U svakodnevnoj komunikaciji često se čuje da je „lako proizvesti, ali je puno teže prodati“. Posebno se to odnosi na poljoprivrednu proizvodnju, pri čemu bi u našim prilikama pridodali i treće, a to da je potrebno „i naplatiti“. U poljoprivredi Hrvatske sudjeluje 170.059 proizvođača od čega je najveći broj OPG-ova.
Poljoprivreda ima specifična obilježja
U poljoprivredi Hrvatske sudjeluje 170.059 proizvođača od čega je najveći broj OPG-ova (140.874 ili 83 % od ukupnog broja). Veliki broj proizvođača, s prosječno malom proizvodnjom često se žali na probleme kod prodaje svojih proizvoda. Najčešće spominju postignutu cijenu te rokove plaćanja. Osim OPG-ova, u Hrvatskoj poljoprivredi su prisutni i obrti, trgovačka društva, zadruge, samoopskrbna poljoprivredna gospodarstva te druge pravne osobe.
Drugi problem s kojim se susreće poljoprivredna proizvodnje je utjecaj vremenskih (ne)prilika na proizvodnju, posebno kod proizvodnje na otvorenom. Velika kolebljivost proizvodnje nije jamstvo jačih poslovnih veza proizvođača i otkupljivača odnosno proizvođača i trgovačkih lanaca. Zbog navedenog, proizvođači koriste više kanala prodaje, neki samo jedan, a drugi kombiniraju više njih.
To se posebno odnosi na količinski manje proizvođače. Oni veći su u prilici stvarati dugoročnije jače veze samo s jednim kupcem. Ali, konačni cilj hrvatske poljoprivredne politike je da se broj proizvođača ne smanjuje, da se poveća proizvodnja te da najveći dio proizvedenog nađe i svoj put do kupca.
Nekoliko je kanala prodaje, različitih po udjelima u ukupnom prometu, ali i različitih po cijeni koja se postiže. Svaki proizvođač traži najbolju kombinaciju raspoloživog vremena, znanja i cijene za proizvode koje nudi. Zajedničko za svaki kanal prodaje, s aspekta kupca, je stabilnost količina te stalnost kakvoće. A cijenu u konačnici određuje zakon ponude i potražnje.
Kanali prodaje poljoprivrednih proizvoda
Koji će se kanal prodaje koristiti ovisi o mnoštvu čimbenika. Možemo navesti samo neke od njih, kao što su količina proizvoda, vrsta, proizvođača na određenom području, udaljenost od kupaca, umješnost proizvođača i prodavača, cijena i kvaliteta proizvoda – svaki proizvođač će tražiti svoj tržni dio očekujući što povoljniju cijenu.
Na našim prostorima, ali tako je i u drugim državama slične proizvodne strukture, prisutno je nekoliko prodajnih kanala. To su prodaja:
- na gospodarstvu/kućnom pragu
- uz prometnicu
- na tržnici
- na sajmovima i drugim prigodnim manifestacijama
- na veletržnici
- izravnom dostavom potrošaču
- na štandovima u velikim trgovačkim centrima
- otkupljivačima/distributerima
- velikim trgovačkim lancima
- prerađivačima
- kroz izvoz
- kroz ugostiteljstvo
Svaki od ovih kanala prodaje ima svojih dobrih i loših osobina. Pri tome se pozornost treba posvetiti jačanju dobrih te smanjenju utjecaja ograničavajućih čimbenika.
Prodaja na gospodarstvu/kućnom pragu
Često, nakon povratka iz država slične agrarne strukture kao što je npr. Republika Austrija, pričamo o primjerima prodaje poljoprivrednih proizvoda na gospodarstvu ili popularnije na kućnom pragu. Postavljamo si pitanje zašto i kod nas to nije zastupljenije, barem u okolici većih urbanih središta. I deklarativno, ako pitamo kupce, oni podržavaju takvu mogućnost. Isto je i s deklarativnom podrškom proizvođača. Ipak, u zraku ostaje ono poznato „ali“.
Kupci će spomenuti nedostatak vremena za odlazak ili čak da „ništa nije jeftinije nego u trgovačkom centru“. A poljoprivrednici „da im se ne da i da treba puno papirologije da bi…“. I bilo kako bilo, rijetki su slučajevi prodaje na gospodarstvu ako „zaboravimo“ prodaju „prijateljima i rodbini“ jer poneki analitičari, kao i potpisnik ovoga, spominju da se najmanje 15 % poljoprivredne proizvodnje Hrvatske utrži izvan registriranih prodajnih kanala.
Ipak, ako se netko odluči na ovaj prodajni kanal, osim dobrih strana koji on nudi, tu su i one manje dobre.
Dobra strana je jer se radi o „jeftinom prodajnom mjestu“ u odnosu na bilo koje drugo prodajno mjesto. Vrlo bitan je i osobni kontakt s kupcem; prisniji odnos, povjerenje, mogućnost pregovaranja, stvaranje stalnih kupaca, pojašnjenje o proizvodu pa čak i besplatni kulinarski recepti. I tako se ponuda brzo prilagođava kupcu kojemu se u paketu prodaje i ugođaj ruralnog prostora i poljoprivrednog gospodarstva. Sveukupno su niži troškovi prodaje, a ono što najviše „veseli“ je stalni, bez posrednika priljev novca.
Ipak ne smijemo zaboraviti ni loše strane. Osim muke za dobivanjem raznih dozvola i privola te potrebe poznavanja pravnih propisa, ukupan broj kupaca i nije veliki. Osim slučajnih prolaznika, radi se o kupcima iz bliže okolice ili o ciljanoj kupnji. Neophodna je stalna angažiranost člana kućanstva „u pričuvi“. Ali, dobrom organizacijom se sve uspije riješiti te ovakav način prodaje ima priliku da bude još zastupljeniji.
Prodaja uz prometnicu
Malo je onih koji su, vozeći se „starom“ cestom prema moru, izbjegli znatiželji ne zastati uz neki od neobičnih „štandova“ uz cestu gdje su mogli kupiti nešto s obližnjih gospodarstava. Ili cestom uz podravsku magistralu. I onda se pojaviše autoceste koje olakšaše putovanje od točke A do točke B. Mladi i stari prodavači se nisu uspjeli prilagoditi promjenama i nestadoše. A prilika postoji.
I kod ovakvog načina prodaje kao dobru stranu na prvom mjestu treba navesti osobni kontakt s kupcem; prisniji odnos, međusobno povjerenje koje se gradi i za drugi susret; mogućnost pregovaranja te u konačnici „stvaranje“ stalnih kupaca. A sve je lakše jer se događa „usput“, iz automobila. Prodaju se prvenstveno lokalni, autohtoni proizvodi. Oni postižu znatno višu cijenu čemu pogoduje i najčešće vrijeme prodaje, za vrijeme turističke sezone te se radi o kupcima veće kupovne moći. A vrlo bitno je da novac pristiže stalno, odmah, bez čekanja i provizija.
Ali ima i tu ona druga, lošija strana. Veliki je broj slučajnih kupaca i njihovo zaustavljanje je često ovisno o vremenskim uvjetima. Standardi prodaje (vitrina) su za prodavače dodatni trošak te viđena prodajna mjesta i ne odaju neku zdravstvenu sigurnost. A i netko mora biti stalno uz cestu; jer nikada se ne zna kada će netko stati te se barem raspitati za cijenu.
Na tržnici
Gradske tržnice polako nestaju. Ustuknule su pred velikim količinama jeftinijih proizvoda koje u otuđenim, hladnim trgovačkim centrima možete sami birati. A i gradovi nisu ni pokušali sačuvati tržnice kao mjesta čuvanja tradicije, kulture i duha mjesta. Danas samo veći gradovi pokušavaju tržnicama pronaći mjesto pod suncem. I tko je bio u Zagrebu, a da nije pohodio Dolac ili bio u Splitu, a nije prošetao do Pazara. Ali zato barem imamo osjećaj čuvanja imenice te se u javnosti češće čuje za WEB tržnicu nego za neku lokalnu tržnicu tradicijske kupnje.
Tržnice su mjesto žamora, užurbanosti premreženom sporošću cijenkanja i biranja, jakog pa skoro obiteljskog, dobrosusjedskog odnosa kupca i prodavača te često se i oni koji se prvi puta vide toplo priupitaju „kak ste sused, trebate još nešto…“. Osim prisnog međuodnosa, jako je povjerenje kupca u proizvod te se često spominje kupnja „kod moje kumice,…“ te se lako uspostavlja stalna veza kupac-prodavač. A bitna je i mogućnost pregovaranja o cijeni pri čemu su svi zadovoljni. Veliko je dnevno kolebanje cijene. Prodavači prilagođavaju cijenu (ne)vremenu, a kupci znaju „kada treba doći jer su cijene povoljnije“, što često spominju i koriste umirovljenici. A i mnogo je studenata nekada, koristeći mogućnosti kušanja, na tržnici rješavalo problem objeda.
Na tržnici je proizvođač/prodavač onaj koji donosi odluke o proizvodnom asortimanu, cijenama, distribuciji i promociji proizvoda. A prodaja za gotovinu, e to je što mnogima treba i odgovara.
Ali tu su i neke loše strane prodaje na tržnicama. Jedna je stalna opasnost ugroze proizvoda po nižim cijenama u trgovačkim centrima, gdje sve više kupci odlaze. A male količine koje često dolaze s malih gospodarstava, nisu jamstvo stabilnosti ponude, a ni dugoročno ujednačene cijene. Ako se radi o „klupama proizvođača“ što bi trebalo i biti, prodaja na tržnici zahtijeva i dodatnu angažiranost ionako skromne radne snage. Ona se osim proizvodnje treba angažirati i u pakiranju proizvoda te stalnom boravku na tržnici. A tu su i dodatni troškovi kao što je trošak transporta, trošak prodajnog mjesta i drugi neočekivani troškovi.
Na sajmovima i drugim prigodnim manifestacijama
Posljednjih petnaestak godina i nema većeg mjesta u Hrvatskoj gdje se ne priređuju prigodne manifestacije. I kod toga primjećujemo stihijnost pri čemu se često postavlja pitanje cilja i opravdanosti manifestacije. Po nekima, to je izvrsna prilika za proizvođače, ali i kupce. Po drugima radi se o promociji pojedinaca, udruga, udruženja i to vrlo često bez kvalitetne pripreme. I da ne bi došli u opasnost da zaboravimo spomenuti neke manifestacije, dovoljno je u pretraživaču upisati „jesen u….“ ili „…svečanosti“ i pojaviti će se mnoštvo događanja širom Hrvatske. Također i pojam „…sajam“ i to od onih lokalnih do onih koji su prešli ne granice općine, županije nego i daleko izvan granica Hrvatske. A svakim danom javljaju se i nove manifestacije koje se moraju profilirati u svojoj posebnosti. Bilo bi dobro da se sve manifestacije „umreže“ i zajednički odrađuju barem marketinški dio.
I prodaja na sajmovima i prigodnim manifestacijama nudi neposredni susret proizvođača i kupca. Nudi prijateljski odnos, povjerenje koje se podrazumijeva, ali i može se o cijeni pregovarati uz obvezno kušanje jer „ovo je prava….“. Prilika je da se dogovori kupnja sljedeće godine, ali i dogovori dolazak na gospodarstvo kao i dostava kupcu „na petnaesti kat“.
I kako je uobičajeno, često proizvođači skoknu u izvidnicu do drugog prodavača. Provjere što to ima, kušaju, pitaju i nakon početne podozrivosti razmijene se recepture. Također i dogovore obostrane posjete te se izrode poslovne i druge veze. Jer, imaju iste probleme ali i interese.
Velikom broju koji pohode događanje prvotni motivi su zabava, razbibriga, tradicija te doživljenje novoga. Teško je ne „baciti oko“ na izložene poljoprivredno-prehrambene proizvode, ne kušati i ne kupiti. Tako su svi posjetitelji ujedno i potencijalni kupci. To je i izvrstan kanal za predstavljanje proizvođača, proizvoda te prvi korak u stjecanju znamenke za svoj proizvod. A ne zaboravimo da se trguje s gotovinom te veselje boravka i povratka se često mjeri manje vraćenom količinom, a većim iznosom u lisnici.
A da bi se pojavili na manifestaciji, treba voditi računa o troškovima i to puta, smještaja ako je veća udaljenost. Ne smije se zanemariti niti „trošak kušanja“. Svi troškovi se moraju opravdati prodajom jer okolo je jaka konkurencija i ponekada nije jednostavno biti drugačiji, bolji od drugih. I dok jedan član kućanstva prodaje, isti manjka u ionako oskudnoj proizvodnoj ekipi.
I na kraju, sudjelovanje na sajmu ne jamči pozitivan poslovni rezultat. Može doći malo ljudi zbog nekih propusta organizatora ili iznenadnih vremenskih neprilika. A da ne zaboravimo Covid 19 i zabranu sajmova, okupljanja, približavanja i sve je to nekim proizvođačima donijelo mnoštvo problema.
Na veletržnici
Iako su i one kod nas u opasnosti nestajanja, još se drže i za mnoge proizvođače su značajno mjesto prodaje. Posebno za proizvođače povrća te manje voća i cvijeća. I mnogi se sjećaju svog ranojutarnjeg povratka doma te ranojutarnjeg okupljanja poljoprivrednih proizvođača i trgovaca, malih i većih. Oni se u pravili već dugo poznaju, rijetko jedan drugog iznevjeri. I kada se oni raziđu, na veletržnici ostaje dio koji dalje prodaje, na „veliko“ – vreća, sanduk i sl. I tada se pojavljuju građani koji slučajni ili s namjerom dolaze i kupuju veće količine, svježije i povoljnije. Ali u jesen, takva mjesta su posjećenija, ovisno o strahu od cijena i gladi, kupuje se manje ili više.
Proizvođači, barem dio njih, rado prodaju na veletržnici jer mogu u kratkom vremenu prodati veće količine proizvoda, smanjuju troškove poslovanja. Veletržnica je i mjesto gdje se susreću s veletrgovcima, izvoznicima, velikim i malim distributerima, s drugim prodavačima i gdje se može „osjetiti budućnost proizvodnje, količina, cijena, ali i ukusa potrošača“.
Ipak, cijene koje postižu proizvođači su niže u odnosu na druge prodajne kanale, posebno na sve oblike izravne maloprodaje, konkurencija je velika i zbog toga je bitno „naći i imati svoga kupca“ za većinu proizvoda. Osjećaj je da inspekcije i nisu baš najažurnije te se stječe dojam da „svatko može biti poljoprivrednik, ali i kupac“. A cijeli proces je naporan jer se često noću bere, pakira i vozi do veletržnice, a nakon toga nazad i u polje. Najčešće jedna osoba je manje u proizvodnji i uvjeravanja da bi udruživanje barem u transportu bilo korisno još nisu urodila plodom.
Izravna dostava potrošaču
Dugo u povijest Zagreba, a i drugih većih hrvatskih gradova, sežu priče o, najčešće, ženama koje na leđima, glavi ili pod rukom dolaze i „gradskoj gospodi u kuću živinu i drugo donose“. Godinama je to nestajalo da bi u posljednje doba ponovo oživjelo. Porast standarda, briga o zdravlju, ali i razne pošasti potakle su kupce da ponovo svježe, domaće i „zdravo“ postane privlačno. A proizvođači koristeći prijevozno i sredstva čuvanja to i dostavljaju.
Za proizvođače je velika pogodnost jer znaju kupca, a dugoročno čak i količine te cijenu, u pravilu višu od drugih načina prodaje, koju mogu postići. Imaju mogućnost kreativnosti u kreiranju ponude te vrlo često šireći ponudu s novim, inovativnim proizvodima. A uobičajeno je da se plaća odmah te se usput obave i neki drugi poslovi. A dobar glas se širi brzo te ponekada, u vrijeme veće potražnje kao što su nadolazeći blagdani, poneke kupce moraju i razočarati. Ili se potruditi pronaći proizvode iste kakvoće ne tajeći to pred kupcima. Ali, domišljati će sljedeći puta voditi brigu o tome te izbjeći manjak proizvoda.
Za ovakav način prodaje nužno je strpljenje, postupno stjecanje povjerenja kupaca u točnost dostave, ali i kakvoću te je uputno i pozvati ih u goste da se osobno uvjere u ispričanu priču o proizvodnji. Uobičajeno se radi o manjem broju kupaca, ali višeg dohodovnog razreda te se i povećani transportni troškovi pokrivaju iz dodatne zarade.
U velikim trgovačkim centrima – štandovi
Skoro da i nema većeg trgovačkog centra u kojemu se ne nalazi nekoliko štandova malih proizvođača. Uvijek je osjećaj njihove sputanosti u ponudi te neki govore da su oni „ukras centra koji ih ne ugrožava“. Možda i ima istine u tome, ali stalnost njihove prisutnosti je pokazatelj isplativosti boravka i prodaje. I ovdje imamo dobre i loše strane ovog prodajnog kanala.
Po nekima, kupci su oni s većim prihodima jer se kupuje nakon posjete centru i obilaska golemih polica bogatio nakrcanih proizvodima. Po njima, radi se o potrošačima spremnim platiti više za „domaće“ i/ili „ekološko“ pri čemu je i cijena veća. A prodavači vjeruju da će se u velikoj frekvenciji kupaca uvijek pronaći dovoljan dio koji će opravdati njihov boravak. I ovdje je naglašen izravni kontakt prodavača i kupca, čak i mogućnost pregovaranja o cijeni, ali dodatnog informiranja o proizvodu. I naravno, bitan je stalni priljev novca.
Iako se o trošku prodajnog mjesta nerado priča, on očito postoji. I uz stalnu frekvenciju potencijalnih kupaca, mnogi priznaju da je glavnina prodaje sezonskog karaktera odnosno prigodničarski. Radno vrijeme se prilagođava uvjetima centra, a neophodna je stalna angažiranost člana kućanstva.
Teško je izbjeći otkupljivače
I uz najveću želju izbjegavanja posrednika, vrlo često, posebno veći proizvođači ili oni koji nisu u mogućnosti koristiti inovativnije prodajne kanale, svoje proizvode prodaju otkupljivačima. Tako u jesen vidimo kolone traktora sa „žutim zlatom“ kako strpljivo čekaju kod nekih golemih silosa, ali i sladunjavi miris duhana na drugim mjestima. I za sve je zajedničko da žele što prije izvagati i predati svoje proizvode te češće gunđajući nego s veseljem odlaze svojim kućama. Neki su nezadovoljni procjenom kakvoće, neki cijenom, a neki svime uz psovku da „više ovako ne ide“. I tako se opet čeka sljedeća sezona i izostanak se nekoga nekada povezivao s odlaskom na „onaj svijet“, a danas i s odlaskom u Irsku.
Dobra strana prodaje otkupljivačima je sigurnost otkupa svih količina, a kao one manje dobre se navode niske cijene, neodgovarajuća procjena kakvoće te čekanje na isplatu. I istina je da su otkupljivači u prednosti, a proizvođači razjedinjeni malo toga mogu promijeniti. I izbjeći otkupljivače.
Izravno velikim trgovačkim lancima
Sve češće, u početku kao marketinški trik, ali danas i ozbiljnije se trgovački lanci takmiče u ponudi proizvoda hrvatskih proizvođača. Vječna gunđala spočitnuti će da su domaće količine zanemarive u ukupnoj ponudi ili još manje u ukupnom prometu trgovačkog lanca. I potpisnik ovih redova je imao priliku sudjelovati u „potrazi za domaćim proizvođačima i proizvodima“, ali često je bilo bezuspješno. Znajući da su trgovački lanci glavni distributeri poljoprivrednih proizvoda, domaći proizvođači trebaju iskoristiti ovu priliku, a manje rogoboriti protiv proizvoda iz drugih država.
Ono što se ne smije zaboraviti je da veliki dio stanovništva Hrvatske kupuje u takvim centrima te je i prilika da „ne zaborave kakav izgled i okus ima domaći proizvod“. Trgovački centri kod ugovaranja proizvodnje često pokrivaju i dio troškova inputa, ali i trošak edukacije proizvođača. Ulazak na police otvara mogućnost izvoza na strana tržišta kroz strane trgovačke lance (Spar, Lidl, Kaufland).
Ali, mnogi proizvođači zaziru od takve suradnje spominjući stroge zahtjeve za proizvode koji moraju biti standardizirani, često po njima su niže otkupne cijene proizvoda te dugi su rokovi plaćanja. A poseban problem predstavlja uvjet stalnih količina koji se mora poštivati.
Odnos proizvođača i prerađivača
Neki proizvodi se većim dijelom ili čak u potpunosti prodaju prerađivačima zbog tehnoloških ili zakonskih razloga. Npr. proizvedena šećerna repa ili uljarice se u cijelosti prodaju šećeranama ili uljarama iz čega se dobiva šećer odnosno ulje. Mogućnost prerade na gospodarstvu ne postoji, a npr. šećernu repu i ne možemo iskoristiti za nešto drugo. A duhan, zbog državnog monopola se također prodaje duhanskoj industriji i neregistrirani promet je strogo zabranjen. Ipak, u javnosti se najčešće spominje mlijeko i mljekare. Rjeđe kao primjer uspješnih odnosa, a češće kao primjer „malog i velikog“. Dobra strana ovog odnosa je sigurnost prodaje većih količina odjednom i stalno, a kao loša strana se najčešće spominje niska otkupna cijena mlijeka u odnosu na troškove proizvodnje.
Ipak, današnji odnosi proizvođača mlijeka i prerađivača, iako daleko od idealnog, došli su do razine obostranog uvažavanja i pokušaja zajedničkog rješavanja svih spornih pitanja. Proizvođači, čiji se broj smanjio, ali se povećala prosječna godišnja proizvodnja, primjenjuju većinu suvremenih tehničko-tehnoloških dostignuća. Mljekare sudjeluju u podizanju znanja proizvođača, ali često i u nabavci krava, opreme i sl. pokušavajući i na tak način stvoriti stabilnu proizvođačku bazu. Jer, dio proizvođača mlijeka je učinio značajan iskorak pokretanjem prerade na vlastitom gospodarstvu izgradnjom mini mljekara. A dio ih pokušava i s izravnom prodajom putem mljekomata i sl.
Turizam i poljoprivreda usko su povezani
Već i ptice na granama poje o „zelenoj i plavoj njivi“, o turističkoj potrošnji kao velikoj prilici za hrvatsku poljoprivredu. Ili još „ljepše“ i o velikoj hrvatskoj gospodarskoj prilici. I na izgled tu ništa nije sporno. Ipak, ne zaboravimo da se prema nekim analizama kroz turističku potrošnju plasira do 15 % ukupne hrvatske poljoprivredne proizvodnje. A treba spomenuti da se radi o dvije vrlo osjetljive „industrije“ te ako se „dogodi“ loša turistička godina, ne zaboravimo devedesete ili 2020. i 2021. godinu, nestaje do tada sigurno tržište za domaće poljoprivredno-prehrambene proizvode. Ili ako se zbog klimatskih nepogoda smanji poljoprivredna proizvodnja, nastaje problem prehrane turista. A u slučaju istovremenog posrtaja došlo bi do urušavanja gospodarstva Hrvatske.
Ipak, turistička potražnja je vrlo zanimljiva domaćoj poljoprivredi.
Turistička potrošnja je „tihi izvoz“ uz minimalne transportne troškove jer se prodaje na lokalnom tržištu. Zbog te blizine prilika je za prodaju veće količine svježih i lako kvarljivih proizvoda. U području u kojem se odvija turizam raste potreba za poljoprivrednim proizvodima, povećava se produktivnost i unaprjeđuje se tehnologija kako bi se podmirila potražnja. Dolazi do intenzifikacije poljoprivredne proizvodnje, povećava se specijalizacija proizvodnje, ali i diverzifikacija. Hrana se pojavljuje i kao suvenir.
Prilika je to poljoprivrednicima da se jače povežu s hotelima, restoranima, privatnim iznajmljivačima, ali i da sami jačaju međusobne poslovne oblike povezivanja. A kroz ruralni turizam/agroturizam se u funkciju stavljaju neiskorišteni resursi, potiče se ruralna ekonomija, povećava se broj radnih mjesta, oživljava se ruralni prostor. Istodobno, izbirljivo i dohodovno jako tržište nameće više standarde kvalitete te zahtijeva količine koju vrlo često mali ne mogu pratiti. Zahtjeva se inovativnost i originalnost proizvoda.
Izvoz
Pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji – razgovaralo se o velikoj Hrvatskoj prilici jer se otvara tržište od nekoliko stotina milijuna potrošača zaboravljajući pri tome dvije bitne stvari. Prva je da se tome tržištu treba nešto i ponuditi konkurentno količinom, kakvoćom i/ili cijenom. I drugo, ne manje bitno, na policama drugih država već su nečiji proizvodi zauzeli poziciju i treba dugo vremena, puno umijeća i doza sreće da se oni maknu. Ipak, izvoz je bitan i treba ga iskoristiti.
Kroz izvoz se mogu ponuditi veće količine proizvoda, otvara se više radnih mjesta u opskrbnom lancu, a sve više se potiče razvoj poljoprivrednih gospodarstva. Proizvodnja za izvoz traži uvođenje novih tehnologija, a međunarodno iskustvo povećava kompetitivnost na domaćem tržištu i konkurentnost proizvoda. Prilika je to i za uključivanje u druge oblike međunarodnog poslovanja te se ne treba zaboraviti mogućnost pristupa globalnom tržištu kroz primjenu rastuće online trgovine.
Ipak, izvoz povećava troškove prijevoza i otpreme, zahtijeva specifično pakiranje robe i označavanje u skladu s propisima o prijevozu te ishodovanje po nekada zahtjevne dokumentacija za izvoz. Kod toga je roba podložnija fizičkim rizicima gdje zbog lošeg rukovanja dolazi do njenog oštećenja. Posebna priča su trgovinske mjere za izvoz u treće zemlje. A često je za veći izvozni iskorak upitna educiranost i osposobljenost proizvođača koji u pravilu imaju male količine nedostatne za veći izvoz.
Pročitajte još u prilogu
Život od poljoprivrede u okružju turizma
Paprika kao sudbina obitelj Počepan
