Čovjek je postao dominantna vrsta na planetu zahvaljujući svojim različitim obilježjima. Jedno od njih je svakako bilo i brzo prihvaćanje novih spoznaja. Tako smo odavno naučili da je zdravije jesti termički obrađenu hranu i koristiti kloriranu vodu kako bismo eliminirali razne nepoželjne i opasne mikroorganizme.
Na području proizvodnje hrane razvoj znanosti i tehnologije u drugoj polovici 20. stoljeća omogućio je da hrana bude dovoljno jeftina te time dostupna u dovoljnim količinama velikom dijelu čovječanstva. Bez obzira na zabrinutost pojedinih krugova o mogućoj budućoj nestašici hrane zbog porasta broja stanovnika, analiza prinosa i ukupne proizvodnje ne daje osnova za strah.
Povećanje broja stanovnika ima sporiji trend od povećanja proizvodnje hrane. Suvremene agrotehničke mjere, korištenje oplemenjenih sorata, mineralnih gnojiva i pesticida omogućili su uzgajanje većih količina, primjerice žitarica, na sličnoj površini. Dostupnost hrane, kao osnovnog ljudskog goriva omogućila je i odvajanje sredstava za druga važna područja. Podizanje općeg standarda življenja rezultiralo je značajno duljim prosječnim životnim vijekom u svim područjima svijeta.
Upotreba gnojiva i navodnjavanje usjeva za povećanje poljoprivredne proizvodnje nisu, kao ni mnoge druge stvari, izum suvremenog čovjeka. Grupa autora (prvi autor Amy Boogard) pronašla je dokaze o povećanoj koncentraciji dušika u ostacima žitarica starim 8 000 godina, odnosno posredno upotrebi stajnjaka za povećanje prinosa. U 18. stoljeću počela je primjena mljevenih životinjskih kostiju za jednaku svrhu. Njihova primjena dovela je vremenom i do velikog trgovanja kostima.
Njemački znanstvenik Justus von Liebig, jedan od osnivača organske kemije, smatra se i začetnikom široke upotrebe mineralnih gnojiva zbog naglašavanja značaja dušika i minerala kao bitnih hranjivih tvari za biljke, tako da su mineralna gnojiva postala općeprihvaćeno sredstvo povećanja prinosa od druge polovice 19. stoljeća.
Prva razmišljanja o negativnom djelovanju mineralnih gnojiva
U prvoj polovici 20. stoljeća pojavile su se razmišljanja o negativnom djelovanju mineralnih gnojiva. Ideja ekološke proizvodnje potekla je od antropozofa Rudolfa Steinera o biodinamičkom uzgoju koji je obrazložio u svojoj knjizi „Duhovni temelji za obnovu poljoprivrede“ iz 1924. godine. U knjizi se spominju štetnost mineralnih gnojiva i značaj životnih sila za kvalitetu uzgojene hrane. Balfour i Howard su 1940.-tih godina razradili ideju o njihovoj štetnosti tvrdeći da upotreba mineralnih gnojiva smanjuje plodnost tla. Krajem 1970.-tih godina njemački liječnik i botaničar Rusch je u svojoj knjizi ustvrdio:
„Potpuno je nemoguće oponašati prirodnu opskrbu minerala između tla i usjeva i to je neizbježna pogreška umjetne gnojidbe“.
Prema riječima Holgera Kirchmann-a (2017. i 2019.), profesora za tlo i okoliš na sveučilištu u Uppsali, ove i slične tvrdnje bilo je teško dokazati ili opovrgnuti u vrijeme kad su nastale. Znanstvene metode i tehnike mjerenja su bile ograničene, a razumijevanje bioloških procesa u tlu tek u povojima. Razvoj metoda, tehnika i pratećih novih spoznaja pokazao je da navedene tvrdnje nisu znanstveno utemeljene.
Različita tla imaju različit sastav i u svom prirodnom stanju mogu biti bogata ili siromašna hranjivim tvarima, u ovisnosti o geološkim uvjetima. Tla mogu sadržavati i nepoželjne elemente poput kadmija, arsena i sličnih koji mogu utjecati na sastav usjeva i ljudsko zdravlje. Prisjetimo se vode iz vodovoda Komletinaca i još dvadesetak slavonskih mjesta koju su mještani pili tridesetak godina. Za nju je prije nekoliko godina ustanovljeno da sadržaj arsena višestruko premašuje dopuštene vrijednosti. Nedostaci cinka u turskim tlima ili selenija u skandinavskim mogu se uspješno nadoknaditi gnojidbom. Pri tome treba paziti na njihovo doziranje budući da prevelike količine mogu negativno djelovati na zdravlje ljudi (selenij) i rast biljaka (cink).
Za razliku od prirodnih gnojiva, čiji sastav ovisi o metabolizmu životinja, proizvodnja suvremenih sintetskih gnojiva može se prilagoditi posebnim potrebama različitih usjeva, pri čemu njihovi sastojci moraju biti napravljeni tako da ih biljke mogu preuzeti. Usporedbe radi, kad su ljudi u pitanju je potpuno uobičajeno uzimati različite vitamine i minerale kako bismo unijeli tvari kojih nedostaje i time poboljšali vlastito zdravlje.
Iako se općenito misli kako se ekološkim uzgojem mogu postići prinosi koji su za 5 do 20% manji od onih u klasičnoj proizvodnji, u takvima analizama nedostaje nekoliko značajnih podataka. U obzir se često ne uzimaju: češći uzgoj mahunarki koji smanjuje opću proizvodnju, iz podataka se isključuju godine bez žetve uzrokovane zelenom gnojidbom i zanemaruje se upotreba hranjivih tvari koja se koristi iz konvencionalne poljoprivrede.
Praćenjem rezultata ekološkog uzgoja od 2004. godina podaci iz Švedske govori da ekološki uzgoj daje 35% manje prinose. To istovremeno znači da je za takvu proizvodnju potrebna 50% veća površina. Rečena razlika u postocima posljedica je smanjene proizvodnje i na dodatnoj površini. Jedan od osnovnih razloga smanjenog prinosa je manja opskrbljenost hranjivim tvarima.
Radi se o vrlo značajnoj temi i velikim dodatnim potrebnim površinama s obzirom na postojeće stanje (vidi sliku) i plan EU da do 2030. godine jedna četvrtina ukupnih obrađenih površina bude u ekološkom uzgoju.
Ovdje nije samo riječ o samodostatnosti poljoprivredne proizvodnje neke zemlje, nego i o mogućnosti trgovanja hranom. Izbor koji bi preostao povećanim udjelom ekološke proizvodnje bi bio ili značajno povećanje površina pod poljoprivrednim kulturama (kako bi se zadržala postojeća razina proizvodnje) ili smanjena proizvodnja i povećani uvoz. Ne treba zaboraviti da je primarna proizvodnja pokretač cijelog lanca gospodarskih djelatnosti poput prerade, transporta i trgovine. Povećanje korištenih površina bi neizbježno bilo na štetu postojećih eko-sustava poput šuma, pašnjaka i livada, čime se ne bi postigao osnovni cilj ekološke proizvodnje, a to je veća harmonija s prirodom.
Prema mišljenju profesora Kirchmann-a koncept ekološke proizvodnje je zasnovan na filozofskom stavu prema prirodi, a ne biološkoj znanosti. Verifikacija razmišljanja njihovih začetnika da upotrebu mineralnih gnojiva treba napustiti je pogrešna i znanost je ne može potvrditi. Nedostaju znanstveni dokazi o razlozima napuštanja sintetičkih mineralnih gnojiva kao hraniva za usjeve. Znanstvena zajednica je obvezna slijediti stroge znanstvene kriterije, a ne one zasnovane na pristranim pogledima, predrasudama ili vjerovanju.
Izvor: Gospodarski kalendar
