U hrvatskoj poljoprivredi uvijek je burno. Uz svu problematiku poljoprivrednog zemljišta, kontinuiranog pada poljoprivredne proizvodnje, europskih fondova za ruralni razvoj i izravna plaćanja i afera koje se uz navedeno provlače, svako malo se pojavi pitanje trženja poljoprivrednih proizvoda.
U ovom broju Gospodarskog lista gost-kolumnist je ekonomist, voćar, konzultant i vrstan poznavatelj domaće i europske poljoprivrede, Robert Hadžić, inače član Izvršnog odbora udruge OPG Hrvatske „Život“.
Već godinama jedno te isto
Sezonalnost određuje koji će proizvod biti u glavnoj ulozi. U proljeće jagode, zatim lubenice, tu i tamo povrće. Kad kreće žetva, evo ti pšenice, a malo nakon toga i kukuruz, kao naše dvije najzastupljenije ratarske kulture. Uz jesen obavezno na scenu stupaju jabuka i mandarina, a sada najsvježije evo nam i krumpira. Meso i mlijeko ne poznaju sezonalnost, ali i u tom dijelu malo značajniji tržišni poremećaj baca hrvatske proizvođače na koljena. I tako godinama jedno te isto. Dignu se glasovi poljoprivrednika, udruga, institucija, saborskih zastupnika i tko će sve to pobrojiti. Mediji se raspišu nadugo i naširoko. Analize, reportaže, intervjui, paneli, izvještaji s terena, saborske rasprave i što sve već ne. I tako godinama jedno te isto. Što bi narod rekao – mlaćenje prazne slame. Svodimo se na debatne klubove bez konkretnih akcija i mjera.
Da bismo razumjeli zašto nam se kontinuirano ponavljaju ovakvi događaji, moramo postaviti osnovno pitanje što smo poduzeli, što poduzimamo i što mislimo poduzeti da se ovakvi nemili događaji svedu na najmanju moguću mjeru. Na jednoj strani imamo državu i njezine institucije koje bi trebale predstavljati upravljački, obrazovno-znanstveno-istraživački i kontrolni sustav. Na drugoj strani je poljoprivredni korpus kojega čine sami poljoprivredni proizvođači, ali i njihovi savezi i udruge. Tržište se pojavljuje kao katalizator i lakmus papir zbivanja na poljoprivrednoj sceni. Odnosi između dvije navedene strane i poljoprivrednih politika koje država kreira i provodi prema poljoprivrednom korpusu, imaju izravnu refleksiju na ponašanje tržišta i svih njegovih sudionika.
Nažalost, uloga i značenje tržišta su u hrvatskim prilikama često potcijenjeni i zanemareni. Pitanje reguliranja tržišta poljoprivrednim proizvodima naročito je važno i osjetljivo, jer se poljoprivreda ne smije sagledavati samo s ekonomskog aspekta. Poljoprivreda ima nezamjenjivu i ključnu ulogu u ostvarivanju okolišnih i socijalnih ciljeva održivosti i izravan utjecaj na bioraznolikost. Pola svjetskog bruto društvenog proizvoda ovisi o prirodi.
Pojavom koronavirusa početkom godine odjednom su pitanja lokalne hrane, prehrambene suverenosti, samodostatnosti, uvoza hrane, stavljanja u funkciju nekorištenog poljoprivrednog zemljišta postala predmet sveopćeg interesa političara, znanstvene zajednice, iskaču u svim medijima, o tome pričaju i mozgaju i svi oni koji se nikada nisu bavili poljoprivredom, niti hranom. I gle čuda! Prođe nekoliko mjeseci i sve po starom. Sve ono što nas je mučilo prije krize i puno prije toga, muči nas i sada.
Tržišni poremećaji
Izazovi i zahtjevi pred kojima stoje poljoprivrednici su veliki i svakim danom sve složeniji. Da bi bili uspješni oni moraju naučiti ne samo kako kvalitetno i ekonomično proizvoditi, poštujući načela održivosti i sve zahtjeve koje pred njih stavlja ZPP, nego i kako na najbolji način plasirati svoju robu. Kad se dogode tržišni poremećaji, najčešće priča ide sljedećim tijekom. Pogođena skupina proizvođača se žali na neprihvatljivu cijenu koju im nude otkupljivači ili na viškove proizvoda koje nemaju kome prodati. Oglašava se komora ili udruga proizvođača i poziva i proziva nadležno ministarstvo da riješi problem. Ministarstvo obećava da će učiniti sve što je u njihovoj moći da se problem riješi i zaštiti domaća proizvodnja. I tu priča prestaje. Konkretne mjere koje mogu dugoročno promijeniti stanje i učvrstiti poziciju proizvođača u opskrbnom lancu u trenucima tržišnih poremećaja i osigurati prihvatljivu cjenovnu prilagodbu i stabilnost opetovano izostaju. I to sa strane i nadležnih tijela i proizvođača. Proizvođači i dalje bacaju lubenice, zaoravaju povrće, rasprodaju stoku i nažalost u mnogim slučajevima potpuno odustaju od proizvodnje. Bilo bi ipak nepošteno da se ne spomenu i izuzetni pojedinci i slučajevi koji su svojim vlastitim snagama, znanjem i inovativnošću pronašli put do tržišta i kupaca. Međutim, oni nam se događaju i nisu plod osmišljenih poljoprivrednih politika koje znaju zašto i što žele i kako upravljati vlastitim resursima i potencijalima.
Uz državu koja luta i nema jasnu viziju ni strategiju poljoprivredne proizvodnje i ruralnog prostora (o najavljenoj Strategiji je još prerano govoriti), površan pristup troškovima, ulaganjima i nerazumijevanje tržišta glavni su krivci kaotičnog stanja u hrvatskoj poljoprivredi. Ako svaki proizvođač pođe od samog sebe i spreman je suočiti se s vlastitim okruženjem, neminovno će morati priznati i svoj doprinos postojećem stanju. Što smo mi proizvođači učinili da bismo mijenjali politike koje su nam nametane iz državnih fotelja? Koliko smo se udruživali? Koliko smo se umrežavali? Koliko smo bili spremni zajedno sa strukom i znanošću dignuti glas protiv takvog stanja? Koliko smo bili spremni na mijenjanje proizvodnih metoda i uvođenje inovativnih rješenja? Koliko smo bili otvoreni za učenje i dijeljenje vlastitog znanja? Jesmo li bili spremni preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu? Koliko smo se sami prilagođavali promjenama na tržištu? Postavlja se također i pitanje jesmo li kao društvo spremni uhvatiti se ukoštac s nagomilanim problemima u poljoprivredi i ruralnom prostoru i krenuti putem njihovog rješavanja na uključiv i održiv način. Ovime lista pitanja nije zatvorena.
Ovisni o uvozu
Slaba pregovaračka snaga hrvatskih proizvođača i neorganiziranost poljoprivrednika dovode do marginalizacije njihove pozicije na tržištu, ali ih udaljava i od utjecaja na kreiranje poljoprivrednih politika. Država nažalost dosada nije pokazala odlučnost, niti želju da aktivno radi na stvaranju poticajnog okvira za održivi razvoj poljoprivrede i ruralnog prostora u skladu s potencijalima i resursima koje kao zemlja posjedujemo. Hrvatska je prehrambeno ovisna zemlja. Samo u malom broju proizvoda zadovoljavamo vlastite potrebe (žitarice, mandarina, u većini godina jabuka, kupus, perad i jaja). Većinu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda s većom dodanom vrijednošću uvozimo. U Hrvatskoj je nažalost prisutan paradoks, koji je teško razumljiv i objašnjiv, da proizvođači onih proizvoda u kojima je samodostatnost 60% ili niža ne mogu naći put do tržišta. Suočavamo se i s uvozom poljoprivrednih proizvoda u kojima smo samodostatni iz trećih zemalja koje ne moraju zadovoljavati visoke proizvodne standarde kojima moraju udovoljavati hrvatski poljoprivrednici. To govori o dubokom poremećaju u opkrbnom lancu hrane, za rješavanje kojeg smo svi podjednako odgovorni i zaduženi.
S obzirom na složenost poljoprivredne proizvodnje, u Hrvatskoj je nužno započeti sa stvaranjem pretpostavki koje će omogućiti da se podigne svijest, znanje i sposobnost poljoprivrednika da se nose s otvorenom konkurencijom i sve većim zahtjevima tržišta. Provođenje kontinuiranih edukacija putem radionica, stručnih putovanja, predavanja i sl. bitno je za podizanje stupnja obrazovanja poljoprivrednika i uključivanje istih u proces cjeloživotnog učenja. Ključnu ulogu u stvaranju pozitivnog i poticajnog okruženja ima država, koja bi mjerama prijenosa znanja i edukacija putem jedinica regionalne i lokalne samouprave , te LAG-ova, čiju ulogu u ruralnom prostoru treba dodatno poticati, trebala pridonijeti osnaživanju i otpornosti poljoprivrednog korpusa. Sa strane poljoprivrednog korpusa se očekuje spremnost na promjene, učenje i shvaćanje da prilagođavanje tržišnim kretanjima najvećim dijelom treba potjecati od njih samim, a ne države. Država je tu da stvori okvir i bude odgovorna za kontrolu postupanja koja dovode do nepoštenih trgovačkih praksi i nelojalne konkurencija u lancu hrane, kao i pitanja zavaravanja, sigurnosti i zdravlja potrošača prehrambenih proizvoda. Država mora osigurati poticajno pravno i gospodarsko okruženje temeljeno na jasnoj viziji i strategiji. Kontinuirano informiranje potrošača o važnostima i prednostima konzumiranja hrvatske, lokalne hrane trebalo bi postati jedna od ključnih točaka svake poljoprivredne politike. Osim toga, u Hrvatskoj je nužno potrebna primjena i uvođenje bottom-up pristupa (odozdo prema gore), umjesto dosada dominirajućeg top-down (odozgo prema dolje) pristupa. Politike, u kojima je često sudjelovala i znanstvena zajednica, krojile su se bez direktnog sudjelovanja glavnih igrača na terenu, a to su poljoprivredni proizvođači.
Ovaj članak sigurno nije mjesto gdje se trebaju nuditi rješenja. Osnovna nakana je propitivanje stanja i poticanje na aktivno sudjelovanje svih čimbenika sustava u iznalaženju rješenja i mijenjanju negativnih trendova u outputima poljoprivredne proizvodnje. Mjerodavna tijela, od državnih i obrazovno-znanstveno-istraživačkih institucija, i sami poljoprivrednici moraju sjesti za stol i početi kontinuirano raditi na promjeni stanja i iznalaženju rješenja za ostvarivanje prehrambene suverenosti i zadovoljavanju naših potreba u skladu s potencijalom koji neupitno imamo. Država koja ne upravlja svojim resursima i ne iskorištava svoje potencijale dovodi u pitanje vlastiti prosperitet.
U ovom trenutku manje je važno imamo li manjak ili višak hrane, već da se konačno jasno odredimo što želimo i u kojem pravcu trebamo krenuti, uvažajući i koristeći sva raspoloživa sredstva koja će nam se ponuditi kroz novu Zajedničku poljoprivrednu politiku, europski Zeleni sporazum i Strategiju od polja do stola. Ako to ne učinimo i dalje ćemo biti svjedoci lutanja hrvatskih poljoprivrednih politika, koje nužno rezultiraju u daljnjem rastu prehrambene ovisnosti i smanjivanju mogućnosti da ostvarimo prehrambenu suverenost , bez koje nema ni nacionalne suverenosti.
