Kora debla u mladih je stabla siva i glatka, a kasnije crnkasta i hrapava. Krošnja je široka, gusta s granama usmjerenim prema gore.
Listovi običnog lovora nisu samo značajni zbog svoje asimilacijske uloge već i zbog prisutnih žlijezda s eteričnim uljem. Obični lovor je dvodomna ili diecijska vrsta tj. vrsta s biljkama koje nose odvojeno muške i ženske cvjetove. Plod je jednosjemena, jajasto do jajastokuglasta boba duga 10-16 mm. Prilikom klijanja supke ostaju ispod površine tla, dok se na mladoj stabljici razvija nekoliko suličastih, malih, ljuskastih, crvenkastih listića. Prvi pravi list je okruglast, šiljasta vrha, zelen i sjajan. Sjemenka je kuglasta, promjera 8-10 mm.
Obični lovor važna je ljekovita i aromatska biljka koja se osim u kulinarstvu koristi i u pučkoj ili narodnoj medicini (etnomedicini) te službenoj (oficijelnoj) medicini. Rasprostranjen je u Europi, jugozapadnoj Aziji i sjevernoj Africi na području oko Mediterana. Odgovaraju mu topla i vlažna klimatska područja, a kod nas raste jedino u priobalnom području (Istra, Kvarner, Dalmacija) do 400 m nadmorske visine.
Budući da je riječ o mediteranskoj kulturi, lovoru prije svega odgovaraju sunčana staništa, a može uspjeti i na polusjenovitim staništima. Iako voli svjetlost, tijekom vrućih ljetnih dana potrebno ga je određenom sjenom zaštititi od prekomjernoga izravnog sunčevog svjetla. Tijekom zime podnosi temperature i do -6 °C. Povoljna temperatura tijekom faze ukorjenjivanja kreće se od 24 do 25°C. Zahtjevi lovora prema vodi nisu veliki, ali potrebno ga je redovito zalijevati. Nakon zalijevanja tlo treba ostaviti neko vrijeme da upije vodu, budući da na previše vlažnom tlu lovor neće uspijevati. Redovno zalijevanje utjecat će na pravilan razvoj korijena, koji će na taj način postati razgranat i rasti dovoljno duboko kako bi osigurao stabilnost biljci. Lovoru odgovaraju dobro drenirana i propusna tla.
Može rasti na glinastim, ilovastim ili pjeskovitim tlima. Za uzgoj lovora u uzgojnoj posudi dobro je koristiti gotove supstrate koji će biljci osigurati dobar vodozračni režim. Razmnožavanje lovora može biti generativno i vegetativno. Lovor se generativno razmnožava sjemenkama koje nastaju u plodovima, a vegetativno uporabom reznica ili položenica. Sjeme za generativno razmnožavanje lovora, odnosno sjetvu, potrebno je prikupiti u jesen. Ako nije prikupljeno vlastito sjeme, već kupljeno ili osušeno, potrebno ga je potopiti u toplu vodu 24 sata prije sjetve. Ukoliko se planira uporaba reznica, utoliko ih je potrebno uzeti krajem ljeta. Moguća je i uporaba položenica, ali iako se često radi o učinkovitijem postupku, razvoj biljke iz položenice svakako će teći sporije nego kod razvoja biljke iz reznica.
Prirodni konzervans
Primjena osušenih listova i plodova kao začina temelji se na tome što djeluju kao prirodni konzervans i karminativ. Eterično ulje običnog lovora zbog svog kemijskog sastava ima dobro protuupalno djelovanje, što je dobro poznato u etnomedicini mnogih mediteranskih zemalja. Listovi i plodovi u pučkoj se medicini koriste kod gubitka teka, grčeva u želucu, groznice, a listovi u liječenju bronhitisa. Listovi se sakupljaju obično od rujna i suše se u tankom sloju na prozračnom i toplom mjestu. Nešto rjeđe, ali kao začin koriste se i osušeni plodovi, sadrže oko 1% eteričnog ulja i do 30 % masnog ulja. Eterično ulje primjenjuje se pri liječenju reume i kožnih osipa te u kozmetičkoj industriji. Prema rezultatima najnovijih istraživanja, eterično ulje običnog lovora ima i dobro antifungalno djelovanje, osobito gljivica iz roda Candida.
Antikancerogeno djelovanje
Zahvaljujući činjenici da su u eteričnom ulju običnog lovora izolirana dva prirodna seskviterpenska laktona (kostunolid i dehidrokostus lakton) koji pokazuju antikarcinogeno djelovanje, obični lovor ušao je krug biljaka potencijalno primjenjivih u terapiji protiv leukemije te karcinoma jetre, jajnika, dojke i prostate.
Ljekovito djelovanje lovora vezano uz njegovu potencijalnu antikancerogenu aktivnost proizlazi iz njegove poznate visoke antioksidacijske i njegove potencijalne citotoksične aktivnosti. Prema anatomsko-terapijsko-kemijskom sustavu lijekova, list i plod običnog lovora spadaju u skupinu biljnih pripravaka s eteričnim uljima ili načinjenih od eteričnih ulja koji se kao lokalni pripravci koriste protiv boli u zglobovima i mišićima. Masno ulje dobiva se cijeđenjem koštica plodova. Eterično ulje lovora je dobar dezinficijens i insekticidno sredstvo. U prošlosti se upotrebljavao za sprečavanje širenja kolere, dizenterije i malarije, i to dim od paljenja drva i ulja lovora – kako bi se uklonili komarci i mravi. Pokusno je dokazano da se lovorovo masno ulje može koristiti u medicinskoj praksi kao osnova za izradu preparata umjesto kakao maslaca. Zdrobljeni plodovi i masno ulje lovora dio su nekih pomasti, na primjer, “mliječne” masti, koja se koristi protiv grinja, ze reumatske bolove, grčeve, neuralgiju.
Primjena lovora
Lovorov list se dodaje kao začin u razna jela te kod konzerviranja povrća i aromatiziranja octa. Kao začin juhama, varivima i umacima dodaje se po 1 list lovora. Za kiseljenje povrća, te kao začin octu dodaje se 2 do 4 lista. Kod pripreme hrane s lovorom, list se treba izvaditi na kraju kuhanja. Koristi se u konzerviranju i pakiranju suhog voća, posebice smokava te za popravljanje okusa i kao repelent. Od listova se mogu pripremati čajevi i sapuni.
Čaj od lovora:
Priprema se tako da se jedan list svježeg ili sušenog usitnjenog lovora prelije se s 2 dl ključale vode. Šalicu je potrebno poklopiti i nakon pola sata procijediti. Pije se jedna do dvije šalice čaja dnevno, prije jela.
Biljna kupka od lovora:
Potrebno je usitniti oko 20 listova lovora i kuhati u 5 l vode. Posudu poklopiti, a nakon jednog sata uliti u kadu.
,. U novijim istraživanjima otkrivena je njegova potencijalna antikancerogena aktivnost.){kind=link}