Dok su posljednjih godina cijene hrane za europske potrošače rasle, brojni poljoprivrednici upozoravali su da njihov položaj u prehrambenom lancu ostaje slab. Rast troškova energije, gnojiva, stočne hrane i drugih inputa dodatno je povećao pritisak na proizvođače, dok su klimatski ekstremi i tržišna nestabilnost pojačali neizvjesnost poslovanja.
U tom kontekstu Europska unija posljednjih mjeseci intenzivno radi na reformi pravila kojima želi ojačati pregovaračku poziciju poljoprivrednika u lancu opskrbe hranom.
Vijeće EU-a i Europski parlament početkom ožujka postigli su politički dogovor o izmjenama Uredbe o zajedničkoj organizaciji tržišta poljoprivrednih proizvoda (ZOT), koje bi trebale donijeti niz promjena u odnosima između proizvođača, prerađivača, distributera i trgovaca. Reforma je dio šireg odgovora Bruxellesa na višegodišnje nezadovoljstvo europskih farmera, koje je kulminiralo velikim prosvjedima diljem Europe.
U središtu novih pravila nalazi se ideja da poljoprivrednici ne bi trebali biti najslabija karika u prehrambenom sustavu. Umjesto izravnog administrativnog određivanja cijena, EU pokušava povećati njihovu tržišnu moć kroz jače ugovorne odnose, kolektivno organiziranje i veću transparentnost u lancu opskrbe.
Pisani ugovori kao novo pravilo
Jedna od najvažnijih promjena odnosi se na uvođenje pisanih ugovora između poljoprivrednika i kupaca kao općeg pravila u gotovo svim sektorima. Dosad su obveze pisanih ugovora postojale uglavnom u sektoru mlijeka, dok su u mnogim drugim područjima odnosi između proizvođača i otkupljivača bili fleksibilniji i manje formalizirani.
Prema novim pravilima, isporuke poljoprivrednih proizvoda trebale bi biti uređene pisanim ugovorima koji unaprijed definiraju ključne elemente suradnje: cijenu ili način njezina izračuna, količine, kvalitetu proizvoda, rokove isporuke, trajanje ugovora i pravila za slučaj više sile.
Posebno je zanimljivo što EU uvodi i obveznu klauzulu o reviziji kod dugoročnih ugovora. Ako ugovor traje dulje od godinu dana, proizvođači će moći zatražiti reviziju uvjeta kada se značajno promijene tržišne okolnosti ili troškovi proizvodnje. Time Bruxelles pokušava odgovoriti na problem koji se posljednjih godina često pojavljivao u praksi: poljoprivrednici bi ostajali vezani uz dugoročne ugovore dogovorene u potpuno drugačijim tržišnim uvjetima, dok su im troškovi proizvodnje naglo rasli.
Nova pravila također predviđaju da formule za određivanje cijena moraju uključivati objektivne pokazatelje koji odražavaju tržišna kretanja i promjene troškova proizvodnje. Ideja je poboljšati tzv. prijenos cijena kroz lanac opskrbe, odnosno omogućiti da rast troškova i tržišnih promjena bude vidljiviji i u odnosima između poljoprivrednika i kupaca.
Ipak, Uredba ostavlja određenu fleksibilnost državama članicama. Predviđene su iznimke za male transakcije, kvarljive proizvode, tradicionalne oblike prodaje ili odnose unutar zadruga i proizvođačkih organizacija. Države članice moći će prilagoditi dio pravila nacionalnim specifičnostima.
Jačanje proizvođačkih organizacija
Drugi veliki stup reforme odnosi se na proizvođačke organizacije, koje Bruxelles vidi kao ključni alat za jačanje tržišne moći poljoprivrednika. Europska poljoprivreda obilježena je velikom fragmentiranošću proizvodnje. S druge strane, otkup, prerada i maloprodaja u mnogim su sektorima izrazito koncentrirani. U takvom odnosu snaga individualni proizvođači imaju vrlo ograničenu mogućnost pregovaranja o cijenama i uvjetima prodaje.
Nove izmjene zato pojednostavljuju pravila za priznavanje organizacija proizvođača. Umjesto zasebnih zahtjeva za svaki sektor, organizacije će moći dobiti priznanje za više sektora odjednom, pod uvjetom da ispunjavaju kriterije za svaki od njih. Reforma dodatno naglašava i ulogu proizvođačkih organizacija u koncentraciji ponude i zajedničkom nastupu prema tržištu.
Važna novost jest i mogućnost dodatne financijske potpore proizvođačkim organizacijama kroz instrumente Zajedničke poljoprivredne politike. Države članice moći će snažnije poduprijeti njihov razvoj, posebno u sektorima i državama gdje je razina organiziranosti proizvođača niska.
To bi moglo biti posebno relevantno za Hrvatsku, gdje je udruživanje proizvođača dugo jedna od slabijih točaka poljoprivrednog sektora. U brojnim sektorima mali proizvođači i dalje nastupaju individualno, s relativno malim količinama i ograničenom tržišnom snagom.
Bruxelles kroz ovu reformu pokušava poslati jasnu poruku da će kolektivni oblici organiziranja poljoprivrednika imati još važniju ulogu u budućnosti europske poljoprivrede.
Fokus na mlade i nove poljoprivrednike
Reforma uključuje i mjere usmjerene na generacijsku obnovu poljoprivrede, koja je jedan od najvećih dugoročnih izazova europskog agrara. Prosječna dob europskih poljoprivrednika kontinuirano raste, a ulazak novih proizvođača otežan je visokim ulaganjima i tržišnim rizicima.
Kako bi se mlade i nove poljoprivrednike potaknulo na uključivanje u proizvođačke organizacije, EU predviđa dodatne financijske poticaje za ulaganja koja se provode kroz takve organizacije. Intenzitet potpore mogao bi se povećati za ulaganja mladih poljoprivrednika koji prvi put pristupaju priznatoj organizaciji proizvođača.
Logika iza tog pristupa jest da pojedinačni proizvođač teže pristupa tržištu, financiranju i investicijama nego kada djeluje kroz organiziranu strukturu. Bruxelles zato pokušava povezati generacijsku obnovu s jačanjem kolektivnih tržišnih modela.
Korektni i kratki lanci opskrbe dobivaju pravila
Osim ugovornih odnosa i proizvođačkih organizacija, reforma donosi i zanimljivu novost u području označavanja proizvoda i marketinških pojmova. Pojmovi poput fair, pošteno, pravedno ili kratki lanac opskrbe posljednjih su godina postali frekventni u marketinškoj komunikaciji prehrambenog sektora. Međutim, njihovo korištenje dosad uglavnom nije bilo precizno definirano na razini EU-a.
Nova pravila prvi put uvode minimalne uvjete za korištenje takvih izraza. Primjerice, oznake povezane s poštenim ili pravednim odnosima trebale bi se koristiti samo kada postoje transparentni i stabilni odnosi između proizvođača i kupaca te kada model doprinosi pravednijoj raspodjeli vrijednosti u lancu opskrbe. Slično vrijedi i za kratke lance opskrbe. EU ih definira kao modele koji omogućuju bližu povezanost proizvođača i potrošača, uz ograničen broj posrednika i veću transparentnost o podrijetlu proizvoda.
Bruxelles time pokušava spriječiti proizvoljno korištenje pojmova koji imaju snažnu tržišnu i emocionalnu vrijednost za potrošače. Ujedno se nastoji povećati povjerenje u oznake koje sugeriraju veću pravednost ili lokalnu povezanost proizvodnje.
Za hrvatske proizvođače, osobito manje OPG-ove i lokalne proizvođače hrane, takve bi oznake dugoročno mogle predstavljati dodatnu tržišnu priliku. Istodobno, nova pravila znače i veću odgovornost te potrebu za dokazivanjem da određeni proizvod ili model doista ispunjava kriterije koje komunicira prema potrošačima.
Rasprava o nazivima za meso
Među politički najzanimljivijim dijelovima reforme nalazi se i zaštita naziva povezanih s mesom. Prema novim pravilima, nazivi poput govedina, svinjetina, odrezak, slanina ili T-bone trebali bi biti rezervirani isključivo za proizvode koji sadrže meso. Uvodi se definicija mesa kao jestivih dijelova životinja, a posebno se naglašava da navedeni nazivi moraju ostati vezani uz proizvode životinjskog podrijetla te se ne mogu koristiti za proizvode uzgojene u staničnoj kulturi.
Pitanje naziva posljednjih je godina postalo jedno od važnijih područja sukoba između tradicionalnog stočarskog sektora i proizvođača alternativnih proteina. Zagovornici ograničenja tvrde da je riječ o zaštiti transparentnosti i sprječavanju zbunjivanja potrošača. Kritičari, s druge strane, upozoravaju da se time pokušava zaštititi tržišna pozicija tradicionalnih sektora.
Europski parlament pritom ovu odredbu predstavlja kao važnu pobjedu za europske stočare. Prema stajalištu dijela zastupnika, rezerviranje mesnih naziva za proizvode životinjskog podrijetla znači zaštitu rada i specifičnog znanja stočarskog sektora od, kako navode, oblika nepoštene konkurencije. Ujedno su suzakonodavci tijekom pregovora otvorili mogućnost dodatnog proširenja popisa zaštićenih naziva u budućim raspravama o reformi Zajedničke poljoprivredne politike. Nazivi povezani s mesom nose snažnu tržišnu, kulturnu i ekonomsku vrijednost, a pitanje tko ih smije koristiti govori puno o smjeru budućnosti prehrambenog sustava, razvoja alternativnih proteina i položaja europskog stočarstva u zelenoj tranziciji.
Može li reforma stvarno promijeniti odnose snaga?
Iako reforma predstavlja jedan od ambicioznijih pokušaja EU-a da ojača položaj poljoprivrednika u prehrambenom lancu, ostaje otvoreno pitanje koliko će promjene u praksi biti učinkovite. Velik dio provedbe ovisit će o državama članicama, koje dobivaju znatnu fleksibilnost u primjeni pojedinih pravila. Razlike u nacionalnim tržišnim strukturama, administrativnim kapacitetima i razini organiziranosti proizvođača mogle bi značiti i vrlo različite učinke reforme među državama.
Postavlja se i pitanje hoće li nova pravila povećati administrativno opterećenje, osobito za manje proizvođače. Pisani ugovori i dodatne formalne procedure mogu donijeti veću sigurnost, ali i dodatnu birokraciju. Osim toga, sama reforma ne mijenja temeljnu tržišnu strukturu europskog prehrambenog lanca, u kojemu su prerada i maloprodaja i dalje izrazito koncentrirane. Veliki trgovački sustavi i dalje imaju znatnu pregovaračku moć, a dio kritičara upozorava da će se tržišni pritisci samo prilagoditi novim pravilima.
Ipak, politički signal reforme vrlo je jasan. Nakon desetljeća snažnog naglaska na liberalizaciji i tržišnoj učinkovitosti, EU stavlja fokus na pravednost unutar prehrambenog sustava. Pritom se poljoprivrednici promatraju kao akteri čiji ekonomski položaj postaje pitanje strateške otpornosti europske proizvodnje hrane.
Naslovna foto: Gemini.ai
